Josip Jurčević: U složenoj bitci između jugokomunizma i hrvatske demokracije događa se bezbroj neobjektivnosti
Pet posto nacionalnih manjina upravlja s 50 posto gospodarstva u Hrvatskoj istaknuo je u razgovoru za Glas Slavonije povjesničar Josip Jurčević.
Za početak, kako komentirate nedavni skup zajedništva koji je u organizaciji braniteljskih udruga na zagrebačkom Trgu bana Jelačića okupio više ljudi nego ijedan primjerice sindikalni prosvjed unatrag nekoliko godina?
– Prema nizu dosadašnjih iskustava postalo je očigledno da je većina sindikalnih vođa nažalost iznevjerila svoje poslanje, tj. u prijelomnim situacijama su izdavali interese onih koje navodno zastupaju, a pogodovali su asocijalnoj vladajućoj i vlasničkoj oligarhiji u Hrvatskoj. To se jasno očitovalo pri donošenju niza štetnih zakona, sklapanju za djelatnike izdajničkih sporazuma te sindikalnoj pasivnosti pri pljački strateških javnih dobara i brojnim tlačenjima zaposlenika. Nesindikalno postupanje korumpiranih sindikalnih čelnika je očekivano jer je uglavnom, čast iznimkama, riječ o sobama koje su taj izdajnički zanat dobro ispekle na grbači radničke klase još prije 1990., vjerno služeći partiji koja ih je i odabrala i nametnula. U takvoj situaciji je razumljivo što mase prevarenih, obespravljenih i egzistencijalno ugroženih u Hrvatskoj jedinu nadu opravdano prepoznaju u braniteljskoj populaciji, koja je u ratu bila prva linija obrane života ljudi i države, a sada su zadnja linija obrane socijalnih i nacionalnih interersa hrvatskog društva.
Na skupu zajedništva većinu su činile skupine koje su pristigle iz svih dijelova Hrvatske. Skup bi bio i tri puta brojniji da je organiziran bilo koji drugi dan, a ne usred produženog vikenda, kad se većina stanovnika Zagreba uobičajeno raspršila po okolnim brežuljcima i prema moru.
Predstavnici branitelja invalida iz Savske, napose Klemm i Glogoški, ustrajavaju u svojim zahtjevima, no Vlada i premijer Milanović tvrde da su ti zahtjevi neopravdani i da su sva prava branitelja zadržana. Gdje je tu zapravo temeljni problem?
– Cjelokupna javna slika koja je u javnosti stvarana već 20-ak godina o tzv. pravima branitelja je krivotvorena te se uklapa u sustavni progon i kriminalizaciju vrijednosti i nositelja hrvatskog Domovinskog rata. Branitelje se na sve načine nastoji isključiti iz sudjelovanja u uređivanju hrvatskih institucija jer su oni jedina društvena snaga koja je u ratu dokazala da zna i može štititi interese hrvatskog društva i hrvatske države. Branitelje su kao ključnu hrvatsku snagu najbolje prepoznale strukture koje pljačkaški vladaju Hrvatskom, pa ih nastoje ogaditi narodu lažnim prikazivanjem branitelja kao negativnosti i tereta Hrvatske. Prastari je to poklik: ‘Drž’te lopova! Velika većina branitelja nema doslovno nikakvih prava. Naprotiv, pravno i percepcijski su obezvrjeđivani, ponižavani i kriminalizirani. Određena i više nego zaslužena prava koja imaju branitelji invalidi i obitelji poginulih i nestalih branitelja neprekidno se smanjuju. Najsramotnije i najskandaloznije je kad prebogati vladari Hrvatske, koji su do gole kože opljačkali narod, pokušavaju stopostotne invalide javno prikazivati kao bogataše.
Kad se dosegne tolika razina nemorala i licemjerja, a to je ova vlada dosegnula prije nekoliko mjeseci, onda je teško očekivati da se mogu riješiti bilo kakvi problemi, a kamoli katastrofa u koju je privedena Hrvatska. Najveći uspjeh katastrofalne vlasti u Hrvatskoj je u tome što još uvijek ima vlast. To je neka vrsta svjetskog rekorda. No, to je istovremeno i najveći neuspjeh hrvatskih branitelja i hrvatskih građana.
Uzimajući u obzir širi kontekst, može li takvo napeto stanje nepopustljivosti s obje strane, odnosno izostanak konstruktivnog dijaloga, eskalirati u još veće probleme? Jesu li novi izbori rješenje?
– Sve vrste psihoporemećaja, bahatost i sindrom ludila vlasti nisu rijetkost u povijesti čovječanstva. Taj primitivizam u sadašnjoj Hrvatskoj ima prekobrojne oblike i izraze. Medicinska znanost je odavno dokazala da se psihoporemećaji vrlo često očituju u nagloj gojaznosti. U Hrvatskoj je teško pronaći političara kojem se nakon dolaska na vlast nije vidljivo povećao tjelesni obujam. Gotovo bismo mogli vagu koristiti kao glavno sredstvo utvrđivanja mentalne uravnoteženosti i političke odgovornosti vladajućih i najmoćnijih osoba u Hrvatskoj.
S druge strane, hrvatski branitelji i narod toliko su osiromašeni i potisnuti u svakom pogledu da više nemaju kud uzmaknuti, osim u ponor. Jaz između vladajućih i puka je prevelik pa je teško očekivati uspostavljanje ikakvoga, a pogotovo uspješnog dijaloga. A predsjednik Vlade nema kapaciteta čak ni razgovarati s predsjednicom države.
Izbori su samo pretpostavka rješavanja problema. Ako se u strankama, izbornim procedurama i političkoj praksi dubinske ne promijeni dosadašnji model partitokracije, nepotizma i amoralnog familizma, uzalud je i održavati izbore. Nadajmo se da je preteško stanje u državi potaknulo sazrijevanje te nove svijesti i odgovornosti u oporbenom polju.
Stoji li teza da je u 25 godina hrvatske samostalnosti i neovisnosti umjesto višestranačja zaživjelo zapravo dvostranačje kroz stalne izmjene HDZ-a i SDP-a na vlasti te da je i to jedan od uzroka gomilanja društvenih, političkih, socijalnih i svih drugih problema u Hrvatskoj?
– Dvostranačje samo po sebi uopće nije problem, što potvrđuje praksa u SAD-u i nekim drugim stabilnim i bogatim državama. Temeljni problem samostalne i demokratske Hrvatske je u tome što su se upravljačke strukture iz totalitarnog jugoslavenskog režima preselile u pluralnodemokratsku i neovisnu hrvatsku državu. Manji je problem što su stare strukture tranzirale svoju upravljačku moć u nove okolnosti, a puno je veći problem što su prenijele i cjelokupni upravljački model; od svjetonazora i simbola do načina političkog, gospodarskog i društvenog funkcioniranja.
Totalitarizam i radikalni jugoslavizam ne mogu nikako drukčije, osim razaralački, funkcionirati u pluralnoj demokraciji i samostalnoj hrvatskoj državi. Pojednostavljeno rečeno, to je kao kad bi ložače parnog stroja preselili na benzinske motore koje oni pokušavaju staviti u pogon i održavati s pomoću otvorenog plamena.
Plaćamo li u tom kontekstu i danak izostanku provedbe lustracije? Zašto to u početku građenja države nismo riješili poput Poljske?
– Izostanak lustracije nužno je smrtna presuda demokraciji i hrvatskoj samostalnosti. Nije to neka apstraktna teorija, nego najkonkretnija činjenica koja se sada potpuno jasno očituje u svakom obliku i na svakoj razini društvenog života u Republici Hrvatskoj. Nakon 1990. proces lustracije pokrenut je u svakoj europskoj postkomunističkoj državi, uključujući Mađarsku, Srbiju, Rumunjsku i Bugarsku. Najdalje su u tome do sada stigle Njemačka, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska. Jedine postkomunističke države u kojima proces lustracije nije ni počeo jesu Hrvatska te Bosna i Hercegovina, i u toj činjenici možemo pronalaziti glavne uzroke svih sadašnjih hrvatskih i BiH problema.
Lustraciju u Hrvatskoj je bilo najlakše provesti 1991., kad su stare strukture bile u mišjim rupama i presretne da u njima fizički prežive srbijansku agresiju. Drugi povoljan trenutak bio je nakon osloboditeljske operacije Oluja, kad je nacionalni ponos u Hrvatskoj bio na drugom vrhuncu. No, lustracija je tada zaustavljana od iskrenih, ali nedoraslih hrvatskih patnika, koji su bili u strukturi nove vlasti, a prije toga su bili progonjeni u komunizmu. Oni su bili izmanipulirani i zaneseni idejom tzv. svehrvatske pomirbe, te su svoje romantičarski naivno hrvatstvo i kršćanstvo dokazivali kadrovskim nediranjem nesposobnog komunističkog kadra i dojučerašnjih svojih progonitelja. U Saboru i institucijama vlasti rame uz rame sjedili su zločinci i žrtve. Nažalost, žrtve su progledale kad je bilo prekasno i kad više nisu mogli utjecati, a stari je kadar priredio svoj sigurni izlazak iz mišjih rupa. Danas smo dogurali do toga da je ‘normalno’ što čelni dužnosnici gotovo svih ključnih državnih i društvenih institucija u Hrvatskoj otvoreno iskazuju mržnju prema svemu hrvatskom, a isto tako otvoreno iskazuju hvalospjeve događajima, idolima i simbolima komunizma i jugoslavenstva.
Kratko rečeno, Hrvatska i demokracija u njoj, ako ih želi biti, moraju žurno započeti temeljiti proces dekomunizacije u kojem je lustracija tek jedan dio.
Vezano uz tzv. pozitivnu diskriminaciju, izjavili ste kako pet posto nacionalnih manjina upravlja s 50 posto gospodarstva u Hrvatskoj. Možete li to malo pojasniti?
– U ovoj složenoj bitci između jugokomunizma i hrvatske demokracije događa se bezbroj neobjektivnosti, i to do suludosti. Jedna od suludosti je i tzv. pozitivna diskriminacija, koja je besmislica već sama po sebi. To je kao i pojam dobro – zlo. No, pod tom pojmovnom suludošću događa se zla praksa koja se čak i pravno proglašava pozitivnom. Na taj stari metodološki jugokomunistički otrovni trik ili lijepak uhvatili su se pojedini pripadnici nekih manjinskih skupina – od etničkih do seksualnih. Daju im se diskriminatorne povlastice i na taj način ih se zapravo getoizira i suprotstavlja većini društva, što nikako ne može imati pozitivne posljedice. Kad je riječ o gospodarstvu koje je u Hrvatskoj doslovno opljačkano i opustošeno, s pomoću pozitivne diskriminacije koju ste spomenuli šalje se opasna javna poruka da je za pljačku i gospodarsku katastrofu odgovorna upravo ta manjinska etnička skupina, a prikriva istina da manjina koja organizirano pljačka Hrvatsku nema nikakav etnički, nego samo pljačkaški manjinski predznak. Prozirnost prijevare jasno otkriva podatak da su upravo pripadnici nekih od manjinskih skupina, primjerice seksualnih, bili najteže proganjani i kažnjavani u razdoblju jugoslavenskog komunizma.
Kakav je vaš stav u pogledu obilježavanja Oluje? Naime, i tu se lome koplja treba li 20. obljetnicu slaviti samo u Kninu ili paradu treba organizirati i u Zagrebu?
– Namjerno se proizvode nepotrebni sukobi glede jasnih i osjetljivih tema. Glavno uporište srbijanske okupacije bio je Knin. Srce Oluje i obilježavanja Oluje bio je Knin. Stoga tako treba i ostati. Sve drugo je manipulacija te krivotvorenje povijesti i općeprihvaćenog identiteta.
R.H./hrsvijet.net
