Milanović ponovo briljira, Gunja je definitivno njegov teren. Tamo se proslavio kad je ženi kojoj je poplava uništila kuću rekao da zna kako joj je jer je i njemu pukla cijev u kupaoni (radi čega je napustio sjednicu vlade), godinu dana kasnije je toj istoj ženi ponovo bezobrazno odgovorio kad ga je podsjetila na njegove jade s cijevima, a sad je učiteljici bez posla rekao da ode – u politiku.

Sjećate li se jednog od obećanja iz “Plana 21″ – “Naš posao je osigurati vaš posao?” Bilo je na jumbo plakatima preko cijelog grada. E sad je to postalo “Vaš posao nije naš problem”. Odnosno, postalo je nešto još gore: “To što ste vi ostali bez posla jer mi poslove čuvamo za partijske uhljebe se nas ne tiče”.

Podsjetimo ukratko: “Ja ne mogu dijeliti radna mjesta, naročito ne po stranačkom ključu. Hvala vam i doviđenja”, rekao je Milanović nezaposlenoj učiteljici Kati Huber, koja nije ni tražila radno mjesto. Ona je jednostavno konstatirala da je nakon 15 godina rada “na određeno vrijeme” po raznim školama ostala bez posla jer nitko ne zapošljava, kako je objasnila pred kamerama, za stalno u školama već se radna mjesta čuvaju za partijske uhljebe, kako bi ravnatelji sebi osigurali pozicije. Ona smatra, opravdano ili ne, svejedno, da joj položaj u dobivanju posla otežava i to što joj je suprug politički angažiran u oporbenoj stranci. Da stvari uglavnom u ovoj državi stoje upravo onako kako gospođa kaže – to jest, da se radna mjesta u javnom sektoru dobivaju uglavnom preko rodbinskih i političkih veza, nije nikakva tajna, to svi znaju. Isto tako svi su mogli čuti da gospođa Huber nije tražila premijera da joj nađe posao, već da pokrene pitanje uhljebljivanja po političkim mjestima i “čuvanja radnih mjesta” za podobne drugove. Odnosno, da to pitanje uđe u saborsku proceduru, jer nije nikakva rijetkost da se ljude zapošljava “privremeno”, a onda se to privremeno otegne u beskonačnost izigravanjem zakona. Na primjer, nakon godinu dana morate radniku ili dati otkaz ili ga primiti za stalno, ali tada se izmisli “nova sistematizacija radnih mjesta” pa se na taj način elegantno mimoilaze zakoni.

Dakle, na jasan upit o zapošljavanju po političkoj podobnosti, premijer odgovara gospođi Kati: “Bavite se politikom!”. Odnosno, uradite kao i ja! Uđite u partiju, pa će i za vas biti negdje mjesta, uhljebit ćemo vas! Kako drukčije shvatiti premijerove mudre riječi? Na to ona odgovara “Nismo svi za politiku”, a on uzvraća “svi smo za politiku”. On joj predlaže aktivni angažman. No nije li istup pred kamerama, izravni upit premijeru u četiri oka, pisma Marasu i Mornaru, isto tako oblik političkog angažmana? Ili premijer misli da je politički angažman samo potpisivanje stranačke pristupnice? Iole inteligentan čovjek s bar prosječnim darom za politiku bi, suočen s ovako izravnim pitanjem, rekao, “gospođo, pokrenut ćemo to pitanje u Saboru, ako netko čuva radna mjesta za “svoje”, to ćemo najstrože kazniti.” No, naravno da premijer to neće reći, ne samo zato jer je inače antitalent za politiku, s osjećajem za ljude otprilike na razini nosoroga, političkom inteligencijom moruzgve, i empatijom dostojnom Jeffreya Dahmera. Nego zato jer on nikad niti jedan posao u životu nije dobio zato jer je sposoban za njega, već isključivo preko veze.

U zapošljavanju partijskog vojnika Milanovića sudjelovao je velik broj HDZ-ovaca, koji su ga na kraju uspjeli utrpati u Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija kao pomoćnika tadašnjoj političkoj zvijezdi HDZ-a u usponu, Sanaderu. To je zato jer je njegov otac tada bio na visokoj funkciji u HDZ-u. Kasnije ga je, 1999., navodno Granić poslao da se učlani u onu drugu stranku, SDP, gdje je opet postao predsjednikom stranke ni kriv ni dužan, bez ikakvih kompetencija za taj posao, čisto preko osobnih veza i Račanova sina, koji je lažno interpretirao posljednju Račanovu želju da Milanović bude njegov nasljednik, iako je Račan zapravo Milanovića nedugo prije smrti uklonio sa svih funkcija, uključujući onu glasnogovornika stranke, ostavivši mu samo marginalno mjesto koordinatora za 4. izbornu jedinicu i rekavši mu da, ako tako nastavi, nikad neće biti niti pomoćnik ministra. Ukratko, premijer je tipičan partijski uhljeb, i ne razumije ljude koji bi nešto željeli postići u životu mimo politike i veza i poznanstava.

U zapadnom, civiliziranom svijetu jedno od osnovnih načela je odsustvo nepotizma. Temelj uspjeha zapada je taj što se sve zasniva na individualnim kompetencijama, znanju i stručnosti. Boja kože, nacionalnost, stranačka pripadnost i sve ostalo su pritom nevažni. Na Balkanu prevladava plemenski mentalitet, gdje svako pleme štiti svoje, gdje se zapošljava rođake ili stranačke drugove i to se ne smatra nekim velikim grijehom, to je jednostavno tako. I SDP je gunđao, dok je bio u oporbi, protiv zapošljavanja po vezi i rodbinskom ključu, da bi, kad je došao na vlast, doveo do savršenstva sustav nepotizma. Vesna Pusić je čak, na početku mandata ove vlade, kad im je predbačeno da vrše čistke i zapošljavaju svoje ljude posvuda, otvorerno rekla da je “stranačko kadroviranje posve u redu”, odnosno legitimno, za razliku od onog “po zemljačkoj vezi”. To, naravno, nije istina: u normalnim demokratskim državama, na izborima se mijenjaju samo ministri i njihovi pomoćnici, jer su to političke funkcije, a sve ostalo su stručne funkcije i svi ti ljudi ostaju na mjestima. I sam Milanović je, kad mu je predbačeno stranačko postavljanje nestručnih ljudi, otvoreno rekao da je on zapovjednik i da ima pravo prekomandirati državnog službenika gdje ga volja! To, naravno, nije istina. Kao što nije istina i da se ne bavi zapošljavanjem po političkom ključu.

Problem na koji je Kata Huber ukazala je dubok, sveprisutan, a Milanović je samo vrh ledene sante. To je problem koji razara zdravo tkivo društva, to je problem zbog kojeg nam, od preko četiri milijuna ljudi, manje od pola milijuna radi u realnom sektoru, onom koji jedini izravno proizvodi novac, koji proizvodi novu vrijednost. Jer živimo u zemlji gdje se više isplati baviti se politikom, nego pošteno raditi svoj posao i ne baviti se politikom. Ako tako nešto pokušate, vjerojatno će se politika baviti vama. Postali smo ispolitizirana zemlja, zemlja socijalnih slučajeva koji svoju lojalnost političkom plemenu naplaćuju sinekurama i poslovima za koje nisu kvalificirani. Na račun njih, kvalificirani moraju tražiti sreću u inozemstvu. A naši političari, Milanović prije svega, nemaju sluha za taj problem jer su i sami, gotovo svi, produkt takvog društva i na takav način su stekli i održavaju pozicije. Sve upućuje da ovoj zemlji ne treba samo smjena vlasti, nego neka vrsta revolucije. Prije svega u načinu shvaćanja politike. Jer, Milanović je lijepo rekao: politika je u Hrvatskoj jedini način da se dođe do stalnog radnog mjesta. Diploma je manje važna, nju se uvijek ionako može i kupiti. A kako bi drukčije i bilo u zemlji gdje kila mozga košta dvije marke?

U konačnici, Milanovićeva izjava je i više nego sramotna, ali mu ipak treba dati priznanje za to što je prvi političar koji je otvoreno priznao kako ovdje funkcioniraju stvari. Zato, Hrvati, poslušajte makijavelistički savjet premijera Milanovića, odaberite stranku ili partiju ako želite posao, jer u ovoj zemlji je politika za svakoga, a pošten rad se ionak. A ako baš ne možete probaviti domaću politiku, uvijek vam ostaje Frankfurt kao mogućnost. A ono obećanje s početka? Zapravo su htjeli reći “Naš posao je osigurati posao našim ljudima”. A vi ostali se možete znate već što…

Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save