Na jasenovačke i bleiburške postupke hrvatske predsjednice Grabar Kitarović jauknula je, uz domaće jugo-kukurikavce, i totalitarna europska probalkanska ljevica. Posebno je bio prljav pariški ljevičar iz protuhrvatskog „Balkanskog vjesnika“ Jean-Arnault Dérens, novinar lista u kojemu su udarni novinari i Jelena Lovrić i Drago Hedl.

Ovogodišnja svečana komemoracija 70. obljetnice bleiburške tragedije bila je doista veličanstvena, pri čemu nije bio presudan možda i rekordan broj nazočnih Hrvata i njihovih prijatelja. Prema izvješću poznatog austrijskog dnevnika Kleine Zeitunga iz Graza, odnosno Klagenfurta, nazočilo ih je 30 000, a neke procjene bile su i dvostruko veće. Možda isto toliko važan bio je i duh pobožnosti, pijeteta i mirne odlučnosti, koji su oni iskazali. Te subote 15. svibnja na Bleiburškom polju – koje, usput, spomenuti list jamačno točnije naziva Loibaškim – prožimao nas je ljekoviti osjećaj da je to mnoštvo, koje se skupilo iz svih krajeva Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Europe i svijeta, nalik „tihoj vodi koja brege dere“ i koja će se baš takvom strpljivom upornošću izboriti da Veliki svijet, nakon desetljeća laži, konačno prizna istinu – jer ona, rečeno je, oslobađa.

U samoj Hrvatskoj, prema već letimičnom uvidu, ovaj je događaj među većinskim pučanstvom primljen upravo na ovakav način, dok je znana uzurpatorska i još neko vrijeme vladajuća manjina bolno kukurikala, svjesna da i njihova povijesna laž, a i oni, kao njeni zloćudni pronositelji i rentijeri, „svakog dana u svakom pogledu sve više napreduju“ – u znamenitu povijesnu ropotarnicu.

Ipak, koliko god važan bio odjek ovog događaja u zemlji, isto toliko morao nas je zainteresirati i njegov prijam u bijelom svijetu (koji je tu i tamo siv, a ponegdje doista i crn). I dok su u ovdašnjim, mahom režimskim medijima izvjestitelji bili usredotočeni na glavne naglaske iz propovijedi zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, u svijetu je osobita pažnja posvećena odnosu prema bleiburškoj komemoraciji hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, često i u usporedbi s njenim ponašanjem u vezi s onom ranijom, jasenovačkom.

Opći dojam, nakon šireg uvida u ono što je o tome u svijetu napisano, prilično je ohrabrujući: svijet, barem onaj čija se riječ sluša (i kojega ova najveća tragedija u hrvatskoj povijesti na ovaj ili onaj način uopće zanima), potiho napušta desetljećima uzgajane lažljive dogme. I dalje lažu oni koji su lagali i do sada, ali sve su tiši i sve manje uvjerljivi, dok glasovi razumijevanja i suosjećanja, dosad možda sapeti i suzdržani, odjekuju glasnije i slobodnije.

Posebno se dobro u cijeloj priči ponijela hrvatska predsjednica: možda je tek razočarala ponekoga koji bi je već ovom iznimnom prigodom rado vidio i čuo u mnoštvu na Bleiburškom polju, ali je puno važnije bilo to što je ona, u oba ova slučaja, pronašla pravi put, koji je i domoljuban i jasan i demokratičan, ali i diplomatski odmjeren. Čini se da su i vukovi (razne svjetske velevlasti) ostali siti, ali su, da kažemo, i hrvatski živci i osjećaji, koje su razni mesići, josipovići i slični dosad u ovakvim prilikama tako nemilosrdno gazili, ostali „na broju“.

Rikali su i urlikali, najčešće u bezimenoj sigurnosti mrežnih foruma, samo nepopravljivi jugošovinisti u Hrvatskoj i oko nje, jasno naslućujući svoj bliski i, nadajmo se, trajni nestanak – budimo epski poetični – u pepelu ništavila!

Naklapanja moćnog AFP-a o ustašama i žrtvama njihovog režima

Prema onome, dakle, što sam uspio istražiti, od velikih svjetskih novinskih „mačaka“, o bleiburškoj komemoraciji pisao je samo Agence France Presse (AFP), odnosno njihovo dopisništvo iz Zagreba, i to zapravo dan prije same komemoracije, 14. svibnja. Koliko sam mogao vidjeti, njihova vijest na engleskom jeziku objavljena je pod naslovom „Hrvatska predsjednica odala je počast ubijenim pronacističkim saveznicima“. Živo me zanimalo i ime novinara, ali pokazalo se da je riječ o novinarki, koju sam nazvao u zagrebačko dopisništvo AFP-a. Radilo se, pretpostavljam, o mlađoj ženskoj osobi ugodnog glasa, koja mi je rekla da se zove Lajla Veselica. To, naravno, nije morala kazati, pa će moja kritička ocjena njenog uratka biti za nijansu blaža, nego što bi inače bila.

Naime, kolegica Veselica u tekstu piše kako su „ustaške vlasti progonile i ubile stotine tisuća etničkih Srba, Židova, Rumunja (!) i antifašističkih Hrvata“, što je pogrješno i, u svojoj nepreciznosti, tendenciozno. Najprije, AFP-ova novinarka piše da su ustaše progonili narod koji ona na engleskom navodi kao „Romanians“. Prema Wikipediji na engleskom ti „Romanjani“ su zapravo Rumunji, temeljni narod u Rumunjskoj, kojih po popisu iz 2011. ima blizu 17 milijuna, a u svijetu i blizu 24, koji imaju „stari egzonim Vlasi“ i s kojima ustaše nisu imali nikakve veze. Zacijelo je mislila na Cigane (Rome), što bi bio točan navod, ali kolegica je, eto, navela krivo.

Mnogo veću težinu ima „odokativna“ formulacija „progonile i ubile stotine tisuća“, jer, posebno u ludilu 2. svjetskog rata, nije isto „progoniti“ i „ubiti“. Novinari čija se izvješća preuzimaju u cijelom svijetu posebno bi trebali biti osjetljivi na prljave igre s brojkama kojima se već desetljećima ocrnjuju i ucjenjuju Hrvati. Istina je, naime, da je „ubiti i jednog nevinog čovjeka isto kao i ubiti cijeli svijet“, ali je istina i da ipak nije isto ako je neka skupina, vlast ili režim ubio tisuće, desetine ili „stotine tisuća“ ljudi. Pod pretpostavkom da nije riječ o zlonamjernosti, radi se onda o novinarskoj lijenosti, jer je moguće – čak i na toj istoj Wikipediji – doći do nekih točnijih i bitno nižih brojeva, koji bi točnije „kvantificirali“, ako je to baš i ovom prilikom nužno, ustaške zločine.

I baš kao što je novinarka AFP-a u slučaju ustaša kao ubojica pretjerivala naviše, kad se radilo o ustašama, odnosno, kako piše, „o onima koji su ubijeni na području južnoaustrijskog grada Bleibruga“ i o kojima se „i dalje raspravlja“ – pretjerivala je naniže. Dodala je, naime, da se „procjene kreću od nekoliko desetaka do više desetina tisuća“. Pogrješka je u tome što se u Bleiburgu ne komemoriraju samo oni izravno ubijeni na području ovoga gradića, već svi oni koji su pobijeni ili umrli na „križnim putovima“ diljem nekadašnje Jugoslavije, a oni se doista ne broje u „nekoliko desetaka“.

I konačno, evo treće bitne primjedbe očito neiskusnoj novinarki moćne svjetske agencije. Ona, naime, piše da su „komemoracije žrtava bleiburškog masakra, koje se svake godine održavaju u svibnju, i dalje kontroverzne zbog toga što nazočne hrvatske skupine koriste nacističko znakovlje“. Koliko ja znam, „nazočne hrvatske skupine“ nikad nisu koristile „nacističko znakovlje“, a i ono ustaško je iznimno rijetko. Od tisuća ljudi ja sam, recimo, vidio jednog jedinog, kojeg su poznanici zadirkivali primjedbama tipa „nadrljao si kad ti žena vidi kako si se obukao“, dok je on šutio, pušio i smješkao se – možda od nelagode, a možda i zbog lagode što je, eto, uspio privući pažnju. A razlozi zbog kojih ovdašnji vladajući jugonacionalisti bježe od Bleiburga nemaju veze sa znakovljem, već time da oni intimno odobravaju zločine svojih prethodnika, a neki bi ih, po svemu sudeći, i ponovili kada bi došli u sličnu priliku (valja se sjetiti, recimo, izjave Olivera Frljića koji je kao moguće pomagalo za povratak nečega ili bilo čega nalik Titovoj Jugovini spominjao i „silu“).

Spomenutu vijest kolegice Veselice i njene svjetske agencije nije prenio gotovo nitko od vodećih svjetskih medija, s izuzetkom nekoliko desetaka manje-više anonimnih mrežnih portala. Uočeno je i da je – što je posebno osjetljiva stvar – i portal Novi antisemit, koji, kako sam kaže, „izvješćuje o mržnji prema Židovima u Europi“, prenio samo polovicu vijesti, a nije se oglasio baš nitko ni od njegovih čitatelja.

Protuhrvatsko burgijanje „Balkanskog vjesnika“

Ova AFP-ova vijest zapravo bila bi sve što su vodeći oligarhijski („maistream“) mediji i njihove agencije napisali o ovogodišnjoj bleiburškoj komemoraciji. To ipak ne znači da nije bilo i vrlo otrovnih ispada, posebno na nekim „nezavisnim“, a zapravo paradržavnim portalima, mahom više ili manje ocvalih europskih sila, koje još nisu izgubile svoje stare kolonijalne reflekse. Neke od njih već desetljećima pratim u njihovoj protuhrvatskoj raboti.

Daleko najprljaviji ovaj put bio je zloglasni francuski „Balkanski vjesnik“ („Le Courrier des Balkans“), koji ima i podnaslov „Balkanski frankofoni portal“ i koji protuhrvatski burgija još tamo od 1998. godine – i to konkretno njegov novinar Jean-Arnault Dérens. Za razliku i od spomenutog židovskog portala ili, bolje, portala koji se bavi antisemitizmom, a koji je čin hrvatske predsjednice popratio gotovo rutinski, rečeni Dérens baš se onako, rekli bi naši stari, nakopistio. Riječ je o prilično tipičnom francuskom nabrušenom i „pripametnom“ ljevičaru, koji se s vremena na vrijeme iz imperijalnog Pariza spusti do Cetinja ili Prištine i onda pomisli da je popio svu pamet „balkanske“ povijesti i sadašnjosti (a dade se od toga i te kako napraviti kakva zgodna „mala privreda“ ili sinekura).

Već iz naslova jasan mu je profil: „Lijep dan za fašiste“. Dérens je, naime, izjednačio srpsku rehabilitaciju ratnog zločinca, masovnog ubojice i nacifašističkog suradnika Draže Mihailovića s odlukom demokratske hrvatske predsjednice da se, u tišini i mimo svake politikantske zloporabe, pokloni nevinim žrtvama dvaju totalitarnih sustava. To što on misli o Mihailoviću, ali i o francuskoj političarki Marini Le Pen nimalo me se ne tiče, ali na svoje „bleiburške isprdke“ dobit će odgovor.

Istina, on na jednom mjestu kaže da „ovaj (bleiburški) masakr nimalo ne pridonosi partizanskoj slavi“, ali sve ostalo je kao da slušamo nedavnu mantru Fumićeve, Pusićeve i Josipovićeve „Antifašističke l(j)ige“ iz stare zagrebačke gradske vijećnice. Govoreći od krvavim zbivanjima u „antifašističkoj“ režiji iz svibnja 1945. godine Dérens spominje samo „više desetina tisuća (ustaških) vojnika, kadrova i dužnosnika“, potpuno „zaboravljajući“ civile, žene, djecu. A zadihani internacionalist i humanist u osnovi prešućuje činjenicu da je riječ i o razoružanoj vojsci po završetku rata, pobijenoj – mjestimice i zazidanoj – vojsci, bez suda i suđenja. O njima govori i s natruhama nadmoćnog kolonijalnog rasizma („jedna vrsta temeljne i divlje balkanske konstante“).

Naprotiv totalitarni „antifašizam“ ratnih pobjednika, „ta stvarnost antifašističke Jugoslavije“ priviđa mu se u njegovim noćnim ljevičarskim groznicama kao znak „gorljive i nezaobilazne modernosti“. Hebala ga ta modernost koja se rađala „po šumama i gorama“! On očito nariče i za „antifašističkom Jugoslavijom“ i za njenim, kako kaže, „srpsko-hrvatskim jezikom“. A, sada kada s ovim pariško-bretanjskim salonskim ljevičarom, koji žali za jednom propalom totalitarnom tvorevinom, živimo u istoj europskoj zajednici, možda bi ga valjalo i sudski tretirati – naime, kada glasno i drsko kaže kako su „samoočitovani nasljednici četnika i ustaša na vlasti, i u Beogradu, i u Zagrebu“.

On, naime, najprije laže da se hrvatska predsjednica „nije pojavila“ na jasenovačkoj komemoraciji – poklonila se, naprotiv, na isti način i jednim i drugim žrtvama – a zatim tvrdi da je „ona dakle otvoreno izabrala svoju stranu: stranu nacističkih saveznika protiv one žrtava smeđe pošasti“. Na kraju ovaj ljevičarski totalitarist, kakvih je bilo svih ovih godina i desetljeća na tone, samo se u demokratskoj Europi nisu stigli „razviti“ i „iskazati na djelu“, poziva upravo tu Europu da ureduje i spriječi brisanje granica „između žrtava i krvnika“ (vidjeli smo koliko je takav refleks iskazala prema hrvatskim žrtvama u Domovinskom ratu!). Hrvatskoj predsjednici predbacuje da misli graditi „modernu, demokratsku i europsku“ Hrvatsku na naslijeđu „suradnje s fašizmom“, ali da takav „revizionizam“ i „zbrka političkih i moralnih vrijednosti priprema sutrašnje tragedije“.

Ne zna se koliko su utjecajni ovi i ovakvi balkanski profesori iz Pariza, ali na popisu njihovih suradnika i/ili financijera su francusko ministarstvo kulture, državni francuski radio RFI, Vijeće Europe te slični „antifašistički“ mediji, Le Monde Diplomatique, a u Hrvatskoj H-alter. Vrlo rječito je da je tu i njihov talijanski brat blizanac – također paradržavna „Balkanska promatračnica“ („Osservatorio sui Balcani“). Oboje sam pratio još od početka prošlog desetljeća, nakon što je Ivica Račan u svibnju 2001. „etnički očistio“ Hrvate u Slobodnoj Dalmaciji pa sam bio gurnut u tzv. „kažnjeničku bojnu“ – izdanje Slobodne Dalmacije za BiH. Tu sam bio u prilici dobro upoznati nepopravljivu protuhrvatsku narav obiju ovih medijskih agentura. Dovoljno je reći da u objema desetljećima surađuju „giganti (protu)hrvatskog novinarstva“, kao što su Jelena Lovrić, Drago Hedl i slični. Ovo je dobro da se zna – to, naime, kako funkcionira lijevo-liberalna protuhrvatska sprega na toj razmjerno „visokoj“ „europskoj“ političko-novinarskoj razini.

FAZ: „Tito (neuspješno) prikriva sve“

Ipak, neka ne zavede primjer spomenutog Dérensa i njegova „Društva pariško-balkanskog prijateljstva“. Čini se da je čak i ta sporomisleća Europa shvatila koliko ih ima koji bi pod krinkom „antifašizma“ htjeli prokrijumčariti stari i trogloditski „jugokomunizam“. Najbolji odgovor im je dao novinar Karl-Peter Schwarz u utjecajnom njemačkom Frankfurter Allgemeine Zeitungu od 4. svibnja u tekstu pod naslovom „Tito prikriva sve“. U njegovu podnaslovu, a i u tekstu jasno stoji tvrdnja kako „hrvatska i slovenska ljevica pozivanjem na Tita žele očuvati monopol na tumačenje krvave prošlosti“.

Schwarz ne štedi ni svoje sunarodnjake. „Nijedan drugi komunistički diktator nije tako uspio oprati svoju krvavu odoru kao Tito“, piše on. „Guenter Grass ga je slavio: ‘Tito vodi Jugoslaviju u doista demokratski socijalistički poredak’. Karsten Voigt je čak sanjao o ‘socijalističkoj Saveznoj Republici (Njemačkoj) u socijalističkoj Zapadnoj Europi, po jugoslavenskom uzoru“. Schwarz dodaje i da je „Titov mit preživio krvavi kraj Jugoslavije“. Zatim opisuje i zaprepaštenje koje je izazvala Predsjednica kad je uklonila Titov kip s Pantovčaka, kao i sve apokaliptične misli koje su Josipović i Milanović tada izgovorili.

„Grabar Kitarović nisu se dojmila takva predbacivanja“, zaključio je novinar i spomenuo kako je ona lijepo otišla najprije u Jasenovac, gdje su, kaže, ubijene „tisuće“ (a ne „stotine tisuća“) Srba i Židova, a potom, piše dalje, odlazi i u Bleiburg „gdje se odaje počast Hrvatima koje su britanske okupacijske snage izručile jugoslavenskim partizanima koji su ih poubijali“.

Schwartzov kratak i jasan zaključak mogao je konačno – i za promjenu – samo učiniti ponosnim svakog demokratskog i domoljubnog Hrvata. „Vrijeme je, smatra Predsjednica, da se prestane s političkom zloporabom i Jasenovca i Bleibruga“.

Mi na to samo možemo dodati: Amen!

Autor: Joško Čelan /7dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save