Razlikuju li se uopće SDP i KPH/KPJ?

Je li SDPartija u granicama ustavnih kategorija u RH ili svojom praksom i političkim djelovanjem krši Ustav RH, pa shodno tome treba li njeno djelovanje provjeriti s dobrim (političkim) običajima i rezolucijama u EU? – nije nimalo retoričko pitanje! 

Proslava 70-te obljetnice oslobođenja Zagreba 8. svibnja ove godine u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu pretvorena je, ili je to od samog početka tako zamišljeno, u komunistički dernek u nekakvoj drugarskoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj.

Nedostajala je samo velika slika druga Tite, „najvećeg sina naroda i narodnosti“ i scenografija bi bila do kraja prepoznatljiva. „Višak“ šahovnica na pozornici treba pripisati samo predizbornoj popustljivosti i državotvornom mimikrijom SDPartije. Nije se slavila antifašistička pobjeda demokratskih snaga Saveznika prije sedamdeset godina, nego se veličala pobjeda komunističke diktature i glasno pljeskalo maršalskom socijalizmu.

Međutim cijela je predstava u Lisinskom 8. svibnja bila samo generalna proba za vojni mimohod u Zagrebu povodom dvadesetogodišnjice Oluje, ali u režiji Partije. Prema prilično pouzdanim informacijama iz Milanovićeve vlade (ipak se nađe i časnih hrvatskih muževa) pravi razlog inzistiranja na zagrebačkom mimohodu nije toliko Milanovićev strah od kninskih zvižduka, koliko njegovo dodvoravanje srpskim ministrima u vladi RH, njih preko 50 posto, kao i guverneru Narodne banke, Srbinu Borisu Vujčiću. Skidanjem kninske proslave, Zoran Milanović želi se također dodvoriti i srbijanskoj vladi, a Partiji dostaviti nesumnjivi dokaz da nije HDZ-ova krtica. Uvijek su u igri stare partijske veze i tzv. region. Naime srpska vlada u svojoj protutužbi Međunarodnom sudu pravde u Haagu, zahtijeva da Hrvatska prestane slaviti čistu vojnu pobjedu, u Kninu. Zato predsjednik SDPartije ove godine želi razbiti proslavu u dva dijela i dvije lokacije, Zagreb i Knin, potpuno razvodniti proslavu, a dogodine sve preseliti u Zagreb. Po isprobanom srpsko-srbijanskom receptu Milanović dijeli Hrvate kako bi lakše vladao i manipulirao.

Poučna je istina da su i Karađorđevićeva velikosrpska Jugoslavija i Titina srbokomunistička Jugoslavija, uostalom kao i NDH iz vlastite proizvodnje, samo nesretne političke epizode u povijesti hrvatskog naroda. Te države nisu donijele Hrvatima željeni politički, gospodarski ni državopravni okvir i nisu ostvarile hrvatsku težnju za političkom suverenošću i samostalnošću. Zato je neobično, neshvatljivo i zabrinjavajuće da je hrvatski narod nakon osamostaljenja i izlaska Hrvatske 1991. iz Jugoslavije – odmah nakon briljantnih vojnih pobjeda 1995. godine nad srpskim/srbijanskim agresorom – već 2000. godine na parlamentarinim izborima izabrao stranku, tj. SDPartiju, koja u saboru nije glasala za hrvatsku samostalnost i koja je do danas ostala na istim pozicijama – protiv suverene i neovisne Republike Hrvatske. Iste su godine Hrvati za predsjednika države izabrali Stjepana Mesića, a 2010. godine Ivu Josipovića, dvije osobe koje su samostalnu i suverenu Hrvatsku uporno vraćale u tzv. region s dojučerašnjim agresorom?! Koliko je povijesno i osobno pamćenje kratko da su Hrvati tako brzo zaboravili dvije za njih neprihvatljive Jugoslavije i zanemarili preko dvadeset tisuća poginulih u srpsko-srbijanskoj agresiji, stotine tisuća ranjenih i isto toliko raseljenih obitelji? Jer zašto i kako zaboraviti milijune projektila ispaljenih na hrvatske gradove i sela, svoj glas dati izdajnicima? Zar je teško upamtiti da je agresiju na Hrvatsku 1991. učinjena s petokrakom na čelu, one iste koja je tako lijepa bivšem predsjedniku Ivu Josipoviću?

Istina je da se na taj dan Zagreb doista oslobodio ustaške diktature, ali je odmah bio okupiran od komunistita. Komunistička okupacija trajala sljedećih 45 godina. „Oslobođenje Zagreba“ je preambula krvavih događaja koji će se uskoro zbiti na Bleiburgu, u poratnom Zagrebu je započeo Križni put. Partizani su se spletom povijesnih okolnosti borili na pravoj strani, ali nisu donijeli slobodu. U Zagreb su ušli pobjednici, ali ne i osloboditelji. Komunisti se nisu sve vrijeme borili protiv nacifašista, već su u ratnom vihoru nasiljem i terorom stvarali svoju državu. Četiri godine ustaške okupacije naspram četrdeset i pet godina komunističke, i to je prava tema za ambiciozne povijesničare, a ne ova angažirana historijografija i boljševičke laži koje već kusamo posljednjih sedamdeset godina. Prvi udžbenici NOB-ovske povijesti tiskani su već 1944. Godine, a bazirali su se na agitpropovskim lažima i Titinim člancima u partijskim glasilima. Možda je razumljivo da su u poraću zbog straha od komunističke represije povjesničari i pismeni prodali svoju pamet i znanje, priklonili se pobjedniku i spašavali goli život, ali zašto hrvatski povjesničari to isto čine danas i brane komunizam, njegovu krvavu istinu: jednu represiju koja je u Europskoj Uniji povijesno i službeno osuđena te linijom totalitarizma izjednačena s nacifašizmom? Umjesto da se pozabave dekomunizacijom društva i objektivnim prikazom novije hrvatske povijesti, razni jakovine, klasići, mataušićke i ostala „poštena inteligencija“ uporno nastavljaju vrijeđati pamćenje i braniti neobranjivo; uglas prkositi europskoj povijesnoj znanosti zbog svojih sitnih sinekura i stolica na beznačajnim katedrama povijesti. Ništa mizernije nego povjesničari koji rade po političkom diktatu.

Ne smije danas jedna članica EU na takav SDPartijski način veličati „oslobođenje“ Zagreba i Hrvatske, jer vrijeđa demokratska načela Europske Unije. Može u Rusiji, ali ne bi smjelo u Hrvatskoj. SDPartijsko parolaštvo ne odgovara istini još manje činjenicama. Antifašizam je Europi donio demokraciju (Italija i Francuska, na primjer), a Hrvatskoj srbokomunističku okupaciju još goru od diktature Karađorđevića, što se konačno i dokazalo srpsko-srbijanskom agresijom na Hrvatsku 1991. i Domovinskim ratom.

Komunisti su jednu veliku dionicu Drugog svjetskog rata išli ruku pod rukom zajedno sa svojim kameradima nacifašistima. Od 23. kolovoza 1939., kad je potpisan pakt nacističke Njemačke i SSSR-a (Ribentrop – Molotov) pa do napada Njemačke na Sovjetski savez, 22. lipnja 1941., te su dvije Partije (boljševička i nacional-socijalistička) i Kominterna zajednički odradile dobar dio Drugog svjetskog rata. Dvije su ideologije bile iste i jednake, crno-crveni uroboros sam sebe hrani i zatvara. Zar primjer ruskog predsjednika Vladimira Putina slikovito ne pokazuje kako je to jedno te isto; transformaciju rigidnog sovjetskog komuniste u rigidnog nacistu, državnika koji je svojoj zemlji nametnuo dikriminatorske zakone za pojedine skupine građanstva, zakone kakvih se ni najcrniji nacizam ne bi postidio. Vladimir (Ras)Putin koji je postao obožavani idol neonacista diljem Europe? Dakle Staljin jednako Hitler i 1939. i danas u osobi Vladimira Putina. Ukrajina je žrtva fašističke agresije, matrica je ista kao kad je Hitler okupirao Čehoslovačku braneći prava njemačke manjine?

Jugoslavenski/hrvatski komunisti nisu nimalo protestirali kad je nacistička Njemačka 1. rujna 1939. godine ušla u Poljsku, ni kad su njemačke podmornice iste godine počele potapati savezničko trgovačko brodovlje; šutili su jugoslavenski komunisti kad je 17. rujna 1939. godine SSSR napao Poljsku i već je 29. rujna raskomadao i podijelio s nacističkom Njemačkom. Komunisti su uredno odšutjeli i okupaciju Danske i Norveške, blitzkrieg s Nizozemskom, Belgijom, Luxemburgom i Francuskom; poduprli su i početak zračnog napada na Britaniju, kao i 10. srpnja 1940., sovjetsku okupaciju Litve, latvije i Estonije; njemačko-talijansku okupaciju Grčke, čak i osnivanje NDH 10. travnja 1941. primili su krotko i tiho po naputku Kominterne. Čak su 17. travnja 1941. godine s Pavelićem potpisali pakt o nenapadanju i formiranju KPH u sklopu NDH! Dakle preko godinu i pol dana KPJ/KPH bila je dio Sila osovine i Trojnog pakta, njihov pouzdan podupiratelj i partner – dio nacifašističke koalicije.

Da bi se kompletirala istina o ulasku „osloboditelja“ u Zagreb treba spomenuti i one prave „završne operacije“, a to su pokolji po recepturi Dakse; sustavne likvidacije klasnog neprijatelja, neistomišljenika i svih koji su se opirali ili su komunisti pretpostavljali da bi se mogli opirati komunističkom režimu. U Zagrebu (i Hrvatskoj) ubijeno je na tisuća građana; pobijene su elite, raseljeni deseci tisuća pismenih i obrazovanih – u Hrvatsku je na velika vrata ušlo zlo. Ili kako je otac Miše Cvijanovića slikovito opisao: nakon oslobođenja Zagreba, gradsku smo kanalizaciju začepili ustaškim glavama. Zato neka Zoran Milanović najprije otkopa masovne grobnice komunističkih zločina u Zagrebu, može početi od parka nasuprot Savskoj 66, potom nastavi na podsljemenske lokacije i sve redom lokacije hrvatskih stratišta po Zagrebu i Hrvatskoj, potom neka dostojanstveno obilježi i tamjanom okadi ta mjesta masovnih likvidacija. Tek tada taj promotor hrvatskih podjela može od žrtava zatraži oprost, jer su po nalogu njegove Partije i stare nomenklature likvidirani. I onda će Zoran Milanović možda biti malo vjerodostojniji u namjeri da postane arbitar novije hrvatske povijeti i promicatelj pomirenja. To bi bio dobar početak, a ne pesnicom mahati u Lisinskom i vrijeđanjem hrvatstva dodvoravati se svojim srpskim ministrima i Pupovcu, svom jedinom pouzdaniku, ili se šetati po Teznu i ubijenima držati „čas istorije“. Tumačiti lubanjama s rupom u potiljku da su bili na krivoj strani: pa kom’ pravo, pa kom’ krivo! Zar civili, Zoruljo, žene i djeca?

Nikad ozbiljna hrvatska politička desnica nije branila ustaške zločine, samo je tražila da se oni povijesno objektiviziraju i prestanu služiti srpsko-komunističkoj ideologiji da bi hrvatski narod proglasili genocidnim. Tko je što i kakve su mu namjere, pokazao je domovinski rat. „Vasceloj“ Hrvatskoj bila je namijenjena sudbina Ovčare i Srebrenice, takav su joj dosud namijenili velikosrbi i četnici i to nije prošlo. Prisjetimo se ulaska srpsko-srbijanskog ISIL-a u Vukovar, zombijevske horde i njihovih crnih zastava i prljavih muškaraca dugih brada. Tako je trebao pasti svaki hrvatski grad. ISIL su Bečki dječaci u usporedbi s srbočetničkim hordama koljača.

Ta grabež za hrvatskom zemljom potječe još od SPC, njene ideje prisajedinjenja, a počelo je davno, i prije 1918. Godine i još nije svršeno. Već mehaničkim naseljavanjem Hrvatske tzv. solunašima, širenjjem militantnog pravoslavlja, pa ubojstvom Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, progonom i ubojstvima Hrvata u Karađorđevskoj srboslaviji; četničkom klanju 27. srpnja 1941 u Srbu, četničkim zločinima nad Hrvatima, a poslije Drugog svjetskog rata nastavlja se Bleiburgom, slovenskim grobištima, Križnim putom, hegemonijom srpstva u Titinoj Jugoslaviji, progonom hrvatskih Proljećara… niz zločina nad Hrvatima je odvratno dugačak i neizbrojiv. I nitko da se od Titovih povjesničara ne zapita zašto i kako je nastao ustaški pokret. Jednostavno bilo je neizdrživo, šteta da je previše toga u NDH pokrenula osveta.

Suverena i samostalna država Hrvatska je artefakt koji dokazuje da su se usprkos ustaškoj ideologiji Hrvati u Drugom svjetskom ratu borili na pravoj strani i podnijeli najveću žrtvu, a da bi tzv. oslobođenjem bili okupirani i podjarmljeni komunističkom diktaturom i po starom velikosrpskom planu prisajedinjenja pretvoreni u bezglavo krdo. Od ukupno 556 partizanskih odreda u Jugoslaviji, 251 bilo ih je hrvatskih u Hrvatskoj plus 87 u BiH. U užoj Srbiji bila su sve ukupno 32 partizanska odreda! Najviše je Hrvata izginulo boreći se protiv nacifašističkog zla. Srbi/Srbijanci dobro su pazili da im se u džepu ne pronađe rašivena četnička kokarda.

Takozvani reformirani komunisti ostali su tvrdog boljševičkog kova i ne žele se odreći crvenog fašizma; ne smiju dovesti u pitanje svoj (ne samo) politički identitet, nego i svoju prošlost. Tisuće njih i nadalje misle da se od komunističkog sustava represije može dobro i lagodno živjeti, jer se tako živjelo 45 godina. Može, ali samo u simbiozi: odabranici represivnog aparata i zaplašeno krdo, narod kao štala robova sretnih za svaki preživljeni dan. Generalni sekretar SDPartije, Zoran Milanović, prije će (ali doslovno) zapaliti Hrvatsku građanskim ratom nego priznati izborni poraz za Sabor, a krah je blizu, odmah iza ugla za koji mjesec. Zato prije nego se to dogodi treba doista kod Europske komisije ispitati jesu li ovakva boljševistička propaganda i njeno političko djelovanje u skladu sa sporazumima koje je Hrvatska potpisala s EU, u skladu s Rezolucijom o totalitarnim režimima: nacizmu, komunizmu i fašizmu? SDP nije lijeva, nikakva socijal-demokratska stranka, nego boljševička partija; to uostalom nosi u svom nazivu. SDPartija ima samo jedan kriterij: tko nije s nama, taj je protiv nas! Ili kako bi Milanović s uzdignutom pesnicom uzviknuo: Ili oni, ili mi! Za takve nema mjesta na političkoj sceni Europske Unije.

Već je i političkim slijepcima jasno da SDPartija sustavno osiromašuje Hrvatsku, „čisti“ od Hrvata i priprema za tzv. region. Lex Perković bila je sabotaže SDPartije da Hrvatska ne uđe u EU, ne zbog Perkovića, Mustača i drugih kriminalaca i njihovih još živih zaštitnika i nalogodavaca, već se računalo da će Njemačka izgubiti živce i odustati od ratifikacije sporazuma. Lex Perković je pokušaj da se spriječi ulazak Hrvatske u EU, a tzv. region dobije na vremenu. Kupovanje je vremena za tzv. region je kontekst svih Milanovićevih istupa, plan SDPartije da nikad ne prizna samostalnu i suverenu državu Hrvatsku.

Performans Zorana Milanovića u Lisinskom bio je dojmljiv nastup lakrdijaša; komunisti su pokazali snažno jedinstvo, slično je zajedništvo bilo i na splavi jedrenjaka Meduze, a završilo je brutalnim i besprimjernim kanibalizom.

L. C./hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content