S. Posarić: Oprosti
Stari župnik jednog je dana odlučio napisati pismo Bogu, e da bi mnoge ljude odriješio teških grijeha. Pismo će stići onome kojemu je pisano, ali putovat će dugo; koliko mu odrede daleki vjetrovi vremena.
Deset Božjih zapovijedi i Sedam smrtnih grijeha za našu uljudbenost imaju osobitu težinu i nitko im se ne može usprotiviti. Tako mora biti. Nadao se je stari župnik da su to negdje u podsvijesti imali oni koji su nemilosrdno gazili Božje zakone. Kad su napustili roditeljske domove, odmah su ogrezli u krvi. Bog je i njihov otac, kao što je i otac onih čija je krv prolivena. Očevi su uvijek zaljubljeni u svoju djecu, popustljivi prema njihovoj prirodi i slijepi za njihove potrebe. Kadikad u velikoj zabrinutosti očevi ne vide što se događa u vlastitom domu, odnosno progledaju nakon što se je dogodilo nešto – prekasno.
Borio se je stari župnik s mišlju u sebi i pred Bogom da njegova uvjerenja ne će naići na dobar odjek pred crkvenim časnicima. Izišao bi on pred vjernike i održao propovijed na svoj način i mimo crkvenih kanona koji ponekad za običan prosti puk znače propovijedanje u zagonetkama. Ima li smisla propovijed zbog nje same? Ljudima je dosadilo opetovano čitanje poslanica i evanđelja; ljudima treba jasno reći što se je dogodilo u staroj planini u vrijeme kad je ljudski život vrijedio manje od zrnca prašine!
U mnogim rascjepima i vrtačama koje od iskona prirodno razdiru njedra jedne stare planine, sablasno još i danas klepeću kosti tisuća žrtava krvava obračuna između pobjednika i poraženih u velikome svjetskom ratu. Obuka budućih osvetnika i ubojica trajala je godinama do tih posljednjih dana rata. Nesumnjivo je obuka bila uspješna, jer sjeme zla proklijalo je divljački ubrzanim tijekom koji se nije mogao spriječiti. Takvu uspjehu nisu se nadali niti njihovi ideološki učitelji na obuci obrane i zaštite budućeg svjetonazora jednoumne politike. Osvetnici/ubojice doslovno su shvatili pravila ponašanja u mračnoj igri u kojoj su oni glavni igrači. “Neprijatelja treba uništiti”! Dakle, nema predaje, to se ne priznaje!
Kad je veliki rat okončan, nastupilo je vrijeme kosidbe. Kosači i žeteoci jedni za drugima stigli su u polja smrti. Prijeki sud izvršava se jednostavno i bez milosti spram onih koje su došli sasjeći. Bilo je ljudi kojima je toliko smrti pred očima izazivalo mučninu, zatim i njihova odveć malena djeca gledala su kako se ubijaju ljudi po pravilima prijekoga suda. Uljudno su zamolili gospodu presuditelje da svoje sudske odluke izvršavaju, ukoliko je moguće, na nekome drugom mjestu, odnosno što dalje od očiju njihove nevine dječice. Stoga su presuditelji tisuće zarobljenika odveli u visoke šume uvjereni da onamo ne dopiru ljudski i Božji zakoni, jer oni su vampiri, a kao takvi u praznim dušama preziru ljudske i Božje zakone.
Pomisli župnik, iako ne zna zašto, na dobrohotna i samozatajna Mojsija kako se sam penje u goru da primi deset zapovijedi i prenese ih svome narodu, a Stvoritelj mu istom prešućuje što se događa među nevjernicima u dolini:
“Čemu trud i muka kad je u stvarnosti sve zaludu? – otme se u župnikovim mislima. – “Ljudska glupost i zločin vazda se ponavljaju. Tako je od beskraja do beskraja”.
Mukli zvuci zamiru u rascjepima i vrtačama koje od iskona razdiru njedra stare planine. Pravilni puščani hitci prekidani su povremenim eksplozijama. Ujutro, poslije podne i uvečer je tako, obnoć. Sablasnije djeluje tišina; tada se koriste noževi, batovi i žice oko vratova. Nikad ne prestaje, nikako da se izvršitelji umore od ritmičkog djelovanja.
“Ako čovjek za trenutak umorno padne u sanak,” – pomisli župnik. – “može čuti užasne ljudske krikove, teške jecaje i neuslišane zamolbe. Kako strašno! To će odzvanjati godinama, godinama. Čuje li i Bog takvo što?”
Oni kojima sreća nije okrenula leđa te su igrom slučaja ostali živi, krenuli su zatim na sramotan “križni put” pod strogim nadzorom zemaljskih “pobjednika-odgojitelja”. A što je sramota, kad je i sam Krist morao proći isti put? Ako je on, može i sitni domobran trpjeti poniženja… Na “križnome putu” mora osjetiti patnju i strah, ali mora istisnuti iz svojih misli sve što se je događalo u staroj planini, sve što znade. I on je imao prislonjen pištolj u glavu, čuo je kako teški bat razbija nečiju lubanju, zatim tjerali su ga da zatrpava rascjepe i vrtače. Ili to ili smrt. Njegovi su “odgojitelji” ogrezli u ljudskoj krvi i alkoholu pa su bezazleni osmijeh, suze ili neraspoloženje dovoljni razlozi da se zauvijek ostane negdje na putu.
Pokušavao je župnik pronaći opravdanje za one koji su se na užasan način veselili ratnoj pobjedi. Ne znaju što čine. Ako se štogod i otkrije, krvnici će objasniti svoje neljudske zločine “samo kao obračun sa narodnim izdajnicima i državnim neprijateljima koji su se usprotivili novom poretku”. To uvijek pali! Uostalom, veliki svijet ionako ima drugih briga… Stara planina bila je savršeno mjesto za razbojište, mjesto na kojemu je divljim zvijerima sve, baš sve dopušteno. Ah, negdje je tako zlokobno zapisano: “Božji mlinovi kadikad melju vrlo brzo”!
Oni koji su dospjeli na razbojište kao ostatci na prijevaru zarobljene vojske, nemaju pravo na milost; oni su došli da ostanu zauvijek tamo i treba ih zatim prepustiti zaboravu. Za njih ne će se smjeti paliti svijeće, niti se smiju pohoditi mjesta gdje su im prosute kosti. Ne smije se govoriti o prijekim sudovima, niti najbliža rodbina ne smije znati pravu istinu.
Poratna narodna vlast godinama je brižljivo čuvala sve pristupe mračnim razbojištima, narodna milicija motrila je na svakoga tko se je ondje duže zadržavao, uhode su se razmiljele posvuda, jer to od njih traži ona ista i jedina narodna vlast… Ali na dan uoči Svih svetih ipak su ondje gorjele svijeće – s mirisom ljudskih suza! Zaludu istraga narodne milicije nad možebitnim “provokatorima”, jer kad narod mora silom šutjeti, onda baš nitko ne treba znati istinu tko to tamo gore pali svijeće na obljetnicu pokolja. Mjera za mjeru. Dakle, ako se ne smije znati tko je ubijao, zašto bi se trebalo znati tko oplakuje mučenike? Gdjekoje stoljetno stablo s naknadno urezanim imenima nestalih mučenika ili samo križićima u kori narodna vlast naredila je da se odmah sruši. Nekoji osuđenici, čudom pobjegli ispod noža ili bata, prešli su zatim mnoge granice, otputili se preko mora znajući da u dalekim tuđinskim zemljama ne će imati mira i slobode dok sotona gazi njihovu djedovinu, a iz snova bude ih prizori vlažni poput sline iz pasje gubice u podivljalu bijesu. Trebalo je vremena da se zločin nazove pravim imenom – genocid. Ali tada je već ostalo malo onih koji su palili svijeće, onih koji su znali što se je događalo. Vratili su se na djedovinu oni koji su tražili mir i slobodu preko mora, sada kao starci s boleštinama i sumornim mislima o prošlosti.
Župnik je odlučio zapisati njihova sjećanja, sačuvati ih od zaboravlja; njega je zanimalo što ovi starci znadu o poratnim pokoljima u staroj planini. Bili su ovdje natjerani kao mladi ljudi da pogledaju smrti u oči i uvjere se kako će oštro pokositi one koji nemaju sreće. Onda je stigla naredba: “Bilo je dosta!”
Što se je događalo u staroj planini gdje su vodili gladne, prljave i polugole ljude vezane žicom? Župnik traži svjedočanstva. No, starci znadu samo za vriske kroza mrak: “Oprosti im!” i “Do viđenja u zvijezdama!” Po dvojica zavezana uznika, a jedan od njih obvezno bio mrtav, padali su u raspukline i vrtače preplavljene krvlju i prepune mrtvih tijela. Mrak je bio i kad je Sunce na nebesima žarilo…
“Može li se to opisati drukčije?” – zabrinuto se upita župnik. – “Kako izgleda plesanje razularenih vragova koji na krvavoj zabavi trgaju ljudsko meso?”
Oni koji su preživjeli, zatim potomci onih koji su ubijeni i potomci onih koji su ubijali sada traže pravdu i oprost. Rat je odavno završio, policija je otvorila putove prema staroj planini i vodi brigu o prometnoj sigurnosti, državna uprava zabranila je sječu stoljetnih stabala, svijeće počivaju na mjestima gdje su nekoć vršeni zločini. Nove postaje Križnog puta kojim se dolazi u staru planinu zamislio je samozatajni umjetnik kojemu nekakva državna uprava ne će dati nagradu za uložen trud. A on je godinama u sebi nosio prešućenu tragediju znajući da bi mu sile zla mogle presuditi kao narodnom neprijatelju. Sve drugo je zapustio da ovjekovječi djelo ta one koji su otjerani u smrt i onih koji su ih otjerali u smrt, za one koji su pobjegli od smrti; svima prisjećaj. Na petnaestoj postaji umjetnik je ostvario prizor uskrsla Krista s natpisom “Oprosti”. Tko je to prvi kriknuo, nikad se ne će znati. Kad se u dane sjećanja spusti noć, gora je osvijetljena tisućama, tisućama upaljenih svijeća. Župnik je uvjeren da tome prizoru nije potrebno ništa dodati, nikakva propovijed ne može objasniti smisao onoga što se je nekoć davno dogodilo. Kočevski Rog i danas krije kosti nesretnika u svojim rascjepima i vrtačama, krije istinu o zločincima koji su je za sva vremena zavili u neuništivi crni veo.
“Jedni su ubijali, drugi su ubijeni, a treći su o tome šutjeli.” – pomisli župnik i osjeti da će mu se duboko u duši razliti suze i ne će htjeti napolje. – “Posvetimo se molitvi”…
Vrijeme prolazi, izmjenjuju se dani s noćima, kadikad Sunce žari, kadikad oluje paraju nebo svojim munjama i gromovima, snijeg prekriva obronke i s prvim proljetnim danima kopni, vjetar udara o šuštavo granje stoljetnih stabala, odnosi lišće… Odlaze i ljudi, ako je pravde neki će stati pred Božji sud; neka nova mladež dolazi i ne mari već za žive svjedoke poratnih zbivanja, i ovi bi mijenjali svijet kao i oni prije njih, i oni iz davnina… Onaj tko se želi uputiti na izlet kroza staru planinu, naići će na Križni put, morao bi biti spreman uslišati zamolbu – “Oprosti”.
Siniša Posarić/Hrvatsko slovo/hkv.hr
