VIDIK fest: Roditelj nije (samo) prijatelj!
U sklopu Hrvatskog aktivističkog festivala VIDIK festa Hrvatska udruga Benedikt organizirala je u srijedu, 15.04.2015., u Dominikanskom samostanu u Splitu predavanje pod nazivom „Zašto gubimo mlade?“, a predavanje je održao psihijatar doc. dr. sc. Tomislav Franić, dr. med., dječji psihijatar.
Tema ovog predavanja bila je adolescencija kao ranjivo i rizično razdoblje razvoja i odrastanja i sazrijevanja. Cilj je bio osvijestiti probleme s kojima se susreću djeca i njihovi roditelji i razloge čestog obostranog nerazumijevanja.
Situacije su različite kao i načini na koje možemo djelovati. Mladost ili adolescencija su uvijek bili turbulentan prijelaz, a bitno ovise o društvenom kontekstu.
„Današnja djeca vole luksuz, imaju loše manire, jedu halapljivo, suprotstavljaju se, upadaju u riječ, ugnjetavaju učitelje“ – ovaj citat se pripisuje Sokratu i star je nešto više od dvije tisuće godina no nije izgubio svoju aktualnost.
Psihijatar Franić je upozorio da je vrijeme da preuzmemo odgovornost za mlade.
Društveni i emocionalni razvoj prati borba s osjećajem identiteta pa sve do zabrinutosti je li normalno sve to što im se u adolescenciji događa. Ono što je drukčije u današnje vrijeme je produljivanje adolescencije.
Neuroznastvenici kažu da bi punoljetnost trebala biti s 25 godina jer tek tada završava razdoblje adolescencije u biološkom smislu. Tada dolazi do uravnoteženja između dva pola ličnosti. S jedne strane je „ugoda odmah, sada i ovdje“ a s druge „stani, promisli, odgodi ako je neprikladno“.
Problem je i produljenje perioda adolescencije koja i u društvenom smislu sve kasnije završava, osobito u vrijeme recesije. Mladi ljudi sve kasnije stupaju u brak, zasnivaju obitelj i počinju profesionalne karijere sve kasnije.
Prema Ericsonu: „U potrazi za identitetom mladi eksperimentiraju nizom privremenih uloga i identiteta poput homoseksualnosti, biseksualnosti, delikvencije, pripadnosti različitim supkulturnim skupinama.“
Psihijatar Franić je također upozorio da se danas mladima nameću zahtjevi s kojima se oni ne mogu nositi. Taj pritisak se nameće i kroz osnovnu školu. Naveo je primjer osnovnoškolaca koji o svom uspjehu u školi odgovaraju u decimalama, jer su u razredu većinom vrlo dobri i odlični učenici. Ocjena postaje mjerilo i tako se zanemaruje ponašanje djece. Društvo nameće nedostižan ideal savršenstva.
Sve više djece pati od anksioznosti i depresije. Zato odgovorni roditelji ne smiju adolescenciju čekati. Dijete je njihov odraz i rezultat. Potrebno je usvojiti pozitivne modele ponašanja na temelju pozitivnih uzora.
Danas se nameće liberalan popustljiv stav. Gdje je granica?
Dovoljno dobar roditelj dijete vodi ali ne nameće mu svoju volju, prepoznaje potrebe, a ne pretpostavlja ih i nije najbolji prijatelj adolescenta već roditelj.
Ana Jurić/hu-benedikt.hr
