Je li Hrvatska pod nadzorom prekaljenog udbaša Jože Manolića?
Nepristrani promatrač bi se danas trebao ozbiljno zapitati kako je moguće da još uvijek nasjedamo prozirnim štosovima čovjeka koji je bio jedan od čelnika zloglasne Ozne u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata
Svaki put kada se u hrvatskim medijima pojavi neki intervju s Jožom Manolićem, u javnosti se postavlja pitanje u kojoj mjeri 95-ogodišnji prekaljeni udbaš još uvijek kontrolira glavne poluge vlasti u Hrvatskoj. Manolić voli naglašavati kako je u vrijeme uspostave hrvatske države, dok je još bio u dobrim odnosima s Tuđmanom, vukao sve glavne konce i poteze
No, pošto je došao u sukob s ministrom obrane Gojkom Šuškom, Manoliću je bilo jasno da ne može više izravno utjecati na kreiranje hrvatske politike pa se početkom 1994. odlučio zajedno sa Stipom Mesićem i Slavkom Degoricijom za političku destrukciju HDZ-ove saborske većine. Nije mu doduše uspjelo uzdrmati tadašnju Vladu, ali je postupno nametnuo politiku detuđmanizacije koja je postala dominantnom u proteklih petnaestak godina. Manolić i danas s ponosom ističe da su iz njegova političkoga šinjela izišli glavni kreatori hrvatske postmuđmanovske politike, Ivica Račan, Stipe Mesić, Ivo Sanader, Ivo Josipović, Zoran Milanović.
Stječe se dojam da se Manolić posebno pribojava predstojećih parlamentarnih izbora i najavljene lustracije. Konačno bi i njega mogla zadesiti ruka pravednosti, koja je doduše spora, ali ipak stiže na odredište. Da bi to spriječio, Joža Manolić pokušava po svaku cijenu diskreditirati sadašnjega šefa oporbe koji se sve više približava Trgu svetoga Marka. U javnost je ponovno lansirana dobro prokušana sintagma «Karamarko ante portas», a da paradoks bude veći, Joža Manolić, udbaš nad udbašima, otkrio nam je epohalnu informaciju da je sadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko bio Udbin suradnik. Štoviše, tvrdi sveznajući Manolić, Karamarko je kao doušnik Udbe imao specijalni zadatak da »radi s onima koji su obrađivali Tuđmana u periodu kad je on bio u debeloj oporbi prema postojećoj vlasti«. Manolić je tako indirektno poručio HDZ-ovcima i njihovim potencijalnim biračima da je Karamarko po zadatku među prvima ušao u HDZ da bi špijunirao Tuđmana. Za dobro Hrvatske i povijesnih zasluga predsjednika Tuđmana, trebalo bi, poručuje Joža Manolić, još jedan mandat birati Zorana Milanovića dok Manolićevi “igrači” ponovno ne osvoje HDZ i dovedu prave ljude koji nisu radili za Udbu. Tako je to u državi u kojoj nas veliki udbaši štite i brane od novoproglašenih udbaščića.
Nepristrani promatrač bi se danas trebao ozbiljno zapitati kako je moguće da još uvijek nasjedamo prozirnim štosovima čovjeka koji je bio jedan od čelnika zloglasne Ozne u Hrvatskoj poslije Drugog svjetskog rata, šef policije i Udbe u vrijeme dok je sigurnosnim službama drmao Aleksandar Ranković? Umjesto da se Manoliću i sličnim političkim spodobama i kameleonima sudilo zbog zlodjela počinjenih u vrijeme komunističke diktature, mi smo danas u paradoksalnoj situaciji razmišljanja hoćemo li ili nećemo vjerovati Manolićevoj epohalnoj informaciji da je Karamarko navodno još u studentskim danima «zbog nekakve veze sa sitnim kriminalom” vrbovan da surađuje s Udbom. Na sljedećim parlamentarnim izborima birači će biti u nedoumici biranja između nekadašnjega studenta povijesti koji je eto bio prisiljen raditi za zloglasnu Udbu i nesposobne sadašnje Vlade koju nam preporučuje Joža Manolić, čovjek koji je ravnao strategijom vrbovanja sirotih «studenta» da budu Udbini doušnici. Riječi u govoru Jože Manolića očito imaju jasno zacrtanu intenciju.
Dobro bi bilo jednom konačno razotkriti skrivenu biografiju ovog najmoćnijeg udbaša u Hrvatskoj, koji očito još uvijek nije bacio koplje u trnje. Kao čelnik zloglasnog Odjeljenja za zaštitu naroda (Ozna) Manolić je 1944. godine, dakle u 24. godini života, postao šef Ozne za Bjelovar. Zbog «uspješne aktivnosti» u polju djelovanja već 1946. postaje šefom Ozne grada i jednim od najutjecajnijih ljudi u SUP-u Zagreba. Bilo je to vrijeme titoističkih čistki i likvidacija prijekim sudom. Osobno je proveo hapšenje nadbiskupa Stepinca i brinuo se za njegovo «zdravlje» u Lepoglavi. Diplomirao je pravo na zagrebačkom Pravnom fakultetu u 40. godini života, u vremenu kada je bio šef policije grada Zagreba. Godine 1989. iz sjene upravlja radom Centralnog komiteta Saveza komunista Socijalističke Republike Hrvatske. Jedan je od najzaslužnijih ljudi da je Ivica Račan pobijedio Ivu Družića, nakon što su se tri puta prebrojavali glasovi. Istodobno zajedno s Franjom Tuđmanom na Jarunu 1989. osniva HDZ kao oporbenu stranku i dogovara s Račanom raspisivanje prvih parlamentarnih izbora. Bio je predsjednik Vlade RH u vremenu razdruživanja s Jugoslavijom, a od 27.05.1991. do 26.03.1993. šef Ureda za zaštitu ustavnog poretka RH. Po njegovu nalogu uhićen je tri dana nakon pada Vukovara zapovjednik obrane grada, general Mile Dedaković Jastreb. U zatvoru je prema vlastitom priznanju više puta bio brutalno premlaćivan, a u intervju za “tportal” priznao da su mu se na kraju “ispričali svi osim Manolića”. Joža Manolić se ne ispričava, on još uvijek pokušava kreirati hrvatsku političku scenu kao što je nekad činio. A kako je to ponekad Manolić činio, najbolje govori podatak da se cijelo vrijeme visoko pozicioniranog državnog dužnosnika uspostave demokracije do razrješenja dužnosti predsjednika Županijskog sabora 1994. godine registriralo kao boravak na ratištu, dakle Joža Manolić je u Registru branitelja jedan od rekordera, branitelj s 2157 dana na ratištu.
Autor: Jure Zovko/direktno.hr
