Filozofija fašizma i antifašizma kao oruđe povratka komunističke vlasti

U borbi za vlast hrvatski komunisti danas rade tri stvari, koje ih strateški vode tom cilju:

1. Krili su, kriju, tabuiziraju, minoriziraju i odbijaju govoriti o komunističkim zločinima za vrijeme II. Svjetskoga rata i poslije njega. U pobili su oko 200.000 Hrvata.

2. Podržavaju srpski mit o Jasenovcu, koji se u svakom svojemu aspektu pokazuje kao monstruozna laž, od 700.000 ubijenih, preko lažnih fotografija i „svjedočenja“, do svih popisa, onoga u Jasenovcu, preko svih procjena izrečenih u medijima, do „podataka“ Instituta za istraživanje Jasenovca u New Yorku. Uz to idu Šaranova jama i druge nebrojene laži, pretjerivanja i izvitoperenja o zločinima koje su neki pripadnici hrvatskoga naroda počinili nad nehrvatskim stanovništvom, ponajprije Srbima i Židovima. To služi da se svaka nijansa hrvatskoga domoljublja uguši u samom začetku, jer se upozorava da je „upravo takvo“ hrvatsko domoljublje dovelo do strašnih ustaških zločina i da bi, ako se ne spriječi u začetku, hrvatsko domoljublje opet do toga moglo dovesti.

3. Na razinu ideologije, čak i nekog oblika religije promoviraju antifašizam. Za njih je antifašizam kultura borbe za opće dobro, civiliziran život, toleranciju i multikulturalnost, a protiv svakoga oblika ugnjetavanja, diskriminacije, zločina, nepravde i nejednakosti. A antifašisti su – bivši i sadašnji komunisti, od Staljina, preko Tita, do Zorana Pusića i Nenada Zakošeka. U ime „otpora fašizmu“, Staljinu, Titu i drugim komunistima opraštaju se njihova ubojstva milijuna nevinih ljudi.

Kad se ta tri taktička pristupa postave zajedno, kao što npr. izvrsno čini g. Ivo Josipović, nastaje savršena shema obnove komunističkoga režima i gušenja hrvatskoga domoljublja, sve do ukidanja Republike Hrvatske kao samostalne i suverene države.
Prve dvije od rečene tri točke komunističke strategije osvajanja vlasti „drugim sredstvima“ (a ne nasiljem, kojega se ljudi ipak boje zbog poznatih užasnih iskustava) ozbiljno je uzdrmala relativna sloboda znanstvenih istraživanja u demokratskoj Hrvatskoj: nađene su planine kostiju ljudi koje su komunisti pobili na najstrašnije načine i taj se nalaz ne može negirati. Zato ga se ignorira i na sve načine usporava dovršenje istraživanja, identifikacije grobišta i žrtava i njihovo primjereno obilježavanje i dolično žalovanje.

Istraživanja također sve jasnije pokazuju strahotu laži o Jasenovcu kao paradigmi hrvatskoga „istočnoga grijeha“. Podatci se objavljuju, ljudi o podatcima govore, i prije ili poslije past će i ta laž.

No, najopasnija i najteže prepoznatljiva i jako, jako teško dokaziva laž je ta koncepcija da su upravo komunisti antifašisti i da jedino antifašizam može očuvati civilizaciju i demokraciju. Ona je čvrsto ukorijenjena u hrvatski politički i svjetonazorski rakurs i malo tko joj se suprotstavlja, bilo zato što je podcjenjuje kao ordinarnu bedastoću, bilo zato što laž ne vidi jer shvaća strahote fašizma, bilo zato što nije dovoljno upućen u politiku, povijest i filozofiju. I – jer ne poznaje ili je zaboravio komunističke finese pranja mozgova.

Pazite: „lijevi“ intelektualci, apologeti antifašističkoga komunizma, podvaljuju javnosti vlastite racionalizacije zločinačkoga totalitarizma, svodeći sva zla čovječanstva samo na nacionalizam. Svaki oblik domoljublja prevodi se u nacionalizam, a potom u fašizam. Politički iza toga stoji ideja komunističkoga internacionalizma. Filozofski („teoretski“) fašizam se uzdiže na sveopći izvor zla, a antifašizam na dužnost svakog civiliziranog demokrata.

Komunisti se predstavljaju kao humanistički filozofi, ali ne dopuštaju da ih se u tome raskrinka

Vrlo poučan u tome smislu je tekst koji je nedavno objavila Slobodna Dalmacija u svojem podlistku „Universitas“. Dana 25. svibnja 2015., na str. 14-15, objavljen je članak g. Dragutina Lalovića „Svako društvo razvija onaj tip fašizma koji odgovara njegovu nacionalizmu“. Prepoznao sam funkciju toga teksta kao teorijsko filozofsko-sociološko otvaranje prostora političkoga i ideološkoga nametanja komunističke misli u suvremenom demokratskom društvu i reagirao sam polemičkim tekstom (dolje). Glavni urednik „Universitasa“ moj je stari prijatelj, učen i rječit komunist g. Duško čizmić Marović; pozvao sam se na demokraciju i na njegovo uvjerenje da se dopusti i sasluša i tuđa, drukčija mišljenja (što inače radi kad pijemo kavu). No, g. Čizmić Marović mi je poručio sljedeće (navodi prjepiske s njegovim dopuštenjem):

Dragi moj Matko,
Želio sam prespavati kako bih ti na ponudu objavljivanja tvoga teksta odgovorio sine ira et studio. Ali u dilemi nisam bio nijednog trenutka: ovakav tvoj tekst ne bih objavio ni mrtav. Razlog je vrlo jednostavan – stalo mi je i do mog uredničkog i do tvog akademskog ugleda.

Naime, iz činjenice da u određenom znanstvenom području, i na nekim vrstama društvenih angažmana, ti i po mome sudu imaš nemale kompetencije i velik moralni ugled, ni na koji način ne slijedi ni tvoja kompetencija u drugim znanstvenim područjima ni tvoj autoritet u drugim vrstama angažmana.

To je jasno ne samo načelno, nego i u konkretnom slučaju, u kojem nedostatak bilo kakvih znanstveno relevantnih znanja nadoknađuješ time da sugovorniku imputiraš delikt mišljenja prozivajući ga zbog zlih namjera, srozavajući tako raspravu o više nego važnim pitanjima na politikantsku razinu predizbornih prepucavanja. Moguće je da ti to isto, ili nešto slično, misliš i o cijelom Universitasu, no onda bi umjesto petljanja u politologiju trebao kritički argumentirano pisati o uređivačkoj politici Universitasa.
Ja ne sumnjam da u višestranačkoj demokraciji trebaju postojati i mediji koji o društveno važnim pitanjima raspravljaju na takav način, ali Universitas – ni po svojoj ulozi ni po dosadašnjem radu – to nije. A dok ga ja uređujem neće ni biti. Jer ja takve medije nikad nisam ni čitao, a kamoli da bih ih pod moje stare dane uređivao.
Očekujem da me, kao svojedobno legendarno strog i uspješan urednik CMJ-a, ne samo shvatiš, nego i opravdaš.

Srdačan pozdrav, tvoj Duško Čizmić-Marović

U dnu duše jesam se nadao da je moj prijatelj Duško ipak komunističku cenzuru otopio životom u demokraciji, ali, eto, nije. Zato je njegov odgovor poučan za sve nas: on a) odbija objaviti moju reakciju na članak koji je on urednički prihvatio, što je naprosto jedan totalitaristički postupak neprihvatljiv u demokraciji, među kulturnim ljudima i među prijateljima koji se međusobno cijene, b) zabranu (odbijanje urednika da objavi reakciju na članak u njegovu časopisu zapravo je zabrana) objašnjava mojom nekompetencijom da raspravljam o (prividno) filozofskom pitanju. To je i prazno i nepristojno, ali ovdje nije bitno zbog mene, nego zbog ilustracije nove komunističke tehnologije uporabe delikta mišljenja. c) Važno je uočiti da g. Čizmić Marović piše i o Hrvatskom tjedniku (HT)! On zna da ja pišem u HT, pa mi to diskretno zamjera i kaže da je podlistak koji on uređuje na drugoj (višoj) intelektualnoj razini. On to zna iako „takve medije nikad nije ni čitao“.

Odgovorio sam mu ovako:

Dragi Duško, iz tvojega mi odgovora ništa nije prihvatljivo, kao čovjeku, građaninu, znanstveniku i osobi koja promišlja stvari.

Odbijanje teksta u današnje je vrijeme potpuno neprihvatljivo sa stajališta demokracije i prava na različito mišljenje. Dakle, to je čisti komunistički postupak koji tako posredno potvrđuje sve moje sumnje koje sam izrazio u tekstu.

Budući da si objavio Lalovićev tekst koji nije filozofski nego politički, njime si ti otvorio vrata političkim tekstovima u akademskom podlistku. Moju si reakciju odbio objaviti, što otkriva strategiju da za budućnost ostane samo njegov tekst, neraskrinkan, tako da on bude neka vrsta paradigme („lijepo napisan tekst jednoga uglednog stručnjaka“) promocije „antifašizma“ iza kojega se zapravo skriva komunizam. Postupak je isti kao postupak Udruge antifašista pri posjeti Predsjednici gđi K. Grabar Kitarović 9. lipnja 2015.: drug Tito jest poslije rata ubio sto tisuća ljudi, dio njih tako da su živi zazidani u rudnik, ali „antifašisti“ šute o zločinu i ustraju na Titovu „otporu fašizmu“ i Predsjednicu napadaju zato što je njegovu bistu iz predsjedničkoga ureda poslala u muzej. Komunistički zločin nad Hrvatima ničim se ne može opravdati, a njegovi su razmjeri i tehnologija teško usporedivi s ičim sličnim u povijesti čovječanstva; zato „antifašisti“ šute, jer drugo danas ne mogu; dok su bili na vlasti, ljude su zatvarali i ubijali kad bi te zločine spomenuli.

Tekst g. Lalovića koji si ti objavio u Universitasu ima istu tehniku i funkciju: potpunog prešućivanja komunizma čak i kao ideologije a nekmoli zločina, a elegantno otvaranje prostora da ta lažna „antifašistička“ a zapravo komunistička doktrina vrhovnoga suđenja o svemu, a napose o hrvatskom domoljublju i građanskoj lojalnosti, ostane u rukama onih koji rade protiv Hrvatske. Ja sam to prepoznao i usudio se javno reći; ti si prepoznao da sam raskrinkao vaš komunistički trik, pa si zlouporabio svoju uredničku vlast da mi ne daš doprijeti do javnosti. Taj tvoj postupak (uključivši i uključenje Lalovićeva teksta u akademski podlistak) samo potvrđuje namjeru, plan, strategiju, ideologiju i duh totalitarizma.

Ti moj članak „ne bi objavio ni mrtav“ i „zbog mojega nedostatka kompetencije“ u filozofiji. Kojim pravom? Ne mora čovjek završiti filozofiju da bi razaznao podvalu preobučenu u filozofski traktat. Uostalom, Lalovićev tekst nije filozofija, nego politika, i zato sam se i javio.

Najavio sam mu da ću moje mišljenje o članku g. Lalovića objaviti drugdje, i obratio sam se demokratskom časopisu „Hrvatski tjednik“, jer sam smatrao da je jako važno javno raskrinkati postupke poput Lalović-Čizmić Marovićeva. To nije baš jako korektan postupak, jer znam da urednici nerado objavljuju tekstove koji su odbijeni drugdje. Zato zahvaljujem g. uredniku HT, i nudim ga mojemu prijatelju Dušku kao uzor. Na žalost, to je uzaludna gesta.

Iz Universitasove učene definicije fašizma otkriva se njegova istovjetnost s komunizmom

Uzet ću sebi slobodu da članak g. Dragutina Lalovića ocijenim kao učen, inteligentan i dobro napisan. Članak donosi filozofsku ocjenu fašizma i njegov odnos prema modernoj demokraciji i nacionalsocijalizmu, a definira i pojam antifašizma. No, on ima jednu golemu, jasnu i vrišteću manu: ne spominje komunizam. (Vjerujem da je to napravio namjerno.) No, to mu je ujedno i vrlina, jer je opisom fašizma donio savršen opis komunizma. Vjerujem da to nije napravio namjerno.) Izostavljanjem filozofske kvalifikacije komunizma iz rasprave o totalitarnim sustavima XX. stoljeća pokazao je i svoje skrivene ciljeve.
Pročitao sam ga pažljivo, čak dvaput i shvatio da nacionalsocijalizam i komunizam potječu iz filozofije fašizma. Iz jasnog, utemeljenog i učenog objašnjenja fašizma i nacionalsocijalizma jasno proistječe da se radi o istim filozofskim, političkim i tehničkim sustavima.

Nespomenuti komunizam

Citati iz rečenoga članka, ovdje navedeni u kurzivu, dokazuju tvrdnju iz naslova ovoga mojega komentara članka g. Lalovića.

1. Fašizam se pojavljuje u pluralu, u mnoštvu povijesnih oblika, a svako je društvo razvilo onaj tip fašizma koji je odgovarao njegovu specifičnom nacionalizmu.

Tu se fašizam diže na razinu filozofije, a otvara se „filozofska“ mogućnost da se svaki oblik hrvatskoga domoljublja proglasi „specifičnim hrvatskim nacionalizmom“.

2. Fašizam je politizacija duhovnog sklopa zlobnoga čovjeka mase.

„Zlobni čovjek mase“ – tko je to? I – tko to sudi? (Bojim se da znam.) Tko se drznuo tako ružno etiketirati neznane ljude? U kojoj civilizaciji i u vrijeme poštovanja kojih ljudskih prava?

3. Fašizam se ne može svesti na prvu, samouku i nesavršenu verziju totalitarističkog režima nacionalsocijalističkog tipa. Nasuprot tome, nacionalsocijalizam je samo jedna moguća verzija izvornoga fašizma, nipošto jedina i zacijelo najgora.

U strateškom smislu, ta rečenica nudi opravdanje zašto ljevičari rabe izraz „antifašizam“ iako je nacionalsocijalizam bio puno veće zlo. Njom je fašizam proglašen majkom svih ružnih ideologija totalitarnoga karaktera, dakle, kad je netko „antifašist“ on je plemeniti borac protiv svih svjetskih nepravda. Svih – osim komunizma, koji autor uopće ne spominje, iako je, na primjer, komunističko učenje starije od fašističkoga, a po broju mrtvih pogubnije od nacionalsocijalističkoga.
U nastavku definiranja fašizma kao izvora totalitarističkoga zla, autor citira strani izvor, komunističkoga filozofa (U. Eco), koji je kao jednu inačicu fašizma naveo „balkanski ustaški“. A što smo drugo i mogli očekivati? Težu uvredu? Ne, takvu bi bilo jako teško smisliti.

4. Fašizam i nacionalsocijalizam… su političke doktrine reakcija, negativno određenje za njih je konstitutivno: one su ANTI – protiv prosvjetiteljstva, individualizma, racionalizma, liberalizma, kapitalizma, komunizma, pacifizma, internacionalizma, parlamentarizma i političkog pluralizma. Štoviše, oni su reakcija na cijelu „zapadnu pravnu tradiciju“ (citira se Ivan Padjen, 1996.).

Ocjena je točna, ali… Pod „ANTI“ nabrojeno je skoro sve ono što je komunizam progonio (nisu navedeni vjera, domoljublje i notorne društvene i biološke istine). No, komunizam je tu vješto ubačen kao progonjeni, a ne kao progonitelj.

5. U tom su određenom smislu obje doktrine bitno srodne i nije pogrešno skupno ih označiti kao fašističke. U srazu s njima „na život i smrt“, antifašizam ostaje trajno ime za samu modernu, kao borba za temeljne individualističke principe i demokratske i pravne vrednote naše zapadne civilizacije.

Evo nas – tu leži poruka cijele analize: antifašizam postaje osnovna filozofija obrane čovječanstva! On se tu navodi kao da nema veze s komunizmom ni ratovima vođenim za proširenje i za obranu komunističkoga političkoga sustava, nego je definiran kao određeni blagi oblik religije, koja sliči na neko istočnjačko učenje: „borba za temeljne individualističke principe i demokratske i pravne vrednote naše zapadne civilizacije“. Ma nemoj? A tko je ono pod zastavom antifašizma pobio milijune političkih neistomišljenika, održavao gulage i napisao nebrojene knjige protiv „individualizma“, a te iste zemlje „naše zapadne civilizacije“ nazivao, i naziva, fašističkima?

6. Temeljna je ambicija fašizma da sebe predstavi revolucionarnom desnicom, štoviše najrevolucionarnijom političkom doktrinom i masovnim pokretom XX. stoljeća.

Nisam dovoljno upućen u povijest i odgovarajuće dokumente da osobno ocijenim je li to točno, ali jest mi prihvatljivo. Ono što zastrašujuće nedostaje nastavku toga rezoniranja je da se, namjerno ili nenamjerno, ta definicija ne primjenjuje na komunizam! Zar nije, upravo po riječima bezbrojnih tumača, vojnika i vođa komunizma, komunizam „najrevolucionarnija politička doktrina i masovni pokret XX. stoljeća“??

7. … u zreloj se fazi dovršavanja svog režima fašizam samosvjesno definira kao viši tip demokracije.

Zar to nije komunistička definicija komunizma u kojemu smo živjeli, a još smo živi, i svega se sjećamo? Zar tu definiciju za komunizam ne dokumentiraju bezbrojne knjige, članci i govori, uključivo i knjige autora koje g. Lalović citira, sve do autora današnjega hrvatskoga antifašizma, bivših formalnih komunista, a današnjih „socijademokrata“ i lijevih liberala?

8. (Fašistička država, prema riječima tvoraca fašističkog režima)… nije demokratska država u starom smislu riječi, jer narodu ne daje suverenost, nego je to eminentno demokratska država jer usko pristaje uz narod, jer je stalno u dodiru s njime, jer na tisuću načina prodire u mase, duhovno ga vodi, osjeća njegove potrebe, oživljuje mu život, koordinira aktivnosti… (Mussolini). „Ako je ikada u povijesti postojao režim demokracije, to jest demokratska država, to je upravo naš“.

Zar to nisu riječi druga Tita i o drugu Titu i o vodećoj ulozi Komunističke partije, koje smo tisuću puta čuli u životu koji smo živjeli do 1990.? Tko bi od vas, dragi čitatelji, u toj i takvoj definiciji shvatio da se ne radi o komunizmu, nego o fašizmu? (Nitko.) Tko bi od nas koji smo živjeli od 1945. naprijed pomislio da to nije jedan od zaključaka nekoga kongresa KPJ, ili tekst kojega mislitelja marksizma iz druge polovice XX. stoljeća – nego da je definicija fašizma, samih fašista, citirana od strane upućenoga g. Lalovića? (Nitko.)

9. Liberalizam i fašizam, a opet nespomenut komunizam

G. Lalović ispravno krivi i liberalizam za jačanje fašizma; tekst je predug za doslovni prijenos, pa ću ga prepričati: u svojoj samodopadnoj svjetskoj hegemoniji liberalizam…(v. primjer V. Pusić) nužno izaziva autoritarni protuval… jer Europa nije svodiva na građansko društvo i tržište… To je točno, ali u odnosu na „autoritarni protuval“ komunizma se treba bojati jednako kao i nacionalsocijalizma. Šteta je da g. Lalović nije i to napisao, jer sam siguran da to dobro zna i razumije.

10. Ponovno pojavljivanje fašizma u uvjetima globalne krize i dubokog posrtanja europskog projekta morao bi biti dovoljno snažan izazov koji će najzad prisiliti i liberalizam i republikanizam i socijalizam na punu stvaralačku sintezu svojih najboljih mogućnosti u primjerenom suočavanju s epohalnom zadaćom konstitucije europske demokratske republike.
… Kao i nekad, i danas je antifašizam humanistički i civilizacijski imperativ i naša temeljna politička zadaća kao europskih građana… moralni stav svakog pojedinca kako bi sačuvao subjektivnost vlastite osobe.

Na prvi pogled lijepo sročeno, a zapravo prazno i diskriminatorsko: što onda s monarhijama? Otkud socijalizam (npr. – Syriza?); gdje je do sada on uspio, a gdje je uopće odvojen od komunizma? Gdje je odvojen od kapitalizma? Koje su to njegove „najbolje mogućnosti“ a koje već nismo vidjeli i u njih se razočarali?
Suglasan sam da je (pseudoreligijski definiran) antifašizam civilizacijski imperativ i temeljna politička zadaća – da bi se spriječilo prevladavanje fašizma kao filozofije i prakse i nacionalsocijalizma kao njegove derivacije; no – što je s antikomunizmom? Komunizam je uzrokovao smrt otprilike dvostruko više ljudi nego fašizam i nacionalsocijalizam zajedno – zar se njega ne bojimo, napose što su ga praktički svi autoriteti iz ove analize svojedobno smatrali „demokracijom višega reda“? Zašto autor i njegovi izvori ni jednom jedinom riječi ne spominju i druge totalitarne sustave, ponajprije komunizam? Zašto autor izbjegava spomenuti Rezoluciju 1481 (2006) Parlamentarne skupštine Vijeća Europe (Strassbourg, 25. siječnja 2006.) ‘O potrebi za međunarodnom osudom zločina totalitarnih komunističkih režima’? Ta Rezolucija počiva na istim premisama iskustva XX. stoljeća i suvremene civilizacije i filozofije, s tom razlikom da sebe ne naziva antifašističkom, nego anti-totalitarnom, pa fašizam s komunizmom i nacionalsocijalizmom svrstava u jednako pogubne totalitarne sustave kojih se treba kloniti i osuditi. Zašto se u Lalovićevoj priči o antifašizmu ne spominje komunizam premda je on danas u Europi prošireniji nego fašizam, a prijeti više negoli nacionalsocijalizam?

Hrvatska danas

G. Lalović je elegantno pokazao da je, i usprkos neusporedivo većoj tragediji koju je konkretno izazvao nacizam, upravo fašizam ona pogrješka mišljenja koja je čovječanstvu donijela Zlo, i da otpor tom i takvom Zlu treba voditi pod barjakom antifašizma. Europa je po istoj crti iskustva rezoniranja taj otpor nazvala „otporom totalitaritarnim sustavima“, posve ispravno, ali g. Lalović to nije učinio, niti to spominje.

Autor je lijepo definirao fašizam i nacionalsocijalizam; na kraju ih je poistovjetio i priznao im zajedništvo u borbi koju protiv njih vodi – antifašizam. Drugim riječima, nacionalsocijalizam je podveo pod fašizam, a antifašizam je promovirao na razinu čiste moderne ideje borbe protiv svega onoga što su fašizam i nacionalsocijalizam radili zajedno, tj. progonili – prosvjetiteljstvo, individualizam, racionalizam, liberalizam, kapitalizam, komunizam, pacifizam, internacionalizam, parlamentarizam i politički pluralizam. Napravio je fini intelektualni krug po filozofima antifašizma moderne i zaključio isto ono što govori i banalni skojevizam današnjih hrvatskih ostarjelih komunista: komunisti su postali antifašisti i o komunizmu više ne govore; kao kad dijete zatvori oči i tvrdi da ga nema.

Govorenje bivših hrvatskih komunista dovodi nas do pitanja političkoga ozračja u slobodnoj i samostalnom Republici Hrvatskoj. Hrvatski problem i problem zemalja koje su prošle kroz prešu komunističkoga totalitarističkoga sustava je u tome da komunistički mentalni sklop općenito, a hrvatski navlastito, iz trijasa fašizam-nacionalsocijalizam-komunizam, izostavlja komunizam, a antifašizam manje ili više otvoreno poistovjećuje s otporom nastanku i životu hrvatske države. Ta strategija korijene vuče iz antihrvatskoga djelovanja velikosrpske hegemonističke politike od 1918. (i ranije), sve do danas. Pritom je dio Hrvata razvio uvjerenje da hrvatska država nije potrebna i da bismo bili sretni i bogati da živimo u zajednici naroda koja se nazivala Jugoslavijom. Budući da je upravo komunistički pokret njegovao jugoslavenstvo kao jednu od svojih strateških odrednica „višega tipa demokracije“ (v. točke 7 i 8, gore), u Hrvatskoj su se u skupinici utjecajnih i glasnih ljudi pomiješali komunizam i jugoslavenstvo i oni danas napadaju i ruše Hrvatsku pod krinkom – antifašizma.

Fina nijansa antihrvatstva prepoznaje se u Lalovićevu citatu T. Meyera: „Istjerivanje moći suđenja (prosudbe) lijepom državom“, jer ta potvora prekrasno sliči današnjim Hrvatima (poput mene), koji su, fakat, očarani ljepotom i samostalnošću slobodne i demokratske Republike Hrvatske. Drugim riječima – onaj tko previše voli svoju domovinu (nije definirano je li to razina jugoslavenstva ili čistog komunističkog internacionalizma) – postaje slijep kod zdravih očiju – i ne može dobro prosuđivati o kvaliteti svojega života. Zar to takoreći svaki dan ne čitamo u tekstovima najobjavljivanijih hrvatskih kolumnista?!

Budući da g. Lalović citira T. Meyera da je „svaka suvremena država fašistička kao simbolički pogon za suzbijanje moći suđenja vlastitih građana“, neku mi utjehu pruža činjenica da se, tipično kominternovski, ide na ukidanje svih demokratskih država, a ne samo Hrvatske.
Pa – učili smo da je to cilj komunističke revolucije, zar nismo?

Zaključak

Znam da će ovaj moj tekst nekim čitateljima biti predug i dosadan, ali molim ih da ne negoduju što sam ga napisao i da ne zamjere HT što ga je objavio. Radi se o vrlo važnoj, vrlo složenoj i vrlo, vrlo zakrinkanoj („zakamufliranoj“) stvari: komunisti u demokratskoj Hrvatskoj stvaraju teorijsku filozofsko-sociološku „platformu“ za preuzimanje vlasti i to tako da im se ne zamjere njihovi zločini, da zločini koje su počinili Hrvati ostanu uvećani 10 do 100 puta i da sve to skupa izgleda kao pobjeda suvremene demokracije i ljudskih prava!

Svi oni koji vole samostalnu i suverenu Svetu i Vječnu državu Hrvatsku i koji se protive povratku komunizma na vlast, moraju vrlo ozbiljno shvatiti ovu moju poruku i uočiti koja nam opasnost prijeti. Specifična priča o (isto prividno praznom i dosadnom) članku g. Lalovića i mojemu osobnom odnosu s g. Čizmićem Marovićem također je jako važna, jer pokazuje tehnologiju i neumoljivost toga komunističkoga djelovanja.
Braćo i sestre moji koji volite svoju Domovinu Hrvatsku, a napose vi, hrvatski intelektualci (a među njima navlastito filozofi i sociolozi) i političari – ne ćete moći reći da vas nisam upozorio.
Matko Marušić
Split
matko.marusic@mefst.hr

Hrvatski tjednik, 18. lipnja 2015., broj 560, 42-47.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save