I NJEMAČKI PARLAMENT O HRT-U
Partijsko-obavještajno kadroviranje u Radmanovoj balkanskoj dalekovidnici! – Ozračje koje se širi i zaudara hrvatskom političkom i medijskom scenom zaslužuje osudu demokratske Europe, pa će o tome već ubrzo progovoriti i i njemački parlamentarci.
Iako hrvatska politička vrhuška predvođena vladom premijera Zorana Milanovića i SDP-a ne želi ni čuti da nas se već stavlja u kontekst s Grčkom, ruku na srce – ni njemački političari nas ne vide baš puno bolje. Hoćemo li se i mi uskoro naći u sličnom položaju, ostaje da se vidi? Mogu li nas naredni izbori i eventaualna pobjeda neke druge političke opcije izvući iz provalije zvane ekonomska katastrofa i bankrot? Njemački visokotiražni „Bild“ nedavno nas je stavio u kontekst skorašnje propasti, no naši vladajući dobro su se snašli i pobunili, proglašavajući njemački dnevnik – neobjektivnim bulevarskim žutilom.
Bilo žutilo ili pak Josipovićevo i Milanovićevo crvenilo, pa i ona poznata lignjina najava kako će se Hrvatska zacrvenjeti, malo tko više u Hrvatskoj vjeruje u neko veliko politički obojeno crveno ekonomsko čudo. Situacija velikog iščekivanja je više nego frustrirajuća, a optimizam sve tanji iz dana u dan. Prošle su već dvije godine otkako je Hrvatska članica Europske unije, a željenih vidljivih pomaka još nema, osim 100.000 mladih koji u potrazi za boljom budućnošću tutnjaju preko granice, a vladajući i opozicija se svađaju koja je brojka točna!? Crveni drski King Kong kaže, kako je riječ tek o brojci od 20.000 mladih!? Nijemci su presretni što dobivaju tako obrazovane kadrove i stručnu radnu snagu u čije školovanje nisu uložili ni centa, a sada ih kao kompetentne stručnjake mogu koristiti za razvoj svojega gospodarstva i društva.
Novinarska (auto)cenzura
Ono o čemu hrvatski mediji malo pišu i što podliježe novinarskoj cenzuri ili pak autocenzuri u Lijepoj našoj, korumpirani su hrvatski političari koje Hrvatska kao članica EU-a u budućnosti ne bi smjela tolerirati. Tu je i neučinkovito hrvatsko sudstvo koje nije spremno prema europskim standardima procesuirati političare izvan utjecaja hrvatske dnevne politike. Mnogi se s čuđenjem pitaju, kako je moguće da je gradonačelnik Milan Bandić mogao gradom upravljati iz zatvora, kao i političar Branimir Glavaš voditi stranku iza rešetaka u drugoj zemlji? A da se i ne govori o bivšem premijeru Sanaderu koji je godinama sa svojim pobočnicima nemilosrdno pljačkao sve hrvatske potencijale, a da hrvatski društveni “demokratski” mehanizmi, a i mediji nisu ništa napravili da ga u tome zaustave. Ništa bolja situacija nije ni kod moćne sisačke županice Marine Lovrić Merzel, Slavka Linića, Božidara Kalmete i nekih drugih.
Vodeći njemački stručnjaci zabrinuti su i za nezavidnu situaciju zviždača u Hrvatskoj, te sužavanje civilne kuraže građana koja se ograničava raznim političko obavještajnim i korupcijskim mehanizmima, što se odražava na razvoj raznih društvenih vrijednosti, medijskih sloboda, ljudskih prava itd. Stoga ne mora čuditi beznađe u kojem se nalazi hrvatsko društvo u kojem su političari svojim saborskim imunitetom zaštićeni kao lički medvjedi.
U Njemačkoj, primjerice, minstar obrane Karl Theodor zu Guttenberg zbog plagijata diplome istog je trenutka pod pritiskom medija bio prisiljen u punoj političkoj snazi pod hitno i bespogovorno napustiti visoku politiku, a odmah ga se odrekla kancelarka Merkel, čiji je bio miljenik. S druge pak strane, glavnom tajniku HDZ-a Milijanu Brkiću, a ni njegovu šefu Tomislavu Karamarku to ne pada ni na kraj pameti.
Ništa se nije dogodilo ni bivšem predsjedniku Hrvatske Stipi Mesiću zbog afere „Patria“, dok je njemački predsjednik Christian Wulff letio iz predsjedničke fotelje brzinom svjetlosti zbog neke manje važne sumnje o podmićivanju, koja se na sudu pokazala i kao neosnovana. Ali morao je, jer tako to funkcionira u modernim demokratskim društvima. Tako je predsjednika Wulfa, novinska prozivka visokotiražnog „Bilda“ i njegova prijetnja uredniku stajala najvažnije funkcije u državi.
No, tako u Njemačkoj funkcioniraju demokracija, mediji, etika, javnost i visoka politika. Postavlja se pitanje, koliko će još proći vremena da to isto profunkcionira i u Hrvatskoj? Sve dok se to ne dogodi politika će nam biti prljavo kupanje u političkom blatu, a štetu će plaćati hrvatski narod, koji nije odgovoran zbog takvog političkog neodgoja hrvatskih moćnika koji pronalaze zaštitu među novinarima koje sami kadroviraju.
‘Provjereni’ dopisnici i siromašni pretplatnici
Primjerice, HRT svoje urednike i dopisnike širom svijeta plaća masno iz sredstava poreznih obveznika i pretplatnika za razne režirane i cenzurirane izvještaje. Tako je supruga bivšeg Josipovićeva miljenika Joška Para, zadužena za Bruxelles, gdje je i Vera Tomašek, dopisnica Hrvatskog radija koju je obožavao Ivo Sanader. Usto, uvijek tu negdje je i Zvjezdana Heina, također žena hrvatskog diplomata, a onda i vječni Silvije Tomašević, po svemu sudeći doživotni „provjereni“ dopisnik iz Rima, kao i Inoslav Bešker, te Branka Slavica iz New Yorka i svi drugi koji se nalaze na leđima sve siromašnijh hrvatskih pretplatnika. A da i ne govorimo o drugim biserima s Prisavlja, svojedobno Silviji Luks, te Mirku Galiću, koji je od dopisnika „Vjesnika“ iz Pariza postao direktor HRT-a. Koje je Galić imao kvalitete i kriterije da postane prvi čovjek nacionalne tv, jedne od vodećih, kako su se znali hvaliti, televizije na Balkanu?
S druge pak strane, novinarima tjednika 7Dnevno se danas, Božje 2015. godine u srcu EU-a zabranjuje nastup na hrvatskoj dalekovidnici, ili bolje rečeno – katedrali hrvatskog bijednog duha. Gdje su tu zaštita ljudskih prava, demokracije i slobode medija? O tome će već ubrzo progovoriti i njemački parlamentarci, jer takvo ozračje koje se širi i zaudara hrvatskom političkom i medijskom scenom zaslužuje osudu demokratske Europe, koja nas treba urazumijeti kada već sami to ne želimo.
Jer, to je ta Radmanova privatna dalekovidnica u srcu Europe. Zaista zanimljivo!
Autor: Fabio Mihanović/7Dnevno
