Srebrenica i Oluja: Uteg i poraz s kojima Srbiju nema tko suočiti
Kampanja Srbije uperena na minoriziranje genocida u Srebrenici protegnula se i u ofenzivu združenih snaga na hrvatsku Oluju.
U srebreničkom slučaju Srbija je ove godine od države odgovorne zbog toga što nije spriječila genocid avansirala u državu koja je u Srebrenici napadnuta. Izvrsno obavljen posao. Sad odlično odrađuje posao glede pljuskanja hrvatskoga Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja.
Srebrenički genocid i hrvatska Oluja dvije su kosti u grlu četnicizirane Srbije, koja ih pokušava prema načelima Memoranduma 2 pretvoriti u mirnodopske pobjede. I srpski genocid u Srebrenici i hrvatska Oluja trajni su srpski porazi i utezi na nogama velikosrpske politike u obnovi, porazi i utezi koje će Srbija trajno nositi tijekom 21. stoljeća, zato i ne želi izaći iz mitova stvorenih u 20. stoljeću. I povijest će ih pamtiti dok je svijeta i vijeka. Bude li pameti. Dosad je nije bilo u dovoljnoj mjeri niti na globalnom, niti na europskom planu, a niti „na ovim prostorima” u ovoj državi”.
Projekt uspostave odnosa iz osamdesetih
Mora se reći, međutim, kako Srbija polako, „kamen po kamen”, relativno uspješno mijenja sliku povijesnihdogađaja i njihove percepcije. Ponajviše zbog toga što joj to dopuštaju Bosna i Hercegovina i Hrvatska. BiH je nemoćna, disfunkcionalna i daytonski neprirodno podijeljena, a s druge strane Hrvatska nema ni minimalističku suverenističku vlast s pripadajućom diplomacijom. Zagreb je danas u vanjskoj politici podređen Beogradu. Nije tomu kriva samo Pusićeva, aktualna ministrica vanjskih poslova i „vanjskih dela”! Ona je nastavila tamo gdje su drugi stali kad su nju na vlast doveli.
U proteklih petnaest godina obnovljeni su „na ovim prostorima” odnosi kakvi su vladali osamdesetih godina prošloga stoljeća u Jugoslaviji. Samo s obnovljenim jugoslavenskim odnosima Srbiji je moguće miloševićevizirati svoju politiku iz osamdesetih i devedesetih godina, te ju protegnuti „na ove prostore” i „u ovu zemlju”. U Hrvatskoj je proces detuđmanizacije sa svojim akterima, u petnaestogodišnjoj klik-klak poziciji i oporbi, tome dao nemjerljiv prinos – posljedica je dolazak Milanovićeve vlade na tron. Lošije nije moglo završiti. Projekt povratka u odnose kakvi su vladali osamdesetih djelo je zagovornika jugosfere.
Bez ikakve diplomatske i druge pripreme Milanovićevo tupavo guranje vojne parade u prvi plan obilježavanja 20. obljetnice Oluje, Srbiji je uletjelo kao naručeno, ako i nije naručeno. Takav traljavi servis službenoga Zagreba srpska diplomacija ne može ne iskoristiti u discipliniranju i kažnjavanju Hrvatske. Ako je točno da sudjelovanje na paradi otkazuju Hrvatskoj važne države, onda račun treba ispostaviti Milanoviću i Pusićevoj, koji me podsjećaju na Bakarića i Milku Planinc, rođ. Malada.
Sinergija srpske agresije i hrvatske šutnje
Milanović je o namjeri vojne parade, koja se nigdje, osim u slučajnoj vladi, ne planira dva mjeseca prije održavanja, već dvije godine, trebao puno ozbiljnije razgovarati s relevantnim čimbenicima, uključujući Predsjednicu, stručnjake za vanjsku politiku, pa i oporbu. Tada vjerojatno ne bi Hrvatsku doveo u ponižavajući položaj u kojemu trećerazredni četnici od nje rade isto ono što su režirali i sproveli u djelo u Srebrenici. Od počinitelja najtežih zločina poznatih čovječanstvu, Srbija gradi imidž žrtve, jer Srbi i Srbija su u vlastitoj projekciji ugroženi „oduvek i zauvek”. Može se reći da joj „ova vlada u ovoj zemlji” u tome „vrlo dobro služimo narodu” sekundira.
Kako drukčije protumačiti šutnju službene hrvatske vanjske politike na gotovo svakodnevne provokacije srbijanskih političara? Srbija je 5. kolovoza proglasila danom sjećanja na nestale i ubijene Srbe u Oluji, a Vučić je Oluju nazvao najvećim etničkim čišćenjem poslije Drugoga svjetskoga rata. To su službena srpska stajališta. Osobno, nije me strah srpske politike kad funkcionira hrvatska, niti me ona iznenađuje, ali zabrinjava me hrvatska politika koja ide niz dlaku srpskome Memorandumu 2, jer znamo kud vodi sinergija srpske agresije i hrvatske šutnje.
Bilo kuda Zuroff svuda
Beogradska politika, pa onda i „Politika” vratile su se u doba kad su palile velikosrpske strasti. „Politika” od 15. srpnja donosi naslov „Stepinac, svećenik masovnog ubojice”. Nastavlja se kontinuitet operacije „ustaški vikar” intervjuom Ephraima Zuroffa, direktora stanovitoga Centra Simon Wiesenthal, kojega su detuđmanizatori Hrvatske ovdje rado ugošćavali. Zuroff se u Srbiji zatekao na poziv srbijanske vlade.
U intervjuu pohvalio je Vučića što je otišao u Potočare. U Srebrenici se „dogodila tragedija” – „Ali to ne znači da je to bio genocid”. „Genocid je pokušaj da se potpuno zbrišu ljudi, a ako želite potpuno zbrisati jedan narod, ne puštate žene i djecu da odu, već ih ubijete”. Dakle, riječ je o nekom polugenocidu, budući da su pošteđene osobe ženskoga spola? Pojašnjenje: „Zapad je iz vlastitih političkih razloga odlučio da će Srebrenica biti simbol srpskih ratnih zločina. Ali, da bi osnažili taj simbol pretvorili su ga u genocid, što on nije bio. A genocid, to je nešto ozbiljno”.
Što se Oluje tiče Zuroff poručuje Srbiji: „Vi ste, svakako, u nemogućoj situaciji kada je čitav svijet protiv vas. Ali, to ne znači da istina nije na vašoj strani”. Ne postoji četnik kojemu ovakva glazba nije uhu mila! Ponovio je i staro gradivo koje je pregazilo vrijeme i činjenice: „U bivšoj Jugoslaviji je posebna situacija u kojoj je holokaust bio sporedna predstava mnogo većeg ubijanja Srba. (…) Ako u Jasenovcu nema nijedne slike nijednog zapovjednika toga logora, onda tu nešto nije u redu”.
Genocid je postojao, ali ne u Srebrenici već u NDH
Da je riječ o zadrtom smušenjaku, sa čijim stajalištima nešto nije u redu, osobi koja ne razumije pomirbu Europe, dokazuje i ovo: „Holokaust je nešto bez presedana i apsolutno jedinstveno. Sada svatko želi zakvačiti svoj vagon za holokaust. Jedan od najboljih primjera za to jest Deklaracija iz Praga od 3. lipnja 2008. godine. Praška deklaracija koju su potpisala 33 uglavnom istočnoeuropska intelektualaca navodi da Europa neće biti jedinstvena dok se nacizam i komunizam ne prepoznaju kao isto zlo. Oni žele ponovo napisati udžbenike iz povijesti u Europi u duhu tog jedinstva”. Srbija je, inače, „na europskom putu” koji je navodno i hrvatski „strateški cilj”!
S ovakvim stajalištima kakva po narudžbi iznosi Zuroff ne samo da se Srbija nikad ne će suočiti s vlastitom prošlošću, već će se neprestano vraćati u bolju prošlost. To nije hrvatski problem. On počinje onoga trenutka kad u Hrvatskoj srpska stajališta potkrijepljena tipovima poput Zuroffa ne nailaze na argumentiran politički odgovor na unutarnjem i vanjskom planu.
Evo na što je spala srpska diverzantska operacija „ustaški vikar”: „Ante Pavelić je bio jedan od najvećih masovnih ubojica Drugog svjetskog rata, a Stepinac je bio njegov svećenik, duhovni savjetnik”. Međutim, nije to sve od Zuroffa! Na pitanje novinarice – Mislite da je ono što se dogodilo u NDH bio genocid? – spremno, zapet ko’ puška, odgovara: „Naravno da je bio genocid. Ne samo nad Židovima nego i nad Srbima, i to mnogo više nego nad Židovima”. Reče to Zuroff i zakači srpski vagon za holokaust! A nikad nitko za genocid u NDH nije bio ni optužen, kamoli osuđen!! Pa kad to prolazi bez otpora, onda je i Oluja – najveći zločin etničkoga čišćenja. Možda prođe.
Parada za potrebe kukurikanja
A što u tim srbijansko-zuroffovskim kontekstima radi hrvatska vlada? Ništa. A kad nešto radi onda paradira. Vojnu paradu Milanović je zamislio kao odgovor na unutarnjih pitanja koja ga poput kamenčića žuljaju u cipeli dok u Pepermintu pijucka pivo. Parada mu je, o, strategije li!, trebala poslužiti kao protuteža braniteljskim prosvjedima, zatim za dizanje posrnuloga rejtinga vlade u predizbornom vremenu, pa onda i kao mina na tradicionalne proslave Oluje u Kninu i Čavoglavama. I doista, Savska 66 poslije najave vojne parade nestala je s javne scene, rejting vlade je u ljevičarskim medijima odmah skočio, a pučka fešta iz Čavoglava, zagrizavši udicu, dragovoljno se samoukinula za potrebe „zajedništva” na okrugloj obljetnici.
Međutim, izgleda kako su vladini PR (anti)stratezi previdjeli da će najavljenom paradom na području vanjske politike zabiti niz autogolova „ovoj zemlji”. Milanovićeva vlada ne zna razmišljati strateški. Ona djeluje piarovski. Prigodničarski, od tjedna do tjedna, od fore do fore, od outsorcinga do spin offa. Premijer se neodgovorno igra poput maloga djeteta. Malo spušta, pa malo diže ljestvicu. Jedini strateški cilj, koji je vlada zadala sama sebi, odnosi se na činjenicu da u sedlu neokrznuta dočeka kraj mandata. Samo je s tog stajališta uspješna, a ne bi mogla u tom pogledu biti uspješnom da ima zdravu oporbu.
Zbog izrazito visokih temperatura preskočit ću pasus u kojemu sam htio napisati najviše četiri rečenice o oporbi bez oporbena erosa, jer bi temperatura sigurno skočila za još koji stupanj. Računalo to ne bi podnijelo.
Osam dana od napada na HT, trideset i devet od poljudskoga ukazanja
Sezonu kiselih krastavaca odlučio sam učiniti podnošljivijom dosadnim, ali potrebnim, brojanjem. Brojim bezbrižne dane nesposobnoga ministra unutarnjih poslova. Jedinoga preostaloga Ostojića (represivci s pripadajućim aparatom uvijek ostaju do zadnjega časa!) od tri s kojima je startala šesta najnesposobnija vlada na svijetu. Ova koja, kako sama krsti vlastitu nesposobnost – „uvodi red” u „slučajnu državu”. Uvodi ga tako da sve što nam se događa u posljednje vrijeme, uopće nije slučajno.
Prošlo je, naime, od 13. srpnja ove godine točno osam (brojkom: 8) dana od terorističkoga napada na Hrvatski tjednik. Počiniteljima ni traga. Ministar je, međutim, stabilan u vladi koja bi u nekoj demokratičnijoj državi s ozbiljnom oporbom već odavno bila izbačena iz sedla.
Prošlo je, k tome, od 12. lipnja ove godine točno trideset i devet (brojkom: 39) dana od svjetskoga ukazanja kukastoga križa na Poljudu, čime su i komunisti dobili svoje osobno ukazanje. Počiniteljima ni traga. Ministar je u međuvremenu zatražio pomoć građana i pustio u javnost mrljavu snimku navodnih počinitelja. Kvaliteta Ostojićeve snimke i vapaja sugeriraju kako počinitelji labradorskoga tipa diverzije, dok je ovoga ministra i vlade, ne će biti otkriveni.
Nenad Piskač/hkv.hr
