Proslava 20. obljetnice slavne osloboditeljske „Oluje“ i sjećanje na velike događaje iz tih dana pokazala je da su Hrvati kroz povijest, kad je postojala makar i minimalna ravnoteža snaga, i te kako znali izaći na kraj sa Srbima na bojnom polju, što je oduvijek bilo područje najveće kušnje. No, ovo što se događa posebno ovih dana, ali i gotovo svih mjeseci i godina od nastanka nezavisne hrvatske države, svjedoči o tome da brojni i prekobrojni Hrvati jednostavno ne znaju mentalno izaći na kraj s njima.

Istina je da je velika većina i današnjih i jučerašnjih Srba – ali posebno njihova sadašnja neskriveno četnička vlast i elita – osim što je trajna prijetnja svim temeljnim hrvatskim interesima, istodobno i napasna kao svrab ili čak, što ja znam – srdobolja. Ipak, treba se konačno suočiti s istinom: oni to ne bi mogli biti da na ovoj hrvatskoj strani nemaju ne samo brojnu i fanatičnu četničku „petu kolonu“, sastavljenu – i to posebno zapanjuje – ne samo od etničkih Srba, već i od Hrvata. Pri tome su ovi drugi, Hrvati četnici, žešći i opakiji i od samih izvornih četnika!

Ipak, čak i takvi Hrvati četnici nekako su, da kažemo, zadana konstanta. Tako se kao pravi problem ukazuju brojni obični, čak i dobronamjerni Hrvati koji se ne znaju nositi sa sindromom „opsesije Srbijom i srpstvom“ – koji ih tlači evo i dan-danas, nakon četvrt stoljeća izlaska iz jugostrapije i života u koliko-toliko slobodnoj i demokratskoj hrvatskoj državi.

Srpsko ‘ludilo’ prema Jovanu Raškoviću

Povod ovim mislima je nekakav navodni i glupi „incident“, koji je, nota bene, proizvela borbena Radmanova partizansko-četnička „HRT“ – to, naime, da, kako kažu, nije prenošeno intoniranje srpske himne prilikom proglašenja pobjednika na svjetskom prvenstvu u rusko-tatarskom gradu Kazanu. Čitanje reakcija tamošnjih medija očekivano sliči na opću medijsko-psihijatrijsku seansu: varijacije se kreću od „čemu to, komšije“ do „besraman potez“. Miloševićeva desna ruka Ivica Dačić čak je u beogradskom Kuriru rekao da su i zbog ovoga „Hrvati sramota za Europu“.

Priča pak ovdje ne staje: srpski mediji prenose da se potom oglasio i zagrebački Večernji list, također s osudom, a onda i znameniti srpsko-britanski „čovek“ iz Josipovićeva kabineta Dejan Jović, također ogorčen što nije čuo srpsku himnu „Bože pravde“. Sam Radman se očekivano nešto ispričavao i obećavao istragu (događalo se i ranije da Srbi napadnu na svoje ovdašnje „korisne budale“ – tako su prije otprilike tri desetljeća, zbog tzv. slučaja Krcun, medijski nasrnuli na Miljenka Smoju, da bi na kraju sve završilo u ljubavi i bratimljenju).

Vrlo je moguće da se radilo o običnoj pogrješci, jer se u cijeloj ovoj priči otkrilo da je i dosad Radmanova Yutelica prekidala prijenose prije službenih proglašenja pobjednika i sličnog, ali stvar uopće nije bila u tome, nego u činjenici da Srbi i danas – nakon rata i četvrt stoljeća kakve-takve ljekovite daljine – smatraju da mogu određivati što će Hrvatska televizija prenositi, a što neće! Kao da bi, recimo, mene bilo briga je li bilo koja srpska televizija prenosila Čilićevu pobjedu na American Openu ili pobjedu Blanke Vlašić na svjetskim prvenstvima u Osaki 2007. ili Berlinu 2009. godine.

Srpska politika u tom smislu, posebno ovih olujno-jubilejnih dana, izgleda potpuno luda i šizofrena: s jedne strane, tamošnji četnički predsjednik Toma Grobar faktički prijeti novim ratom – a „hrvatski“ mediji to prikrivaju – a još mahnitiji premijer Vučić govori o mirenju i „zajedničkoj počasti“ žrtvama. „Srpsko ludilo“, o kojem je svojedobno prije tri desetljeća znalački i iznutra pisao Jovan Rašković, ipak ne treba uzimati zdravo za gotovo. Raškovićevo „ludilo“ je i tada bilo više bahatost i prijetnja, nego socio-psihijatrijska dijagnoza za kakvu se izdavala.

I, što je puno gore, često se pokaže da je to srpsko „ludilo“ puno darovitija i djelotvornija (veliko)srpska politika od hrvatske „europske uljuđenosti“, koja je nerijetko obična glupost, pokvarenost ili pak kukavičluk – ne samo elita, nego i nemalih dijelova naroda. Promislimo ponekad doista o stvarnom povijesnom i geopolitičkom ishodu velikosrpske agresije 1991.-1995. godine: Hrvati su doista herojski i obranili svoj „AVNOJ-ski kiflić“ i s razlogom se tom obranom i ponose, a vojnički su pobijedili i u BiH, ali politički nisu: Srbi, naprotiv, imaju etnički očišćenu i polupriznatu Republiku Srpsku, a Hrvati su za zasluge dobili podstanarstvo u be-ha džamahiriji, generale na dugim haaškim prvostupanjskim robijama i „tihi genocid“ koji je u tijeku.

Institucionalizirane velikosrpske provokacije

To „utucanje (veliko)srpstva“ Hrvatima u mozak je sustav – medijski prije svega, ali i svaki drugi. U Hanžekovićevu jugomasonskom – a odnedavno se javno govori i KOS-ovskom – Jutarnjem listu, postoje čak i „institucionalizirane“ rubrike i egzekutori velikosrpskih provokacija, recimo, novinarka Mirjana Dugandžija i njen privilegirani sugovornik Igor Mandić. Oni su i dan-danas, jamačno tempirano pred „Oluju“, 1. kolovoza – umjesto o ponovo povampirenom četništvu govorili o hrvatskoj „srbofobiji“, iako je i nesavršeni Haaški sud potvrdio kako genocidno završavaju srpske „pobjede“, recimo, u Vukovaru i Srebrenici, a kako hrvatske – Oluje i sve ostale. Srbima u bijegu ostavljani su koridori, a hrvatski general Stipetić govorio je na televiziji kako je neprijateljskom četničkom generalu nakon potpisa poraza ostavljao samokres i „pazio da ga ne ponizi“, dok su pobijeđeni Hrvati završavali s metkom u čelo na Ovčari i u konc-logorima po Srbiji. I opet ovakvi mandići i dugandžije Hrvate ne prestaju klevetati! Takve apologete velikosrpstva i klevetnike hrvatstva, na čelu s njihovim jugomasonskim gazdom, odavno je trebala preuzeti – ne kritička javnost, već nadležne sudske ustanove.

I umjesto da Hrvati u miru žive svoju krvavo stečenu slobodu, bave se sobom i svojim problemima, taj odvratni udbomasonski sustav stalno im „liferuje“ tone i tone „bratskih“ sadržaja i likova. Kad ovdašnjoj vladajućoj kasti ponestane domaćih izvršitelja, odjednom ovdje osvanu neke veličine iz „Regiona“ – bili oni pisci, filmaši, rokeri ili koje god već smeće bilo – koji hrvatskoj katoličkoj većini ne prestaju govoriti koliko je „ružna, prljava i zla“.

Dovoljno je, recimo, pogledati na forumima uz vodeće oligarhijske („mainstream“) medije, koliko se svakodnevice na nju izručuje mržnje – od „pete kolone“ iz Hrvatske, ali još više iz istočnog susjedstva – da bi nakon nekog vremena i ovdašnji ljudi u svome otporu, isprovocirani mržnjom i psovkama, počeli sličiti svojim neprijateljima. Sve to omogućuju, dakako, podzemni vladari svega, jer to histeriziranje društva jamstvo je njihove vlasti.

Čovječno i rodoljubno Malecovo rješenje

Sjećam se samih početaka – istaknutog hrvatskog ljevičarskog intelektualca Stanka Lasića. On je, naime, u vrijeme dok su po hrvatskim glavama padale granate – a tada se, opće je poznato, pamet svima naglo prosvijetli, samo što to kod mnogih kratko traje – rekao: „Srbi nama trebaju postati isto što i Bugari“. Tada je to zvučalo pomalo i radikalno, ali nije bilo baš precizno: jer, što fali Bugarima?!

Bio je, međutim, jedan još točniji iskaz jednog svjetski poznatog hrvatskog intelektualca, za koji mnogi ne znaju, ali ja znam, jer sam ga zabilježio u svome tekstu „Hrvati i Srbi: izvlačenje iz ‘bratskog’ zagrljaja“, objavljenom u tadašnjem političkom tjedniku „Glasnik“ od 28. rujna 1992. godine. Radilo se o glazbeniku svjetskog glasa, pariškom kozmopolitu, ali i jasnom i trijeznom hrvatskom rodoljubu Ivi Malecu. On je u Vjesniku od 16. rujna 1992. godine rekao – a ja, eto, podcrtao tada, a naglašavam i sada, jer nije izgubilo na vrijednosti, naprotiv.

„Previše je nesreće Srbija donijela mome narodu, previše uništenja i smrti“, rekao je tada Ivo Malec na Vjesnikovo pitanje o budućnosti hrvatsko-srpskih odnosa. „Žao mi je što ih moram tretirati kao što su Francuzi tretirali Nijemce 1945. godine… Za mene su mostovi srušeni, ostavljam drugoj ili trećoj generaciji da ih obnavlja Ja ih neću uspostavljati, nemam apsolutno nikakva interesa ni želje da ih obnavljam… Ja ne gajim nikakvo neprijateljstvo, ali moj ponos i, iznad svega, princip opstanka moga naroda toliko su pogođeni da ja ne mogu zaboraviti“.

Nevolja je u tome što ovo čovječno, razumno i rodoljubno Malecovo rješenje većinski katolički Hrvati jednostavno ne mogu djelotvorno provoditi, jer su gotovo sva sredstva i institucije za tu svrhu u rukama njihovih jugošovinističkih neprijatelja.

Dok ih se ne razvlasti Hrvatima nema ni boljitka, a dugoročno ni opstanka.

Novinar Slobodne Damir Pilić, ‘zastao u razvitku’ četvrt stoljeća

ŽIVLI TITO, KARDELJ i njihov eksperiment!

U medijskom krajoliku u Hrvatskoj ima svakovrsnih nadrealnih slučajeva, ali takvih kakav je novinar Slobodne Dalmacije Damir Pilić, doista su posebna rijetkost: čovjek koji je cijelu četvrtinu stoljeća jednostavno „zastao u razvitku“. Postoje, naime, cijele bulumente jugovića, mrzitelja hrvatstva i katoličanstva, prožetih ovakvim ili onakvim komunističkim atavizmima, ali u svakoga se nađe barem mrvica nove liberalne „političke ispravnosti“ ili pak nekog minimalnog prihvaćanja koliko-toliko nove demokratske stvarnosti. Neki su pak koliko-toliko svjesni anakronosti svojih najdubljih političkih poriva pa ih više ili manje uspješno pokušavaju prikriti.

Pilić je, čini se po svemu, jedan od rijetkih javnih djelatnika u Hrvatskoj kojeg se ama baš ništa nakon pada Berlinskog zida i propasti komunizma nije dodirnulo! General Gotovina je, recimo, zbog bijega od svojih progonitelja bio nekoliko godina odsutan iz Hrvatske i u jednom svom intervjuu rekao je da većina ljudi u Hrvatskoj nije svjesna koliko se zemlja samo u tih nekoliko godina promijenila. Damir Pilić je, koliko mi je poznato, svih ovih godina trajno živio u Hrvatskoj, ali je ipak ostao, čini se, trajno zamrznut u vremenu svoje adolescencije, što je pojava opisana u različitoj psihološkoj literaturi.

‘Dan ustanka naroda Dalmacije’

Tako je, u okviru napora njegove redakcije Slobodne Dalmacije na njegovanju partizanskih i komunističkih revolucionarnih tradicija, Pilić 8. kolovoza napisao tekst pod naslovom „Prvi solinski partizani“. Riječ je o tekstu kakav zacijelo nisam pročitao u četvrt stoljeća od pada komunizma: on jest ostao na razini svoje adolescencije, ali se istodobno misaono asimilirao s onom šačicom preostalih partizana i SUBNOR-aca, koji samo što nisu stupili pred Vječnoga suca. Istodobno, dakle, i star i mlad, ili, kako se to kaže – starmal.

Pilić je također sačuvao cjelovit rječnik onoga vremena – nema čak ni „antifašista“, jednostavno su, brate, na djelu „partizani“, koje ovi današnji ipak malčice nerado spominju, i narodni neprijatelji. Zaludu Jurčeviću i drugim hrvatskim povjesničarima sve one stotine knjiga, uzalud Bleiburške komemoracije, hrvatske i srpske knjige o Titu, posebno one iz njegova moskovskog vremena, za Pilića u prošlosti kao u njegovim pionirskim danima postoje samo „strani okupatori“ i „domaći izdajnici“ na jednoj, i slavni Titovi partizani na drugoj strani. Događaj o kojemu piše trebao bi se slaviti kao „Dan ustanka naroda Dalmacije“ (naroda u jednini ili množini?).

„Domaći izdajnici“ koji su nas „osramotili“ uradili su to „zauvijek“, a zapravo nisu – ta bi sramota bila „vječna i neizbrisiva“ da nije bilo spomenute „solinske mladosti“. Ima čak jedna riječ koju doista od tih vremena nisam čuo: „poražene snage“, koje se „puzajući rehabilitiraju“. Partizanski vođa Josip Broz, jedan od deset najvećih zločinaca 20. stoljeća – prema više zapadnih rang-lista – kaže, „najbolje je što je Hrvatska ikada dala svijetu“.

Hanžekovićev SOUR s nizom OOUR-a

Grad Solin, pak, „nije bio avangarda samo u Drugom svjetskom ratu, nego i poslije“. Ovdje slijedi prava pjesma u prozi: „Tvornica ‘Prvoborac’ upisana je u svjetske udžbenike borbe za radnička prava i slobode, jer je upravo tamo 29. prosinca 1949. godine osnovan prvi radnički savjet u bivšoj Jugoslaviji: upravo je iz ove antifašističke tvornice krenuo jedinstveni Kardeljev samoupravni eksperiment“. Njegovi zaposlenici bili su „prvi radnici u svijetu koji su sami odlučivali o rezultatima svoga rada“. Danas „djecu ne uče o tom prvom legendarnom radničkom savjetu“ – u kakvom zbog razmjerne mladosti Pilić nikada nije sjedio kad se, recimo, odlučivalo o novoj sistematizaciji radnih mjesta ili, ne daj Bože, o kadrovskim stanovima – već ih se „priprema za eksploataciju kapitalizma“.

I ne samo to, današnjim mladima je „pod krinkom patriotizma usađen nacionalizam“, pa oni, umjesto da „propituju kapitalizam“ „mrze Srbe“ – „umjesto da bude obrnuto“ (vole Srbe, a mrze kapitalizam). Nad Hrvatskom se „nadvija duh koji pokušava poništiti civilizacijska postignuća“.

Ostaje vječna tajna kako je ovakav mislilac prosperirao i u Feral Tribuneu gazde Georgea Sorosa, ali i u današnjoj Slobodnoj Dalmaciji antifašističkog i možda potajnog samoupravno-socijalističkog gazde Marijana Hanžekovića, trenutno zabludjelog utjerivača dugova hrvatske sirotinje. Ali, nikad ne reci „nikad“: možda još doživim, kao kod onih ekscentričnih milijunaša koji daruju svoju imovinu sirotinji, da gazda Hanžeković prezre sve svoje milijune, podijeli ih radnicima, svoja brojna poduzeća pretvori u SOUR s nizom OOUR-a, a Damira Pilića imenuje predsjednikom Radničkog savjeta, recimo, OOUR-a Izdavačka djelatnost. Već sam doživio čuda za, ne jedan, nego deset života, ali, iskreno – ne bi me iznenadilo da doživim i to.

I, za kraj, gotovo da zaboravim: Bože, budi na pomoći zemlji u kakvoj Damir Pilić ili netko njemu sličan – a ima ih! – može biti vodeći novinski komentator!

Autor: Joško Čelan/ 7 Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save