Je li Hrvatska zaista u NATO-u?

Koncem prošlog mjeseca (26. srpnja) ruski je premijer Dmitrij Medvedov službeno posjetio Sloveniju i tom je prigodom, između inih protokolarnih događaja, na planinskom prijelazu Vršic u Julijskim alpama pohodio Rusku kapelicu.

Sama Kapelica je podignuta 1916. na mjestu gdje su pod lavinom (gradeći planinski prijevoj) smrtno stradali ruski vojnici u austrijskom zarobljeništvu u Prvom svjetskom ratu. Medvedov se prijateljskom slovenskom narodu zahvalio na slovenskom jeziku, i istaknuo „iskreno slovensko poštovanje prema ruskim vojnicima koji su ovdje sahranjeni“. Ništa neobično kad je premijer Medvedov u govoru spomenuo …“sama činjenica da su današnjoj ceremoniji prisutni Slovenci i Rusi pokazuje nastavak prijateljstva…“, da povijesno gledano to se prijateljstvo može odnositi samo na slovensko-sovjetsko ideološko prijateljstvo.

Slovenija i carska Rusija nisu mogle održavati nikakve kontakte, naime jedna od njih tada nije postojala. Neobično je da su uz ruskog premijera svečanosti nazočili konspirativno bivši i sadašnji zapovjednik Ruske flote, admiral Vladimir Vysotskij i admiral Viktor Chirkov, a u delegaciji je bio i načelnik ratne brodogradnje (OJSC), Roman Trotsenko. Dakle izrazito jak i pomalo neprimjereni sastav vojne delegacije u Julijskim alpama s obzirom na činjenicu da među poginulim ruskim zarobljenicima nije bilo niti jednog mornara?!

Moguće objašnjenje se nazire u stoljetnoj i ruskoj i sovjetskoj težnji, uistinu frustraciji, da izađe na toplo more, Sredozemlje konkretno. Još od Petra Velikog i ruskih careva poslije njega, preko agresivnog upiranja SSSR-a nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, pa do današnje Putinove Rusije, ta zemljopisno ogromna zemlja pokušava sve ne bi li sa svojom ratnom flotom izašla na Sredozemlje. No budimo precizni i spomenimo da Rusija ima na dispoziciji malu pomorsku bazu u Tartusu (Sirija), ali je sudbina te luke i ruskog statusa u njoj sve neizvjesnija s obzirom na ratne događaje i političku situaciju na Bliskom istoku i u Siriji.

Da bi se sagledala cijelokupna geopolitička slika i prizor pomalo usiljene svečanosti Ruske kapelice na Vršcu, treba spomenuti da je prije spomenuti admiralski dvojac 1. prosinca 2013. u velikoj diplomatskoj diskreciji posjetio Crnu Goru i pokušao dobiti lučka prava u Baru i Kotoru. Crnogorska vlast ih je glat odbila videći Crnu Gore uskoro u NATO-u, što će se uskoro i dogoditi, naime do konca ove godine.

Sada postaje nešto razvidnije, ali još uvijek ne do kraja jasno, zašto slovenska ucjena tijekom pristupanja Hrvatske u EU, tj. slovensko inzistiranje na slobodnom izlasku na otvoreno more preko Račanova „dimnjaka“ u Piranskom zaljevu tj. iz Savudrijske vale? Tada Hrvatska još nije bila član EU i Slovenija je možda formalno-pravno mogla opravdati svoju sumnjičavost i upornost, međutim ulaskom Hrvatske u EU, pogotovo NATO i uskoro (2016.) u Schengenski režim prestaju valjani razlozi za slovenskom upornošću. Cijeli Piranski zaljev, njegov akvatorij postaje doslovno jedan jedinstveni prostor Europske Unije i petvara se u jedinstvenu cjelinu te potpada pod isti međudržavni režim unutar EU i jednu vanjsku politiku EU-a i NATO-a ili Hrvatska ne ulazi u Schengenski prostor, a Savudrijska vala postaje sanitarni koridor izmedju EU-a i „regije“, sudeći po rezolutnom držanju EK.

Sad postaje već ozbiljno i zabrinjavajuće zašto Slovenija još uvijek tako uporno, zapravo incidentno inzistira na svom izlasku na otvoreno more? Namjerava li ona to svoje pravo ustupiti divnoj tradiciji prijateljstva izrečenoj kod Ruske kapelice, ustupiti „lučka prava“, jer Soveniji, njenom suverenitetu izlaz na otvoreno more kao članici EU i NATO-a ne treba.

Nego isti je to komunistički, prosovjetski um u Moskvi i u Ljubljani, Beogradu i SDPartiji Hrvatske: Milan Kučan, Ivica Račan. Stipe Mesić, Ivo Josipović, Vesna Pusić, a onda sva sila rupelića, erijaveca… s jedne i druge strane granice. Jednaka je njihova podložnost i fascinacija ruskom dušom i idejama Oktobra, potpuno jednak neiskorjenjiv obrazac okorjelih boljševika i ratnog komunističkog zajedništva. Zato u kontekst ruskog aktiviteta u ovom djelu Europe treba staviti ne samo slovensko inzistiranje na izlasku na otvoreno more, nego i zagonetan dogovor proizašao iz dugo pripremanog obnovljenog prijateljstva ruskog i slovenskog naroda. Jedni bi izlaz na more drugi su se poželjeli toploga, nije li Tršćanski zaljev upravo to dovoljno topao i dostatno otvoren? Ne treba zaboraviti na Staljinove ponude Paveliću o priznavanju NDH i spašavanju iste, ako se sovjetske tenkove propusti da izađu na Tršćanski zaljev, i ta ponuda je bila na Pavelićevom stolu do veljače 1945.!

Ali tu nije kraj Ruskog prignjetavanja na Sredozemlje; na vidiku je prilično izvjesna prodaja vojarne Kovčanje na Malom Lošinju ruskim oligarsima za navodnih 200 milijuna eura. Naime braća Ananijev već su preko svoje tvrtke i istoimene banke, Promsvjaz, kupili hotelsko poduzeće Jadranka na Malom Lošinju i sada, tj. od svog prvog dolaska na Mali Lošinj žele preko svoje hrvatske tvrtke (Beta ulaganja iz Zagreba) kupiti spomenutu vojarnu. Dosta je neobično da je ovaj vojni kompleks od 400.000 m2, inače sjedište Bojne za specijalna djelovanja, ova Vlada prije dvije godine među prvima stavila na listu za prodaju proglašavajući ga neprespektivnim? Doista nelogično, jer je u njega bivši načelnik stožera, general Josip Lucić, tj. hrvatski proračun, uložio 20 milijuna kuna, obnovio i vojarnu Kovčane i priveo primarnoj funkciji, a nakon obnove dobro je služila i za protokolarne posjete stranih vojnih delegacija tim više jer je u neposrednoj blizini zračne luke Mali Lošinj.

Je li u pitanju samo interes ove vlade da s 2oo milijuna eura zakrpa nezakrpiv državni proračun ili se ipak radi o ruskom izlasku na toplo more pokazat će vrijeme i reakcija iz NATO-a. Ako SOA-e ne pronađe, NATO će sigurno pronaći tko je povezao MORH i ruske admirale, tj. braći Ananjev ponudio spomenuti vojni kompleks. Što SOA sve to vrijeme radi i tko je bio mentor ruskim oligarsima kod kupovine turističkog poduzeća Jadrane na Malom Lošinju?

Slovenija se ponaša kao da nije članica NATO-a ili pak misli da je lukava; moskovska (pravila) pamet u hrvatskoj SDPartiji čini to isto, prava sovjetska škola, oni su još Titini pioniri i vjeruju u proletersku diktaturu i pravednu međunarodnu politiku Pokreta nesvrstanih. Od prvog dana osamostaljenja Slovenija razmišlja da kapitalizira svoju žlicu plitkog mora u Piranskom zaljevu i već neko vrijeme trguje s Rusima kao s njihovom mogućom varijantom izlaska na toplo more?! Piran bi tom slučaju bio zamjena za Tartus.

Sve to ne bi išlo bez sovjetskih umova poput Račanova i Kučanova, njihovi je sovjetska pamet i ideološko zajedništvo zamislili su da Hrvatska bratskoj Sloveniji pokloni izlaz na otvoreno more, onako drugarski; nisu željeli vidjeti i još ne vide da Sloveniji kao članici EU-a i NATO-a, to baš ništa ničemu ne služi, ali demokratskom svijetu i članicama NATO-a diže živac. Račan nije želio vidjeti da se (možda?) izlaz na otvoreno more traži za nekog trećeg, ili je znao, ali od svog sovjetskog uma nije ni smio niti znao pobjeći.
Hrvatska bi pak u toj cijeloj trgovini izgubila svoj dio Piranskog zaljeva i dobila đamiju u Umagu, a Rusima prepustila Mali Lošinj i na sebe navukla bijes NATO saveznika. Jer cijela ta cirkusarija s „Račanovim dimnjakom“ u Savudrijskoj vali i nije drugo nego izdaja naših saveznika i nepoštovanje dokumenta koji smo potpisali prilikom pristupanja NATO-u. Slovenci neka rade po svojoj pameti i neka se samo smatraju, mi im u tome ne trebamo ni na koji način pomagati.

L. C./hrsvijet.net

Odgovori

Skip to content