‘Svatko ima pravo pjevati Juru i Bobana, a ostali imaju pravo biti uvrijeđeni’, imali bi danas puno moralno pravo reći vukovarski pjevači, nakon sramotnog priopćenja HND-a. Sloboda govora, uz parolu ‘Je suis Charlie’, to je ono kad se sprda muslimane, katolike, Hrvate. Govor mržnje, to je ono kad se usudite propitivati bogom dane istine oko primjerice pobačaja, sprdate homoseksualce, ili nedajbože Srbe. A zakon je tu da bi ga se kršilo. Tako proizlazi iz priopćenja HND-a povodom ‘satiričnog’ teksta u Pupovčevim novostima ‘Lijepa naša haubico’.
HND je iz Duka-faze, kad bi se ponekad tek lijeno oglasio kad bi ga tko iz komiteta nazvao i natjerao da podigne glavu sa šanka, prešao u puno aktivniju, trezveniju i maligniju. Meritum stvari je “satirična” obrada hrvatske himne u režiji srpskog medija u Hrvatskoj:
Lijepa naša haubico, Oj ti švapska cijevi mila, Stare salve djedovino, Da bi vazda sve pobila!
Mila, kanonado slavna, Sila si nam ti jedina. Mila, kuda si nam ravna, Mila si neselektivna!
Držićevom, Savskom teci, Vukovarskom asfalt dubi, Pred Lisinskim svijetu reci, Da topništvo Hrvat ljubi.
Dok mu Meron suce sije, Dok mu ni Haag prijetnja nije, Dok mu Srbe grobak krije, Haubica nek’ sve bije!
HND je zaključio da tu nema ničeg spornog i da takve stvari trebaju biti dozvoljene. Slažem se, bez fige u džepu, no onda treba biti dozvoljeno i reći Pupovcu što ga ide. Za početak, nije bitno samo što se govori – bitno je tko govori. Možemo se praviti gluhi, glupi, i slijepi, i lamentirati o “nacionalistima” kojima takvo sprdanje s himnom smeta, no tu se zapravo radi o jednostavnoj činjenici da se ratni gubitnici, nesuđeni okupatori, četnici i partizani, sprdaju na državni blagdan s nečim što je zakonom zaštićeno – himnom. A usto, nije problem niti u sprdanju – oni su slobodni sprdati se s nama, uostalom, kad bismo mi smo slobodni sprdati se s njihovom opančarskom “kulturom” i okupatorsko-kukavičkom nedavnom prošlošću. Ali nismo, a uostalom i ne bi bilo civilizirano ni kulturno. Provokacija je, dakle, legitimna i opravdana kad provocira Frljić ili Pupovac, ne i kad Frljića provocira Vedrana Spadoni-Štefanić ili kad provocira, ne dao Bog, jedan Branimir Glavaš.
No, ne sprdaju se zato što žele biti duhoviti, nego da speru vlastitu gorčinu zbog poraza u ratu. Činjenica je da se ovdje s hrvatskom himnom “satirički” sprdaju Srbi, a njihovu slobodu govora brane drugi Srbi (što oni koji su se kao Srbi rodili, dakle etnički Srbi, što oni koji su Srbi odlučili postati svojim izborom, dakle posrbice) iz HND-a. To čitavoj stvari daje jasnu nacionalnu i političku dimenziju, svakako podiže tenzije, a isto tako prelazi granicu dobrog ukusa. Ne treba niti pitati što bi bilo kad bi se Hrvati u Vojvodini tako sprdali sa srpskom himnom Bože pravde. No, još manje treba sumnjati kako bi u EU gledali kad bi se neka grupa Nijemaca na Dan pobjede sprdala s britanskom himnom, na način da se Englezima insinuira genocidnost, urođena mržnja spram Nijemaca, itd. Naravno, u tome bi se vidjelo nacističku nostalgiju, i ne bi se pogriješilo. Upravo tako treba gledati i ovaj duhoviti pokušaj Novosti.
Zakon je prilično jasan. “Tko javno izvrgne ruglu, preziru, ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, njezinu zastavu, grb, ili himnu, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine“, piše u članku 349. Kaznenog zakona, “povreda ugleda Republike Hrvatske”. HND međutim u izvrtanju hrvatske himne, kako bi se Hrvatska prikazala notorno srboždernom i genocidnom, ne vidi problem: “Svatko ima pravo biti uvrijeđen satiričkim komentarom, pa i tužiti njegova autora i(li) nakladnika koji je takav komentar objavio. HND to pravo niti želi, niti može ikome osporiti. Međutim, satirički komentari legitiman su oblik slobode govora. Dakle, u konkretnom slučaju, svojevrsno parafraziranje hrvatske himne može nekoga vrijeđati i šokirati, ali se svakako radi o govoru koji demokratskom društvu treba uživati zaštitu i ne smije podlijegati ograničenjima”, navodi predsjednik HND-a Saša Leković. “Sloboda izražavanja ne odnosi se, naime, samo na informacije i komentare što se blagonaklono primaju i nisu škodljivi, već i na one koji šokiraju, vrijeđaju, uznemiravaju državu ili dio populacije. Kako je rekao Europski sud za ljudska prava u predmetu Handyside protiv Velike Britanije, to zahtijevaju pluralizam, snošljivost i otvorenost mišljenja, bez kojih nema demokratskog društva”, dodaje Leković. Stoga se, po njemu, humoristički i satirički komentari u kojima se kritiziraju i komentiraju aktualna događanja korištenjem državnih simbola imaju smatrati legitimnim oblikom slobode govora, čak i ako netko tu vrstu komentara ne odobrava ili ako ga ta vrsta komentara vrijeđa.
Ja bih od sveg srca podržao takav stav – da treba biti dozvoljeno govoriti i ono što vrijeđa, šokira, ili uzmemirava dio populacije, kad ne bi bio ultimativno licemjeran, i kad isto to Novinarsko društvo ne bi ustajalo na stražnje noge čim netko kaže bilo što što bi, i u najmanjoj mjeri i uz izostanak ma i zrnca tolerancije “ugroženih”, vrijeđalo Srbe, homoseksualce, Rome, crnce, Židove, i tako dalje. Kad “vrijeđate i šokirate” homoseksualce, to je homofobija, pa tako Hrvatska pamti sudske presude kojima su ljudi osuđivani zbog “satiričnih” komentara “koji su mogli izazvati nelagodu kod gay populacije”, kako je stajalo u obrazloženjima. Uzrokuje li nelagodu u Hrvata kad im Srbi sustavno podmeću ono što sami čine – odnosno, kad vlastitu genocidnu politiku etničkog čišćenja podvaljuju Hrvatima, i usput aludiraju da su Hrvati nepopravljivi nacisti? O ostalom da ne govorim. Spada li upotreba nacističkih simbola na travnjaku u slobodu govora, pa i ako šokiraju Mamića i Šukera, i Platinija? Smijemo li se pomokriti na gay zastavu ili je zapaliti i to proglasiti performanceom, kako je to rađeno s hrvatskom zastavom?
Takav stav Lekovića ne treba čuditi, jer je upravo Pupovčeva supruga Slavica Lukić njegova zamjenica, a on sam je, ispričavamo se na brojenju krvnih zrnaca, Srbin. Da, znate, uvijek kad netko primijeti da Srbi drže srpsku stranu, optuži ga se za “brojenje krvnih zrnaca”. Kad pak Hrvat drži Hrvatima stranu, nebrojači krvnih zrnaca i “ja.ne.mrzim” ekipa kmeče o nacionalizmu. Kako god, iskustvo nas uči da je, kad Srbi u Hrvatskoj počnu masovno kukati o ustašluku i genocidnosti u Hrvata, te ugroženosti vaskolikog srpstva, vrijeme da se provjeri oružje, jer bi moglo uskoro zatrebati. Naime, takve stvari su ratna propaganda, homogenizacija Srba na platformi “ugroženosti”, što je preduvjet za razvoj svakog malignog fašizma i za mobilizaciju Srba na antihrvatskoj platformi. A kad Pupovčeve Novosti objave nešto što je na rubu ili preko ruba zakona, pa to pokrivaju time da je to “satira”, a Pupovčeva supruga sjedi u vrhu HND-a, dalo bi se pričati i o koječemu drugome, od nepotizma i klijentelizma na dalje. Od troje ljudi koji vode HND dvoje su Srbi, a jedan je Hrvat, ali sudeći po pisanju i fiksaciji na Srbe i srpstvo veći Srbin od drugo dvoje, što i ne treba čuditi, oni ipak ne moraju nikom ništa dokazivati, on mora dokazati da je Srbin da bi ga primili u društvo pa mora biti malo radikalniji, sve po onoj poturica gori od Turčina. Kriteriji za izbor u to društvo su, očito, prilično nacionalistički i uključuju brojanje krvnih zrnaca ili bar brojanje prosrpskih i antihrvatskih tekstova. Uostalom, još iz obje stare Jugoslavije znamo da su se na “borbi protiv hrvatskog nacionalizma” uvijek lako dobivale sinekure na takvim mjestima. Devedesetih je, jasno, većina boraca protiv hrvatskog nacionalizma, poput notornog Gorana Babića, završila negdje na drugoj strani balvana.
Ovdje se zapravo ne radi o satiri, kako kaže HND u svom priopćenju. Radi se o nečem mnogo gorem. Satira je ono što su pisali Goldoni, Moliere, pa i naš Držić. Satira ismijava ljudske slabosti, nikad ljude u njihovom samom biću. Ovo nije satira, nego obično huškanje kakvo pamtimo iz druge polovice osamdesetih, korak od ratne propagande. Lijevo liberalna misao u Europi se danas uglavnom temelji na primjenama dvostrukih moralnih standarda, ovisno o tome koliko je oportuno primijeniti ovu ili onu logiku, na korištenju eufemizama i kvarenju jezika, odnosno nametanju orwelovskog novogovora, i na brutalnom gušenju slobode govora i misli. Dakle, sloboda govora postoji samo u vidu slobode vrijeđanja društvenih grupa koje su inače prezrene, odbačene od strane današnje “zapadne civilizacije”, odnosno njenih patetičnih i neukih ostataka. A HND se kad im to odgovara drži zakona i legalisti su, a kad im ne odgovara onda su malo veliki liberali, zagovornici slobode govora do razine anarhizma. U stvarnosti, nisu niti liberali niti legalisti – jednostavno su srpski licemjeri i kroatofobi, koji brane interese svoje etničke zajednice pod svaku cijenu.
Pupovac, dakle, ima pravo pisati što ga volja, što se mene tiče i sprdati se s himnom (no ne i što se zakona tiče), dok god piše o svom trošku – ali problem je što on piše o trošku RH, i grize ruku koja ga hrani. Prostituiranje HND-a je pak drugi i osjetno veći problem od onog što Pupovac radi – od njega se to ionako i očekuje, da mrzi Hrvate. Radi se dakle o organizaciji koja ne štiti struku, već određene interesne skupine u društvu koje s novinarstvom nemaju veze. Za ilustraciju, zbog jednog teksta su mi poslali mail u kom traže da se očitujem o nekim navodima koji im nisu bili jasni i zbog kojih bih, kao, trebao izaći pred njihov sud časti – iako uopće nisam njihov član, niti mi to pada na pamet biti. Dakle, oni imaju ambiciju uredovati i izvan svog članstva, što je vrlo opasna namjera. A da ne govorim o nakaradnom slučaju Nikoline Nakić: žena se u inače vrlo kulturno pisanom tekstu drznula spomenuti da je pobačaj ubijanje ljudskog bića – što je posve nepobitna činjenica. Tu očito nije vrijedila logika – citiram Lekića – kako se “Sloboda izražavanja ne odnosi, naime, samo na informacije i komentare što se blagonaklono primaju i nisu škodljivi, već i na one koji šokiraju, vrijeđaju, uznemiravaju državu ili dio populacije”. A ne. Konstatacija Nikoline Nakić da je pobačaj, zapravo, ubojstvo je rezultirala nekakvom idiotskom opomenom suda časti – na prijavu neke nabrijane fanatizirane aktivistice, Ane Šimac, koja očito smatra da je dijete dio majčinog tijela iako ima svoj DNA i da je abortirani fetus zapravo faza u životu moruzgve, a ne ljudskog bića – je po tom istom HND-u kršenje Kodeksa časti hrvatskih novinara, s obzirom na to da u Republici Hrvatskoj, u smislu odredaba Kaznenog zakona – abortus nije zločin! Naravno da Nikolinu Nakić prije izricanja opomene HND-a – čiji uopće nije član, pa Vijeće časti ionako ni nema pravo izricati joj ništa – nitko prethodno nije kontaktirao.
Sad, kad bi itko u tom sudu časti imao bar dva usklađena ganglija mogao bi zaključiti da to što je pobačaj zakonit ili ne nema veze s tim je li on ubojstvo ili ne, to je čista logika. Ali kad već idiotski i imbecilno koriste “zakonitost” kao argument o tome je li nešto u skladu s pravilima struke mogli bi isto tako zaključiti da vrijeđanje himne nije zakonito, pa izreći opomenu onom tko krši zakon, a ne onom tko ne krši nikakav zakon već jednostavno propituje moralnost čina (bio on zakonit ili ne). Ukratko, površna osoba bi mogla iz svega zaključiti da je problem što HND vode Srbi, i hrvatske posrbice. Ne, problem je što HND vode politikanti koji sramote srpstvo, koji svoj položaj zloupotrebljavaju za promicanje svoje agende, i svojih nacionalnih i plemenskih, čoporativnih, interesa. Nikog ne bi bilo briga jesu li svi u vodstvu HND-a etnički Srbi, Albanci, ili nešto treće kad bismo znali da će biti objektivni i štititi interes struke, i u konačnici nacionalni interes Hrvatske. Na žalost, svjetski prisutan problem gušenja slobode govora preko začepljivanja usta onima koji govore istinu i provjerene činjenice i promoviranja umilno zvučećih “humanih” laži (u lažima nikad nije bilo niti će biti ičeg humanog) u Hrvatskoj ima i tu dodatnu dimenziju hrvatsko – srpskih odnosa. Pa kao što se na globalnoj razini totalitarististički i kolektivistički pokušaji guranja kolektivne glave u kolektivnu stražnjicu prodaju kao liberalizam, ljudska prava, progres i tko zna što sve ne, tako se i u Hrvatskoj notorni srpski neofašizam tradicionalno prodaje pod “antifašizam” ili bar “satiru”.
