YUTA, Yugoslovenska tajna armija (II.dio)
YUTA je zamišljena kao organizacija naslonjena na KOS, a koja iscrpljuje Hrvatsku i ujedno jača svoju političku i gospodarsku moć. Sve zamišljeno ostvareno je kao pomno osmišljeno ratno profiterstvo u ratnim sukobima u svim bivšim republikama SFRJ, s posebnim naglaskom na Hrvatsku.
Među mnogima projekt je vodio Luka Tanjga, zagrebački student „dorađen“ u beogradskom Instititu za bezbednost, šef kabineta Saveznog sekretara za Spoljnu trgovinu SFRJ; raspadom Jugoslavije direktor Hypo Alpe-Adria banke, danas pritajen u Crnoj Gori kao viši financijski savjetnik u farmaceutskom institutu „Josip Pančić“. Svrha je bila (i ostala) akumulirati i usustaviti koordinaciju partijskog blaga kod kuće i inozemstvu te odrediti prioritete i ciljeve.
Zlatna komunistička mladež pred demokratske izbore u Hrvatskoj već je imala asistenciju YUTA-e, Yugoslovenske tajne armije. Nema službenog popisa, nema ni rituala kao kod masona ili opusa, samo su tragovi YUTA-ine nazočnosti prepoznatljivi, čak i predvidljivi. YUTA je nastavila s akumulacijom partijskog blaga i cijelo vrijeme išla u dva jednako važna i stalno isprepletena segmenta:
U gospodarstvo, gdje su zagospodarili lukovići, todorići, čačići umičevići, gregurići, pavići, hanžekovići, strokovi, hanžekovići, radmani, santrići …, i prema javnim poduzećima poput HEP-a, HŽ-a, HRT-a, Hrvatskim šumama, HAC-u…, gdje se postavlja „provjereni kadar“ i u politiku, gdje se na lokalnoj i državnoj razini neprekidno proizvode milanovići, josipovići, pusići, komadine, merzelice, ostojići, šipuši, violićke, mrsići, bauci, marasi, mrak-sataraši… . U Pravosuđu je partijska nomenklatura bila toliko ukorijenjena da se kontinuitet sam od sebe nastavljao po istoj matrici kako je to bilo pri ministarstvima (načelnici, šefovi odjela, referade). Nisu to samo uhljebljenja nego prava ugrađivanja u državni aparat za buduća vremena i svaku eventualnost.
U „vaspitanju“ masa važnu ulogu ima Ministartvo kulture, redovito pod okriljem srbo-srbijanaca, dalmatinskih orjunaša i oficirske djece. Odgoj autora i edukacija javnosti provodio se, i danas je isto, kroz (ministarska) vijeća, povjerenstava, komisija za ovo, ono, za sve što se odnosi na bilo kakav program, projekt, naslov, sve što od kulture izlazi u javnost. Kroz takvu kulturu, i imenovanja ravnatelja ustanova u kulturi, promovirajući tzv. multikulturalnost i komunistički internacionalizam – ali cijelo se vrijeme samo prikriva visok postotak i srpsko-srbijanski opcija – YUTA je postala neprimjetna i kao da je nema.
PROČITAJTE: YUTA, Yugoslovenska tajna armija (I.dio)
Sličnu namjenu u izgradnji društva jednakijih ima i Ministarstvo obrazovanja. To su moćni alati ministarstva poput izbora/potvrde ravnatelja škola, nastavnih programa, a pogotovo je važan onaj iz povijesti. Nije li dovoljno prelistati udžbenike iz povijesti, naročito djelove što se odnose na nacionalnu povijest i dvije propale Jugoslavije, nastavno štivo puno laži, predrasuda, neizgovorenih istina, preskočenih imena i činjenica?
U srbizaciji Hrvatske naročito prljavu ulogu odigrao je Filozofski fakultet u Zagrebu i Fakultet političkih nauka, zapravo svi filozofski fakulteti zaraženi tzv. znanstvenim marksizmom. Gruba i nemilosrdna diktatura proleterijata tražila je tamjan partijskoj svetosti i stvoreni su nesuvisli misaoni sustavi, zapravo pravo lupetanje, koji su Partiji jamčili intelektualno pokriće za svoju diktaturu. Tako su u Hrvatskoj bile razvikane kangrge, šuvari, vranicki, puhovski, petrovići i danas njihovi epigoni što i dalje promoviraju marksizam, diktaturu proletarijata, a cijelu krvavu komunističku povijest pakiraju u celofan socijal-demokracije, odnosno “socijalizma s ljudskim likom”.
Kako bi čistoća komunističke „zlatne mladeži“ ostala i dalje ideološki provjerena i čista; kako se „banda“ (tzv. klerofašisti) ne bi ubacila u njihove redove, bitni su partijski brakovi među partijskom omladinom (sada SDPartijska mladež) i aktivistima: partijske škole, izleti, partijski kružoci, poput onog u Kumrovcu.
Međutim slika je ipak nepotpuna ukoliko se ne uzme u obzir prevažna srpsko-četnička komponenta u cijelom scenariju. Okosnica YUTA-e su upravo srbo-srbijanci iz komunističke nomenklature, inače četnici do 1944. Oni su zahvaljujući centraliziranom ustroju Jugoslavije i posvemašnje podređenosti Hrvatske Beogradu ipak najviše oteli i danas kontroliraju najviše „partijskog blaga“. Tome su i služili razni genexi, inexi, jugometali, ferimporti, astre, smeltovi…, fiktivne fakture i masne isplate, sve one partijsko-udbaške vanjskotrgovinske tvrtke i njihovi uredi po svijetu u koji se slijevao izmišljeni višak, profit na raspolaganju odabranima; njihovom osobnom bogaćenju i namijenjen akumuliranju partijskog blaga na bankovnim računima u inozemstvu.
Ceh tih pronevjera plaćala je cijela država u stalnom bankrotu, svi njeni stanovnici, kojima je ipak bio dozvoljen sitan lopovluk i hinjeno samoupravljanje, tj. zajamčeno stalno radno mjesto i mizerna sigurna mirovina – to je bila prešutna dogovorena trgovina Partije i „buranije“.
Brozova Jugoslavija je u početku živjela od ratnih reparacija, potom od političkih donacija, tj. darovnica u robi i novcu ne bi li se na takav način zadržala izvan sovjetske sfere, pa onda jeftinim dugoročnim kreditima, da bi se smrću najčuvenijeg svjetskog bravara pipa zatvorila i sve se to moglo dobiti, ali samo u pravim kreditima i s pravim kamatama. Taj luksuz Jugoslavija i njezino socijalističko-samoupravno gospodarstvo jednostavno sebi to nisu mogli priuštiti. Titova Jugoslavija stvorena je ratom i živjela od međunarodnih sukoba i lokalnih ratova; padom Berlinskog zida i propašću komunističkih diktatura, Jugoslavija je izgubila razlog postojanja. što je pravodobno shvatio i Budimir Lončar.
Nakon pokolja Hrvata na Bleiburgu, Sloveniji i na Križnom putu, nakon 1945. srbo-srbijanci su tzv. zapadne zemlje osvajali na dva osnovna načina i „kombinovali“ prema potrebama i okruženju.
Monolitnim i čistim srbo-srbijanskim brakovima; dakle Srbin sa Srpkinjom kako bi se stvorile čvrste srbo-srbijanske jezgre na novom teritoriju. To su postale provjerene adrese za svaku srpsko-srbijansku pridošlicu u taj kraj. Nakon srbo-srbijanske agresije na Hrvatsku 1991. godine oni postaju da su zapravo ono što su oduvijek bili: četnici.
„Mešanim brakovima“ tip A, koji su služili slabljenju i poništavanju hrvatskog korpusa (u Hrvatskoj, naravno): obično ženidbom Srbina/Srbijanca i Hrvatice i sve iz tog braka postajalo je Srbin. Nakon srpsko-srbijanske agresije oni jedno vrijeme glume i zagovaraju jugoslavenstvo te baš nikako ne prihvaćaju ideju samostalne Hrvatske.
I mješani brak tip B, gdje se radi bolje kamuflaže i penetracije u hrvatski korpus žene Srpkinja/Srbijanka s Hrvatom i na taj se način gubi srpsko-srbijansko prezime, ali je hrvatska komponenta kastrirana i sve iz tog braka jednako kao i kod tipa A, postaje srpsko i žive se srpsko-srbijanska mitomanija (Tamare, Tanje, Nataše). Nakon srpsko-četničke agresije na Hrvatsku licemjerno prihvaćaju samostalnu Hrvatsku, stalno s figom u džepu. Sad je lakše shvatiti zašto je dosta hrvatskih političara uvijek imalo i još uvijek ima “ručnu kočnicu” kad je u pitanju hrvatska država – žena i djeca su im Srbi.
Brakovi JNA oficira i podoficira s Hrvaticama predstavlja posebnu vrst „mešanih“ brakova; tu je posebnu pogodnost predstavljalo biranje mjesto stanovanja nakon vojne karijere i na taj su se način “kontaminirala” hrvatska obala, posebno Pula, Rijeka i Split, te veći hrvatski gradovi. JNA je bila rasadnik jugoslavenstva i kovačnica jugoslavenskog nacionalizma pa su takvi brakovi unutar Partije bili posebno cijenjeni i partijska je nomenklatura na njih računala.
Međutim prava poteškoća hrvatskih prostora stara je koliko i politički habitus Srba i Srbijanaca: malo ih je ikad željelo postati građanima u Hrvatskoj, isto kao i u Srbiji. Ta njihova svetosavska “zaraza” i nesklonost građanskoj opciji je permanentna jednako u Hrvatskoj kao i u Srbiji a ugrozila je samu SPC.
Dio te galopirajuće svetosavske skupine je i Milorad Pupovac i njegovi trabanti: intelektualist i građanin samo po mjestu stanovanja, uistinu prevrant i onaj što pucnjevima tjera krdo u stampedo. On i nekolicina su ta “elementarna nepogoda” preko koje se srpstvo neprestano prelijeva u Hrvatsku. Žalosna je činjenica da Srbo-srbijanci do sada nisu našli osobu koja bi ih izvukla iz mitomanske primitivnosti i povela u sferu suživota sa većinskim narodom.
Hrvatska je posebno ponosna na svoje Srbe koji su u Domovinskom ratu prepoznali srbo-četničku agresiju na svoju domovinu Hrvatsku. Ta njihova lojalnost i osjećaj građanske pripadnosti treba biti osnova budućim hrvatsko-srpskim odnosima u RH, tim Srbima pripada politička odgovornost i pravo građanstva, a četnici ako nisu zadovoljni mogu otići.
Zašto se hrvatska partijska nomenklatura pristala podvrgnuti srbo-srbijancima i postati sluga srpskom svetosavlju, nije teško prosuditi. U srazu sa srbo-srbijanskom prijetvornošću i laskanjem, hrvatski pijetisti nisu imali šanse! Hrvati teško odolijevaju laskanju, a Srbo-srbijanci su u tome prvaci svemira. Sjetimo se koliko je samo svjetskih političara i državnika u najnovijoj prošlosti „palo“ na njihovo bizantinsko laskanje?!
Tu je svakako i činjenica da je Beograd previše dugo bio glavnim gradom Hrvata, u Karađorđićevoj i Titovoj Jugoslaviji, i ta matrica hodočašća u Beograd kod starije generacije još se nije ugasila, novim naraštajima Beograd označava mjesto gdje se na „opštenarodno“ veselje i sa zadovoljstvom pale hrvatske zastave i vrijeđa Hrvate.
Partijska nomenklatura i YUTA kao organizacija KOS-a, odavno su shvatili da je obnova Jugoslavije nemoguća kao i formiranje nekakvog „regiona“. Sve je to mazanje očiju i kupovanje nade; Srbija i BiH su vani i tamo ostaju za nesagledivo dugo razdoblje, Kosovo i Crna Gora ulaze u NATO i nema dalje.
Zato YUTA grabi prema Hrvatskoj i preko svojih pouzdanika aktivira davno sklonjen novac; naročito uz pomoć ove Vlade kupuje zdrave hrvatske tvrtke, prirodne resurse i komparativne prednosti hrvatskog gospodarstva. Pokušava jačati svoju ekonomsku snagu i kupuje vlasničku legitimnost, a sve s ciljem kako bi 3. i 4. generaciju partijske nomenklature promovirala kao legitimne i većinske gospodare Hrvatske. YUTA kao izvršno tijelo partijske nomenklature smišljeno i organizirano ulazi u politiku, uglavnom SDPartija, HNS, SDSS, a u manjim strankama nazoči kao informator i remetilački faktor. Ima YUTA-e i u HDZ-u, naravno, šator pobjednika uvijek je pun, a YUTA za pobjednika ima dobar nos i pripremljene doušnike.
Hrvatska je cilj YUTA-e iz nekoliko razloga.
Dobro je smještena u srcu je Europe i osvajanje Hrvatske poklapa se sa stoljetnim planom SPC-e, činom srpsko-srbijanskog prisajedinjenja. Hrvatska je legitimni dio civiliziranog svijeta, članica EU i NATO-a, hrvatska putovnica je tražena i poželjna roba. Međutim članovima YUTA-e srce je i dalje u sovjetskoj Moskvi, Kominterni i prigodice u Beogradu. Samo im je privatna i poslovna adresa u Hrvatskoj, a novac na tajnim udbaško-kosovskim računima u inozemstvu. Stare komunističke sovjetsko-jugoslavenske veze nisu nikad pokidane ili zaboravljene. Zato je YUTA tajna zločinačka organizacija u hrvatskim institucijama i vlasnica mnogih hrvatskih tvrtki.
Postoje slučajnosti, ali njihov uzastopni niz govori o nečemu drugom, ukazuje na namjeru, plan i tu prestaje svaka utvarnost.
Od već papagajskog ponavljanja kako je HDZ u privatizaciji pokrao Hrvatsku, prava se istina zamaglila i nestala. Privatizaciju i poslije Linić-Milanovićeve predstečajne nagodbe (za one kojima je krenulo loše u privatizaciji pa ih treba iz bankrota izvući državnim novcem) osmislila je i ostvarila partijska nomenklatura uz pomoć partijskog blaga sakrivenog na računima stranih banaka i privatizacijom hrvatskih banaka.
Teza da je HDZ navodno pokrao Hrvatsku privatizacijom ne stoji. Ukoliko je tako, gdje su hdz-ovski veliki igrači, njihova bogatstva i tajkuni? Jesu li hdzovci vlasnici Atlantic grupe, Agrocora, Franca, Koninga, Adris grupe, Croatia osiguranja, EPH, Liburnia hotela… tko je prodao banke strancima i tko je dolaskom na vlast INA-u prodao MOL-u, čije su slavonske šećarane, Uljanik… Ili na što danas sliči hrvatski Pyongyang – Rijeka, njen politički profil i gospodarstvo u cjelini privatizirano po SDPartiji i Slavku Liniću?
Zapravo, gdje su i koji su ti prebogati i moćni hdzovci i koje to velike tvrtke posjeduje obitelj Tuđman, njegova djeca? Nego stalno je riječ o manolićima i boljkovcima u Tuđmanovu okruženju, oni jamče kontinuitet partijske nomenklature i ostvarenje YUTA-inih planova, a udbaške ponude prema Tuđmanovoj obitelji samo su bile način da se kompromitira prvog hrvatskog predsjednika i HDZ-u i njemu pripišu grijesi SKH/SDPartijske privatizacije. Ili Ivo Sanader, mogu li se njegova bogatstva usporediti s bogatstvima vlasnika prije spomenutih kompanija? Nitko ne brani HDZ od loših poteza, ali činjenice govore da je privatizaciju odradio SKH/SDP pod budnim okom KOS-a i ona je do danas ostala u rukama njihovih pouzdanika.
Neshvatljiva je biografija Vanje Špiljaka ali i Danka Končara, njegovo zatvaranje i povratak u Hrvatsku s velikim količinama novca nakon što je preko noći zaradio na valjda glupom i naivnom zapadnom poslovnom svijetu?!, A onda s torbama punih novaca krenuo gotovo manijakalno kupovati po Hrvatskoj. Slična je biografija Gorana Štroka – sina generala JNA, Izidora Štroka, šefa službe nabave za cijelu JNA – koji već godinama pogodovanjem SDPartije partijsko blago (s osobnim inicijalima) vraća u Hrvatsku kupujući iznimno vrijedne objekte po popularnim cijenama.
Ili „slučaj“ bankrota Riječke banke, potom državna sanacija i tako saniranu Riječku banku uz pomoć Slavka Linića preuzima Erste banka, tj. Zoran Radaković, Srbin iz Bjelovara? Niz takvih nejasnoća otvara problem i problem treba riješiti prije nego se pristupi pravoj integraciji Hrvatske u EU, jer s ovom vladom RH nije nikako u Europskoj Uniji.
Najžalosnije od svega je činjenica da još, nakon gotovo dvadeset i pet godina od uspostave slobodne i suveren RH, postoje ljudi (bivši partneri, suradnici i doušnici) koji vjeruju da su srbo-srbijanci i Srbija svjetska sila i bezočno se podvrgavaju svojim predrasudama, ucjenama, manipulacijama i srbo-srbijanskim lažima. Naravno, na štetu Hrvatske!
L. C./hrsvijet.net
