Kako razlikovati migrante i ljude opasnih namjera?
”Budimo složni i otvoreni za njihove potrebe i teškoće koje nas podsjećaju na patnje i dramu čovječanstva. Jer, ti su ljudi prisiljeni živjeti u teškim i ponižavajućim uvjetima…
Služiti zapravo najprije znači uživjeti se u njihove probleme… Bog nas poziva na velikodušno i hrabro prihvaćanje u ovim izazovnim okolnostima… budimo blizu skromnim ljudima, a posebice onima posljednjima i ugroženima…”, navodi se, među ostalim, u tekstu priopćenja predstavnika različitih vjerskih zajednica, a koji je poslan u javnost prije dva tjedna (31.08.2015.).
Odmah treba reći da nema nikakve dvojbe da ljudima kojima je ugrožen život i egzistencija treba pomoći, i to bez obzira na njihovu vjeru, rasu, naciju… Ogromna većina građana naše zemlje je, naime, spremna pružiti ruku podrške najugroženijima, što se i pokazalo u nizu primjera proteklih godina. Ipak, mislim da su vjerski predstavnici u svom priopćenju izostavili poruku koja, uz humani poziv, uključuje i – poziv na oprez.
Jer, ova situacija je, ruku na srce, ipak mnogo drugačija nego neke druge u kojima su ljudi bili u životno nezavidnoj situaciji. Zašto je drugačija? Jednostavno zato jer je neosporna činjenica da živimo u svijetu u kojemu se događaju mnoga zla. Među njih svakako spada širenje radikalnog islamizma, generiranog i u zemljama iz kojih dolaze izbjeglice (Sirija, Afganistan…) Terorizam, baš kao i (nasilni) planovi za dominacijom nad europskim tlom, nešto je nad čim ne smijemo zatvarati oči.
Zato će, u ovom trenutku, kada stotine tisuća ljudi, uglavnom muslimana, pristiže na naš kontinent, svatko razuman zaključiti da bi europske zemlje, koliko je to moguće, trebale i morale biti na oprezu. Zar je nerealno i bogohulno smatrati kako među tim stotinama tisuća nesretnih ljudi, nema i poprilično veliki broj onih kojima su namjere daleko od dobrohotnih?
Dakako, onih 70 ljudi koji su se ugušili u onom kamionu u Austriji, zasigurno nisu bili među islamskim teroristima, kao što to nisu ni stotine onih koji su stradali u potpalubljima prenatrpanih brodova pri pokušaju da se domognu europskog tla na kojem bi mogli (pre)živjeti. Duboko, naime, vjerujem da većina izbjeglica koji su došli u Europu, bez ikakve sumnje trebaju našu pomoć, našu sućut, brigu, skrb…
Ipak, niz pojava koje se događaju iz dana u dan, a nipošto nisu rijetke, upućuju na to da ova izbjeglička kriza nije tek humanitarni izazov, kako vodeći mediji mahom predstavljaju, nego je ovo, itekako, i sigurnosni izazov.
Događaji poput odbijanja hrane u paketima Crvenog križa na makedonskoj granici, otimanje automobila i kamiona, tučnjave i silovanja žena i djece u prihvatnim kampovima, bacanje kršćana iz čamaca u Sredozemno more, uništavanje automobila i prodavaonica, sukobi s policijom, transparenti na kojima piše kako će se (njemačka) djeca moliti Allahu ili će umrijeti…, ozbiljno upućuju na to da uz izbjeglice pristižu ekstremni i nasilni ljudi, kao i oni koji će u dogledno vrijeme nastojati nametnuti svoju kulturu zemljama koje će ih širokogrudno primiti.
Usput kazano, nedavno je uhićen islamistički terorist, odgovoran za onaj pokolj u tuniskom muzeju u veljači ove godine. Utvrđeno je da je dotični uhićenik, naime, bio među izbjeglicama koje su, prethodno, iz Libije stupile na europsko tlo. Nedugo potom je otputovao u Tunis ‘obaviti posao’, a onda se opet vratio u Italiju. Ne treba biti osobito pronicljiv da bismo zaključili kako je dovoljno nekoliko takvih terorista da napravi neprocjenjivu štetu u bilo kojoj zemlji na svijetu. Ovoliki priljev izbjeglica uz slabiju kontrolu, svakako je pogodna, čak idealna prilika za infiltraciju u zemlje kojima se želi nauditi ili koje se žele, jednog dana, zauzeti i pokoriti.
Europa, bez sumnje, pomaže i pomoći će velikom mnoštvu nesretnih ljudi. Bez sumnje, tako i treba. Ali, ono što je, pored svega, tragično u ovoj višeslojnoj ljudskoj katastrofi, jest to što će europskim zemljama (i humanim pojedincima) biti teško, možda i nemoguće procijeniti i razlikovati one koji su tu došli zbog strahota rata i gladi, od onih koji su tu došli zbog sasvim drugih motiva. Europa na to mora računati i živjeti s tim. Ne biti na oprezu, moglo bi upućivati na zbilja naivnu širokogrudnost koja bi se europskom čovjeku mogla lako obiti o glavu. Nažalost, kroz daljnja zbivanja, možda nam neće ni oprez, što god on podrazumijevao, biti na pomoći.
Ne, ovaj svijet nije bolji. I, po svemu sudeći, neće ni biti. Sirova istina je da će biti sve teže živjeti u njemu. Trebamo, stoga, ako nismo do sada, razmišljati o tome zašto se sve ovo oko nas događa. I jesmo li strahu i teroru i mi sami dali mjesta. Jer svatko je od nas važna i dragocjena jedinka. Ali, nije nimalo lako razmišljati na takav način. I inače nije lako mijenjati obrasce ponašanja i mišljenja. No, znajmo da slučajnosti u životu (pojedinca, naroda) ne postoje. Stvari su isprepletene i povezane. Ipak, naša ‘moderna zapadna misao’ najčešće je isuviše ponosna da bi u ovim okolnostima, u ‘priču’ uključila i Božju misao. To je, kako se ono kaže, naš slobodan izbor. No, siguran sam – loš izbor.
Možda bi, na koncu, ipak vrijedilo reći samo to da nema smisla uporno odbijati Onoga koji nam jedini može donijeti unutarnji mir, zaštitu i sigurnost, i to bez obzira kamo ovaj svijet išao. Možda je, dakle, baš ovo vrijeme da se vratimo na sam početak. A u početku bijaše Riječ…
Vrijedilo bi nam, makar stidljivo, o tom ‘početku’ razgovarati među sobom… O uzroku, o tome tko smo, što smo, kamo idemo, zašto (nam) se događa to što se događa, jesmo li zaista dobri koliko mislimo… Jer svatko od nas je, u nekom smislu, prava izbjeglica od samog početka… I ispod svih naših maski, grozničavo tražimo neko sigurno mjesto, neko trajno utočište i mir duše svoje, zar ne?
Izvor: medjugorje-info.com
