TRAJE STRAVIČAN PRITISAK NA KATOLIČKU CRKVU U HRVATSKOJ
Mogu li nekoliko stotina kuna vaučera za struju, božićnica umirovljenicima ili još pokoja privremena pogodnost biti dovoljan rubac za brisanje nasrtaja Milanovića, Pusićke, Pupovca i njihovih poltrona i plaćenika u medijima, kulturnim i javnim ustanovama na esenciju identiteta hrvatskoga čovjeka, na njegov vjerski i katolički identitet. Upravo to hrvatskoj nacionalnoj obitelji nudi aktualna vlada.
Ako zanemarimo da su se od oka gledano “popravili” ministri, saborski zastupnici i stotine dužnosnika ove koalicije tijekom mandata i do pedeset kilograma žive vage, u Hrvatskoj ova vlada i koalicija razvijaju samo – štetu i zlo.
Kukurikanjem su uveli Hrvatsku u razdoblje potpunog uništenja nacionalnoga identiteta, najavom rasta navješćuju – zemlju zombija bez imena i prezimena.
Vesna Pusić poziva hrvatski narod da njoj i njima pruži potporu, a zauzvrat ona jamči prestanak straha i procvat svih sloboda.
Budućnost Hrvatske je upravo u strahu Vesne Pusić. Milanovića i Pusić te bi njihove pristaše trebalo biti strah okruženja, pri čemu ne mislim na iracionalni strah od “rulje” proizveden dugogodišnjom diktaturom, koja se opravdavala potpunom dehumanizacijom običnog čovjeka i njegovom depersonalizacijom kroz fenomene radničke klase, radnih ljudi, građana i poštene inteligencije, a danas – građanima ili poreznim obveznicima. Vesnu Pusić bi trebalo biti uz taj iracionalni strah, iz kojega izviru ideološka nesnošljivost i agresija, utemeljeni na mržnji prema svemu drukčijem, uistinu strah od – svojih nedjela.
Zbog čega Vesnu Pusić mora biti strah?
To bi joj trebao reći Tomislav Karamarko. Ne samo njoj, nego javnosti i naciji, a ne lijepiti se na primitivne eskapade Zorana Milanovića. Njemu ne treba ništa odgovarati.
Vesna Pusić je sjedila za stolom EU-a kad su se uvodile sankcije protiv Sirije, kada su matične države naftnih kompanija Shella i Totala tražile za bezvrijedne resurse u Siriji kompenzaciju i dobile je u Saudijskoj Arabiji, a Pusić nije ni zucnula zbog gubitka Ininih energetskih potencijala vrijednih 30 milijardi dolara. Svjedočanstva gospodina Kandije, najreleventnijeg svjedoka događaja, ali i eksplicitne izjave tadašnjega ministra financija Sirije da plaća mjesečno Ini 120 milijuna dolara isporučene energente, više puta smo objavljivali na stranicama Dnevno.hr i 7Dnevno.
Karamarko i ružne vijesti
Gospođa Pusić je uz kreativnu i operativnu ulogu bivšeg predsjednika Ive Josipovića godinama uoči početka suđenja na Međunarodnom sudu pravde (ICJ-u) zagovarala povlačenje hrvatske tužbe protiv Srbije, iako je taj proces bio rijetko relevantan način za dobiti instrumente univerzalnog značaja na kojima počiva međunarodni pravni i međudržavni poredak, o srpskoj agresiji i zlodjelima protiv hrvatskoga naroda.
Vlada Zorana Milanovića i Vesna Pusić i dalje sve čine kako bi se poništili nalazi ICJ-a.
U Hrvatskoj je tijekom mandata ove vlade rasla golema agresija na Katoličku crkvu, kakvu je teško zamisliti i u zadrtim islamističkim režimima. Ne znam mogu li nekoliko stotina kuna vaučera za struju, božićnica umirovljenicima ili još pokoja privremena pogodnost biti dovoljan rubac za brisanje nasrtaja Milanovića, Jovanovića, Matića, Pusićke, Pupovca, uz orkestrirani neprekinuti niz udara njihovih poltrona i plaćenika u medijima i kulturnim i javnim ustanovama, na samu esenciju identiteta hrvatskoga čovjeka, na njegov vjerski i katolički identitet. Može li bilo tko, tko drži do sebe, višegodišnje uvrede, poniženja i laži o svojoj obitelji, svom imenu i prezimenu, kompenzirati s nekoliko stotina kuna? Upravo to hrvatskoj nacionalnoj obitelji nudi aktualna vlada.
Ne znam zašto Karamarko dopušta da mu režimski specijalci u medijima stalno guraju pod nos pitanja o ekonomskom programu i zašto se uporno lijepi na tu udicu. Propalice koje su za četiri godine desetljećima unazadili Hrvatsku, s jedne strane pokušavaju podmititi nesretnike koje su doveli u životnu nesigurnost vraćajući im mrvice onoga što su im oteli, s druge strane guraju mikrofone Karamarku da im prenese ružne vijesti. Upravo to HDZ ne smije reći, već vratiti rasprave na njihovo istinsko ishodište. Na političku krizu koja razara naciju. Politička kriza i divljanje antihrvatskog poretka u zemlji i to ne samo tijekom aktualnoga mandata, već od prvih dana stvaranja nezavisne države, uzročnik je svekolike krize, pa i osobnoga osiromašenja stotina tisuća i milijuna hrvatskih ljudi. Nitko ne može uništavajući politički sustav i političke pretpostavke slobode nacije, stvoriti pretpostavke za ekonomski razvoj zemlje. To ne postoji ni teorijski ni praktično.
Zamislimo u nekakvoj fikciji da ova vlada dovede tisuće uspješnih obrtnika, poduzetnika iz “razvijenog” svijeta -golema većina će propasti u kratkom razdoblju, jer ovakav politički okvir primarno uništava svaku konkurenciju izvrsnosti i uspješnosti. Na tome se ovakva politika održava. Može li netko zamisliti Marasa na čelu Milanovićevih političkih propalica, koji nikada ni u čemu, izuzev u poltronstvu, nisu mogli biti niti su bili izvrsni, da na državnim pozicijama potiču sve ono što nikada nisu bili, ili ono što će izravno ugroziti samu bit njihovog postojanja?
To je politički, društveno i racionalno – nemoguće.
Pritisak iz Vatikana
Da vidimo nadalje stanje nekih državnih instrumenata hrvatskoga naroda.
Danas hrvatske diplomacije – nema. Postoji diplomatska mreža, postoje veleposlanici, ali kako državna politika ne počiva na autentičnim interesima nacije, tako i diplomacija provodi zamisli takve državne oligarhije. Na današnjoj diplomatskoj infrastrukturi snažni su biljezi dvojice bivših predsjednika, Mesića i Josipovića, vlade Račanove koalicije i četverogodišnjeg mandata Vesne Pusić.
U Vatikanu je izrazito neprijateljska Srbija istinski politički i diplomatski partner, a Hrvatska problematična kćerka, pogotovo od početka pontifikata pape Argentinca, koji se vidljivo ne snalazi u europskim problemima i postaje sve više marioneta vatikanske kurije. Papinski nuncij u Hrvatskoj Alessandro D’Errico je, prema prilično vjerodostojnim mišljenjima, politički intimus Vesne Pusić. Teško je izvesti zaključak iz jedne činjenice, iako može biti upozorenje da je upravo on kao nuncij u BiH bio papinski izaslanik na inauguraciji Ive Josipovića, iako je u Hrvatskoj Vatikan imao svoga apostolskoga predstavnika. Talijanskom kardinalu, tajniku Svete Stolice, srbijanski predsjednik uručuje najviše državno odličje.
Katolička crkva u Hrvatskoj, više je nego očito, trpi strahoviti pritisak iz Vatikana, što je bilo vidljivo u dodatnim reakcijama i višestrukim pojašnjenjima predsjednika Hrvatske biskupske konferencije nadbiskupa Želimira Puljića nakon razumnog očitovanja o peticiji “ZDS”, kojim vladajući poredak preko svojih medijskih specijalaca nije bio zadovoljan, jer nije tražio progon kao nekolicina sveučilišnih profesora s Filozofskog fakulteta u Zagrebu. To se u konačnici vidi i po sramnom trgovanju svetošću autentičnog hrvatskog sveca, blaženoga Alojzija Stepinca, čije poruke, život i djelo više svjedoče Isusovu nauku nego cijela današnja vatikanska hijerarhija zajedno. Katoličku crkvu u Hrvatskoj Vatikan nastoji potpuno isključiti iz društvenih i političkih tokova zemlje i podčiniti interesima Kurije, koji sa svetim i svetošću nemaju veze, kao što nemaju veze ni sa samom Crkvom i njenim praiskonskim poslanjem. Kurijom upravljaju talijanski kardinali i biskupi, s naglaskom na – talijanski. A hrvatskim biskupima se golemim pritiskom pokušava potpuno zapriječiti ovo – hrvatskim. Ako netko ne vidi u tome rukopis aktualnog nuncija u Hrvatskoj i srodnost pogleda na društvenu ulogu Crkve sa stajalištima vladajućih „antifašista“ Vesne Pusić, prilično je neinteligentan.
Hrvatska pravoslavna crkva u ilegali
Nema sigurnijeg testa za ovakve slutnje od predstojećih izbora koji su vrlo vjerojatno po značaju povijesni za hrvatski narod, kada ćemo zorno vidjeti ponašanje vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj, a pogotovo u kontekstu njezinih snažnih poruka uoči prošlih predsjedničkih izbora. Po svome poslanju Katolička crkva u Hrvatskoj mora reagirati, mora poslati snažne poruke, mora utjecati na društvene tokove u zemlji, jer ona zbog utjecaja na zemlji u realnome vremenu, prostoru i među narodom postoji. Nebo je i onako Božje, tamo Crkva nema što raditi. Razlog slabog utjecaja u Rimu nije u slabostima Katoličke crkve u Hrvatskoj, nesposobnosti ili nedostatku nacionalne svijesti hrvatskih svećenika. Razlog je isključivo u nedostatku nacionalnih ciljeva i namjera hrvatske države. Zbog toga je upravo voda na mlin antihrvatskim politikama sve češći gnjev hrvatskih katolika prema svojim biskupima i svećenicima.
Današnja Republika Hrvatska grubo krši elementarna ljudska prava i vjerske slobode tisućama hrvatskih pravoslavaca okupljenih oko Hrvatske pravoslavne crkve, koja djeluje u ilegali. Po zadnjem popisu stanovništva pripadnicima te Crkve izjasnilo se 16.647 državljana Republike Hrvatske, kojima država ne dopušta registraciju niti legalno djelovanje.
Zbog čega?
Jesu li to slobode koje zagovara Vesna Pusić i ova vladajuća koalicija? Sloboda isključivo po njihovoj prosudbi, odluci i propisu i po srpskom odobrenju. Koji razlozi, izuzev podaničkih i poltronskih, prema SPC-u mogu opravdati zapreku elementarne ljudske slobode hrvatskim pravoslavcima?
Je li i za to odgovoran Ante Pavelić, kao što je odgovoran da se “ZDS” ne smije koristiti u Hrvatskoj ni u kojemu vidu, jer je “ustašluk”? Tragično je da dokazano umni ljudi, pogotovo u medijima, nisu shvatili značaj inicijative akademika Pečarića i njegovih kolega upravo kao snažan poziv hrvatskome narodu i poruku vladajućim politikama, da se rasprava o političkim ciljevima, prihvatljivim ili ne, mora postaviti bez kompleksa i nametnute povijesne krivnje, a ne pod presingom velikosrpske politike, ciljeva i epohalnih krivotvorina. Da je današnja granica Pusićkine slobode već stegla vrat hrvatskom društvu vidljivo je na tisućama primjera, a ovaj sa statusom HPC-a je samo jedan.
Pusićkini trabanti
Onaj tko nije shvatio, a nema sumnje da ovaj vladajući poredak jest, zbog čega je i pokrenuo tako dramatičnu kampanju prema akademiku Pečariću i dvojici biskupa potpisnika te peticije, čime se god rukovodio, samo je trabant politike Vesne Pusić, odnosno trajne namjere potčinjavanja hrvatskoga naroda. Ako nije išlo topovima diljem Hrvatske, može i mora „topuzinama“ na državnim pozicijama.
Njemačka je svakim danom sve važniji politički partner Srbiji, a pogotovo nakon prijevare koju im je hrvatska vlada Zorana Milanovića i Vesne Pusić učinila famoznim “lex Perković”. I tada sam pisao i danas ponavljam, najmanje je razlog za izglasavanje takvog zakona bila zaštita udbaša, jer između njih godinama, od uspostave hrvatske države, traju nemilosrdni sukobi za “teritorij”, a naciji je manje više svejedno koje će udbaško krilo ili klan biti poraženi, koji će biti pobjednik. Jer i jedni i drugi su zloćudni tumor na nacionalnom organizmu. Zaštititi Perkovića i Mustača je mogao biti djelomični interes, ali ključni, strateški interes je bio potpuno uništiti povjerenje i odnose s Njemačkom, a istodobno uvesti i službeno Veliku Britaniju kao strateškog saveznika u hrvatsku unutarnju i vanjsku politiku, pogotovo politiku oko definiranja statusa Bosne i Hercegovine. Zorno se to vidjelo upravo u tempiranom posjetu Ive Josipovića Londonu, prijamu kod britanske kraljice i objavom strateškog partnerstva s Britanijom.
Koliko je hrvatska diplomacija i nepostojanje bilo kakve autentične i interesne nacionalne vanjske politike zastrašujuća činjenica, vidi se iz svjedočenja banjalučkog biskupa Franje Komarice u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji povodom promocije njegove knjige “Skidanje maski” u Splitu.
Sve redom navodni hrvatski saveznici iz NATO saveza i EU-a, SAD-a, Velika Britanija, Francuska, u internim razgovorima koje je godinama Komarica vodio s njima, brutalno otvoreno su mu iznosili ne samo trenutne, potpuno antihrvatske i anticivilizacijske stavove, već i zastrašujuće, prije svega velikosrpske stereotipe na kojima i danas počiva politika “savezništva” s Republikom Hrvatskom. Je li netko misli da su to privatni stavovi državnih izaslanika ozbiljnih država?
Zadaća ”saveznika”
Riječi istinskog katoličkog i hrvatskog autoriteta jasno ukazuju da savezništva današnje Republike Hrvatske nisu savezništva hrvatskoga naroda, već Vesne Pusić, koja ta “savezništva” koristi za pokušaj ostvarivanja međunarodne karijere, trgujući nacionalnim interesima. Tako je bilo sa Šimonovićem, tome se nadao Josipović da je uspješnije provodio zadaće “saveznika”.
Vlada koja je do te mjere ponizila Hrvatsku harangom koju je predvodio bivši ministar obrazovanja, znanosti i športa, Srbin Željko Jovanović, da se hrvatske državljane s nacionalnim obilježjima lovi diljem svijeta kao teroriste pod formalnom izlikom navijačkog divljaštva, ne može nikome razumnom govoriti o – rastu. Vlada Zorana Milanovića je, usprkos tome što upravlja hrvatskom državom, godinama svjesno i namjerno zatvarala oči pred ciljanim nasrtajima nekolicine “navijača”, a u biti dirigiranih plaćenika, koji su ne samo u Hrvatskoj, već diljem svijeta sramotili hrvatski narod. Eksplozijom međunarodne kampanje nakon navodnoga incidenta, a u biti vrlo očito planiranog obavještajnog nasrtaja na međunarodni ugled hrvatskoga naroda, sa “svastikom” u Splitu, očito je završena još jedna faza fašizacije hrvatskoga naroda u svijetu. Koja je naredna?
I takvi ljudi govore o – rastu.
Kako rekoh, tko im vjeruje neka obavezno stane pred zrcalo, rogovi su probili, a ni rep nije daleko.
Autor: Marko Ljubić/ 7 Dnevno
