I EUROPSKOJ UNIJI DOLAZI KRAJ: Bit će gori nego kraj Jugoslavije!
I Europskoj uniji, slično bivšoj Jugoslaviji, dolazi kraj. Ali njen će kraj biti gori nego kraj Jugoslavije. Rasap Europske unije ubrzavaju iznenadni i veliki valovi neeuropskih migranata, premda su uzroci njene političke neodrživosti puno dublji. Uostalom, malo je koristi imala 1992. godine novonastala Hrvatska od novonastale Europske unije. U gadnom su sjećanju ostali “EU-sladoledari” i njeni kulinarski diplomati koji su hrvatskoj djeci za vrijeme nedavnog rata dijelili penkale i čokolade – kako bi time opravdali vlastitu političku neodgovornost. Bivši jugoslavenski multikulturalizam i te kako je tada imao masu simpatizera u EU-u, te konačno, da je kojim tragičnim slučajem Jugoslavija ostala čitava, vrlo rano bi ona i postala članicom EU-a.
Pokretanje EU-a u Maastrichtu 1992. prvenstveno je imalo za cilj vojno i politički vezati najjaču europsku državu, tj. Njemačku, uz zapadnu atlantsku Europu, te ujedno oslabiti svaki oblik nacionalne svijesti kod europskih naroda. No lijepe želje eurokrata bile su kratkoga vijeka. Upravo danas Unija je suočena s rastom nacionalističkih stranaka diljem Europe, ali i opasnim međusobnim svađama svojih zemalja članica, prvenstveno glede financijskog kolača i prihvatnih kvota za neeuropske migrante. Od samog svog početka Europska unija nije imala nikakav legitimitet – osim improviziranog legaliteta, kojeg su EU čelnici mijenjali po miloj volji. Ugovor iz Amsterdama 1997. godine, te naknadni Ugovor iz Nice 2001., te naknadni Ugovor iz Lisabona 2007., bili su tek puke improvizacije na prethodne loše smišljene odredbe Ugovora iz Maastrichta, 1992.
I razvikani referendumi za nove članice EU-a od samog su početka bili lakrdija. 1992. godine Danska je glasala na referendumu protiv Ugovora iz Maastrichta; 2001. Irska je glasala protiv Ugovora iz Nice, a zatim je Irska 2008. ponovno glasala protiv Ugovora iz Lisabona. No, to Ircima nije puno pomoglo; morali su i dalje slušati ukaze EU-a. Nakon poraznih rezultata referenduma, po uzoru na svoje bivše jugoslavenske i sovjetske modele, čelnici EU-a su velikodušno kazivali: “Pa hajde gospodo, glasajte još jedanput!” I ulazak Hrvatske u EU bila je u 2013. vrsta izborne lakrdije u kojoj oko 66 posto hrvatskih birača glasalo “da”. Ali referendum je imao i 55 posto hrvatskih apstinenata. Rečeno pučkim jezikom, samo četvrtina hrvatskog biračkog tijela glasala je za ulazak Hrvatske u EU. A to što običan njemački građanin danas stvarno misli o referendumu i o najezdi neeuropskih migranata, njemački političar ne smije niti u snu spominjati. Ionako njemački građani nemaju zakonsko pravo izlaska na referendum, ili rečeno politički nekorektnim jezikom, Njemačka je okupirana zemlja s više od 50.000 stranih vojnika stacioniranih na svom terenu, dočim po Povelji Ujedinjenih naroda, Klauzula, čl. 53 i 107, Njemačka i dan danas, tj. sedamdeset dugih godina nakon Drugog svjetskog rata, slovi kao “neprijateljska država”.
Najveći problem EU-a, o kojem eurokrati ne žele govoriti!
Najveći problem za Europsku uniju, o kojem ona ne želi puno u javnosti govoriti, su silni troškovi zbrinjavanja valova neeuropske migranata. Migracije su oduvijek bile fenomen vezan za krupni kapital. U 2010. godini prolazilo je i živjelo u zemljama EU-a oko 50 milijuna stranaca, što čini oko 10 posto ukupnog stanovništva EU-a. A od te brojke dvije trećine su građani neeuropskog podrijetla. Od oko 82 milijuna građana, Njemačka ima oko 16 milijuna građana rođenih u inozemstvu, od čega više od polovice čine ne-Europljani. U njemačkim, austrijskim i francuskim zatvorima više od polovice zatvorenika također čine ne-Europljani. Kada migrant Turčin, Albanac, Libanonac, Eritrejac, Rom ili Sinti počini kazneno djelo, uplašena njemačka politička klasa i samocenzurirajući njemački mediji ne smiju više koristiti njegovo etničko ili rasno znakovlje. Ustalila se u Njemačkoj bizarna medijska kovanica, odnosno novinarski samozatajni eufemizam za “ljude s migracijskom pozadinom” ili “južnjake”. Ne daj Bože da njemački političar dobije etiketu “rasist” ili “antisemit”!
U Francuskoj, primjerice, nekoliko milijuna francuskih građana podrijetlom su iz Maroka ili Alžira, ali oni se više ne ubrajaju u “migrante”. Francuski zakonodavstvo, odnedavno, zabranjuje statistike po rasnoj ili etničkoj osnovi. Dakle, nitko ne zna službeni broj bivših i sadašnjih migranata ili tzv. “izbjeglica”, budući da se to u Francuskoj kosi s pravnim načelima višerasnog suživota. Visoka francuska zastupnica i političarka Nadine Morano nedavno je na vlastitim leđima isprobala cenzuru i slom svoje karijere kada je javno rekla na popularnom TV programu “da je Francuska zemlja bijele rase”.
Kultura kajanja: pravno pokriće za kapitalizam
Očekivati od buduće ili sadašnje vladajuće klase da se u Hrvatskoj dogodi ekonomsko čudo protivi se zdravom razumu, čak i pod pretpostavkom da u Hrvatskoj stvarno zavladaju najsposobniji i najkarakterniji političari. Servilnost hrvatskih političara i visoki kompleks manje vrijednosti prema Zapadu stoljetne su i genetske odlike hrvatskih političara. U želji da pokažu svoje skrušeno i demokratsko lice, kao i u silnom strahu da ih EU ne osudi za ustaštvo i za ljubav prema NDH, sadašnja i buduća vladajuća klasa u Hrvatskoj učinit će bez pogovora sve da Hrvatska postane model masovnog migrantskog mulitkulti – prihvatilišta. Zauzvrat neće, kao ni dosad, dobiti ništa osim narednih stoljetnih rasnih, vjerskih i etničkih sukoba diljem zemlje i susjedne Bosne i Hercegovine.
EU se temelji na anacionalnim i kapitalističkim načelima. Pravo lice EU-a izvire na svjetlo dana davne 1957. godine, tzv. Rimskim ugovorima. Zanimljiv je odabir naslova tog prvog naddržavnog europskog saveza. Već se tada on proziva “Europskom ekonomskom zajednicom” (EEZ), a nimalo kulturnim ili političkim savezom europskih naroda. Što samo govori da je davno već EU zamišljen kao kapitalistički konglomerat, a ne kao stvaran savez za kulturno i političko zbližavanje poslijeratnih europskih naroda. EU i danas koristi sličan apstraktni rječnik poput „vladarenja“ tj. „governance“, a što u prijevodu znači da niti jedan narod u Europskoj uniji ne smije više sam odlučivati o vlastitoj sudbini. Znade vrlo dobro i ministar Boris Lalovac, kao i njegov prethodnik Slavko Linić, baš kao i njihovi budući nasljednici, uključujući i HDZ-ovog gurua Hansa W. Sinna, da suverenitet Hrvatske, tj. politički bog i batina Hrvatske, ne leži više u Banskim dvorima, niti u Saboru, a kamoli u hrvatskom narodu. Gospodar koji danas vedri i oblači u Europi je Europska središnja banka u Frankfurtu. Ne daj Bože pomisliti na poželjne Uskokove premetačine u HNB-u ili policijske informativne razgovore s HNB-ovim čelnicima!
Migracije: kraj mita o ekonomskom rastu
Na početku projekta EU, prije tridesetak godina, mnogo se govorilo o dolazećem blagostanju građana buduće Unije. Tada se dociralo o milijunima novih radnih mjesta. Gdje su ta radna mjesta? Umjesto toga, u lipnju 2014. godine, EU službeno bilježi brojku od 25 milijuna nezaposlenih, ne računajući, dakako, istu brojku poluzaposlenih. Po slobodnotržišnoj, tj. kapitalističkoj logici, ako zemlja, recimo Hrvatska ili Francuska, želi ostati konkurentnom, domaće tvrtke moraju smanjiti troškove proizvodnje i zaposliti jeftiniju radnu snagu došljaka iz cijele kugle zemaljske. Stihije neeuropskih migranata neizbježno će ubrzati stopu nezaposlenosti u Hrvatskoj. Dovoljno su migranti inteligentni da rintaju i 12 sati dnevno ako treba, ali dovoljno su i glupi da ne postavljaju opasna pitanja poslodavcu glede svojih sindikalnih i političkih prava.
Mršavi ekonomski rast u Europi i SAD-u nudi zato sjajne mogućnosti za lokalne dioničare, tj. špekulante, ali i prevarante. U današnjem kapitalističkom sustavu SAD-a i EU-a tvrtke financiraju dioničara, a ne više dioničari tvrtku. Predvidljivo je, dakle, da će hrvatski dioničar, tj. tajkun, povećavati vrijednost svoje kapitalne dobiti tako da urgira kod hrvatskih vlada i domaćih tvrtki za dodatnim rezanjem plaća i masovnim otpuštanjem hrvatskih radnika. Prije nekoliko dana smo vidjeli taj opetovani scenarij kapitalističkog divljaštva na primjeru kompanije Air France u Francuskoj i donekle Volkswagena u Njemačkoj. (Vidi tekst u okviru)
Sporovoznoj političkoj klasi Hrvatske još nije jasno da se stari savezi mijenjaju novima. Jedan normalan državnik poput Vladimira Putina i njegova Rusija imaju danas više sljedbenika među europskim desničarima i nacionalistima nego među svim bivšim komunistima. Rusija je još rijetka zemlja u kojoj se još donekle može kritički i na akademskoj razini govoriti o multikulturalizmu. Nije nimalo slučajno da su akademici i intelektualci bliski nacionalistima mađarskog Jobbika, njemačkog NPD-a, austrijskog FPÖ-a, a posebice francuskog FN-a, česti gosti u Rusiji. Čak je Putin dobio nedavno i simpatizera kod uspješnog američkog predsjedničkog kandidata, desničara Donalda Trumpa, koji je protivnik divljih migracija u SAD.
Hrvatski komunisti, za razliku od svojih srpskih drugova i drugarica, još su se do 1990. zaklinjali u jugoslavenstvo, premda je bilo jasno da je jugoslavenska ideja suživota već odavno bila na samrti. Nisu niti hrvatski komunisti, niti bivša hrvatska Udba izdali svoje jugoslavenstvo niti prihvatili Hrvatsku 1991. godine iz iznenadne ljubavi prema Hrvatima, već iz vlastitog straha od odmazda od prijeteće JNA i svojih bivših srpskih drugova i njihove interpretacije jugoslavenstva. Slična je stvar i danas s hrvatskom političkom klasom koja će se zaklinjati u europsku sretnu budućnost i kada EU nestane sa zemljopisne karte!
Autor: Tomislav Sunić / 7Dnevno
