Gdje je Bog u patnjama?
“Usnuh jedne noći da hodam obalom s Gospodinom. Brojni prizori iz moga života poput munja preletjeli su nebom. Iza nas su ostajali tragovi: moj i Gospodinov. U tom dugom snu vidio sam kao na filmu cijeli svoj život, sve do svojega zadnjega dana. Tu sam zastao, okrenuo se i zapazio da se na nekim mjestima vide samo moji tragovi. Bili su to najteži dani u mojemu životu: dani teškoga trpljenja, straha i bolesti. “Gospodine, rekao si da ćeš biti sa mnom svaki dan mojega života i ja sam tako proveo život s tobom. Ali zašto si me ostavio samoga u mojim najtežim danima?”, upitah Gospodina. “Prijatelju, volim te i rekao sam ti da ću uvijek biti s tobom na putu i da te ni na trenutak neću ostaviti samoga. I doista nisam. Mjesta na kojima si vidio samo jedan trag u pijesku dani su kad sam te nosio.” (Nepoznati autor)
Bože gdje si? Zašto dopuštaš ovo zlo? Zašto si me ostavio? U najtežim trenucima čovjek postavlja Bogu ova pitanja. Neshvatljivo je i protivno ikakvoj zdravoj logici da dobri ljudi stradaju ili da se ljudsko biće, ukoliko je stvorenje samoga Boga, može toliko izopačiti. Ovako nešto nas više i ne iznenađuje, kao da smo navikli da postoji nešto opako i zlo koje vreba na svakom uglu.
Čovjek se vrlo lako može odreći svoje čovječnosti, zahvaljujući slobodnoj volji koju ima i koja mu daje pravo da bira između Boga i Zloga. Ukoliko izabere Boga, on njeguje njegovu sliku u sebi što prepoznajemo po velikoj ljubavi i solidarnosti prema čitavom svijetu. “Što god učiniste jednom od moje najmanje braće, meni učiniste!” (Mt 25, 45). Kada čovjek odabere Zloga, on postaje nečovječan i odriče se Boga zbog čega je sve loše i zlo što napravi plod njegovog opredjeljenja.
Ono što nas treba čuditi je pitanje: kako je uopće moguće da čovjek odabere nešto mimo samoga Boga? Kako je moguće ugušiti svoju temeljnu savjest: “Dobro čini a Zlo izbjegavaj!”. Ako je Bog samo dobro onda odabir Boga nije samo za vjernike nego za sve koji se drže zlatnog pravila: “Čini drugom ono što želiš da drugi tebi čini!”.
Zašto Bog dopušta zlo i patnju? Bog dopušta zlo zato što je čovjeku dao svoje povjerenje, slobodu i postavio nas upraviteljima, ali on nije izvor zla. Bez obzira na to Bog nas nikada ne ostavlja u našim problemima i poteškoćama, nego nam poručuje: “Tu sam, nosim te na svojim rukama.” On iz svakog zla izvlači nešto dobro.
I Isus je zavapio: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?”. Ne zato što je sumnjao u njegovu blizinu nego zato što nam je tad bio bliži nego ikada, dijeleći našu muku shvaćanja da je Bog blizu u tako teškim situacijama. U toj istoj situaciji Isus nam govori kamo proći dalje kroz takvo iskustvo: “Jer nije prezreo ni zaboravio muku jadnika i nije sakrio lice svoje od njega; kad ga je zazvao, on ga je čuo.” (Ps 22) U Isusu se krije i pitanje čovjeka i odgovor Boga.
Suočen s patnjom i smrću, čovjek počinje na stvarnost gledati drugačije. Postaje ponizan, jednostavan i oslobođen od suvišnih i nebitnih stvari koje ga okružuju. Tada se suočava s najdubljom sferom samoga sebe. Pitanje je samo što će tamo naći? Hoćemo li poput Isusa vidjeti Boga koji nas na vlastitim rukama nosi u svoje kraljevstvo i obilno nagrađuje, jer Bog je i pravedan i nadoknadit će zemaljsku nepravdu. To nam ne oduzima pravo da tugujemo, da mu vapimo, vičemo i ljutimo se jer “kad ga je zazvao, on ga je čuo.”
Vjerujemo li u život nakon smrt?! Kako se preko muke i smrti dogodilo Kristovo uskrsnuće, tako će se preko muke i smrti dogoditi i naše uskrsnuće. Ako uskrsnuća nema, uzaludno je naše postojanje i cijela naša povijest.
IVA IVKOVIĆ/MISIJA
