Kako objaviti Stepinčevu svetost?
U zadnjih više od 30 godina došlo je do prave poplave najrazličitijih skupova, školskih projekata i publikacija na temu nacionalsocijalističkoga razdoblja. Njihova je zajednička značajka promarksistička usmjerenost i obojanost tako da u javnoj memoriji, a osobito među mladima, nije poznata činjenica da su se brojni katolički biskupi, svećenici, redovnici i laici na najrazličitije načine suprotstavljali nacionalsocijalističkoj ideologiji i režimu.
Još je manje poznato da je među njima značajan broj mučenika nacionalsocijalističkoga terora. Takva netočna kolektivna memorija i percepcija austrijskoga društva bila je povod izložbi „Svijet je u plamenu“ u Beču. Izložbom se želi ispraviti pogrešnu percepciju i pronaći razmjerno mjesto austrijskim katolicima u spomenu na pripadnike otpora tom dijaboličkom zlu zbog kojega su mnogi izgubili svoje živote. Ista se problematika može postaviti još šire i preciznije: treba istaknuti svjedoke katoličke vjere protiv ideologija i totalitarizama svih oblika prošloga stoljeća. Na katolicima je zadaća ugraditi u kolektivnu memoriju čovječanstva svoje žrtve i sudionike otpora svim totalitarnim režimima 20. stoljeća.
Kako nacionalsocijalističkom tako jednako komunističkom (klasnosocijalističkom). Dva imena među njima svakako zaslužuju biti dio opće memorije europskoga čovjeka. Obojica su bili katolički pastiri. To su njemački biskup Clemens August grof von Galen, nazvan ‘Lav iz Münstera’ zbog hrabre osude nacionalsocijalista odmah po njihovu dolasku na vlast, i naš blaženi Alojzije Stepinac. Imajući na umu da je Stepinac bio izložen zlu i u jednoj i u drugoj inačici.
Blaženi Alojzije Stepinac
Naš je blaženi Alojzije, izvrgnut emanaciji nasionalsocijalizma u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske, hrabro branio kršćanske i općeljudske vrijednosti protiv rasnih zakona čineći sve moguće da spasi progonjene. Jednakom je odlučnošću i čvrstinom stao u obranu kršćanskih, ljudskih i nacionalnih vrijednosti i prava nasuprot istom zlu upakiranom pod petokrakom. Na ovom mjestu i u ovoj domeni, u svjetlu nametnutoga povjerenstva za provjeru Stepinčeve svetosti, bit će dovoljno spomenuti nekoliko govora zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca u vrijeme ustaškoga režima, jer se i optužbe, poradi kojih je povjerenstvo osnovano, zasigurno odnose na to razdoblje.
Iz njih će biti razvidno kako je naš budući Svetac oštro osuđivao nečovječne i diskriminirajuće zakone i postupke tadašnje države. U godini prije izbijanja rata u Hrvatskoj hrabrio je vjernike „mi nećemo nikada sagnuti glavu pred zlom koje se širi, pred lažnim duhom vremena, koji je protivan Bogu“, a mjesec dana nakon proglašenja NDH ministru Artukoviću u pismu piše da nitko nema pravo osobama druge narodnosti oduzimati svaku mogućnost opstanka i sramotno ih obilježavati bilo kakvim znakom. U listopadu 1942. godine zagrebačkom su katedralom odjekivale njegove riječi: „Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odražava na zemlji, ima pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka… Zato je katolička Crkva uvijek osuđivala, a i danas osuđuje nepravdu i nasilje koje se čini u ime klasnih, rasnih i narodnosnih teorija… Ona bi se iznevjerila svojoj zadaći, kad ne bi s istom dosljednošću dizala i danas svoj glas na obranu sviju koji se žale na nepravde…“. Ovaj kratki pregled Stepinčevih kritika ustaškoga režima, a što u demokratskoj i slobodnoj Hrvatskoj uče pučkoškolci završnoga razreda, zaključimo njegovim riječima: „Svaki čovjek, bez obzira na rasu ili narodnost, ili bez obzira na druge razlike, nosi u sebi pečat, obilježje Boga Stvoritelja i ima svoja vlastita prava, u koja nitko ne smije dirati, ograničavati ih silom“.
Unatoč takvom djelovanju komunistički ga zločinci izvode na montirani sudski proces zbog navodne suradnje s okupatorima. Uzrok suđenja i osude u stvari je bilo Stepinčevo odbijanje ponude tiranina Josipa Broza da Katoličku Crkvu u našem narodu odvoji od zajedništva s Petrovim nasljednikom. Na tom je besramnom suđenju Stepinac odmah dao ocjenu i vrijednost njihovih navodnih dokaza: „Neki su dokumenti falsificirani; slike na kojima me prikazuju, da dižem ruku na fašistički pozdrav i da sam prisustvovao oproštaju hrvatske legije, koja je išla na Crno more; niti sam prisustvovao tom oproštaju, niti sam fašistički dizao ruke“.
Biskup von Galen
Da katolički pastiri nikada nisu podržali nacionalsocijalistički pogansko-antikršćanski pokret osobitu potvrdu pruža onodobni biskup Münstera Clemens August grof von Galen, koji je već po dolasku nacionalsocijalista na vlast u svojoj uskrsnoj poruci iz 1934. godine o njima dao sud: „Novi zlokobni totalitarni nauk koji rasu stavlja iznad svake moralnosti, krv stavlja iznad zakona. Odbacuje Objavu, nastoji uništiti temelje kršćanstva. To je vjerska prijevara. Ponekad se događa da se to novopoganstvo skriva čak pod kršćanskim imenima. Ovaj protukršćanski napad što ga doživljavamo u našim danima nadilazi, zbog svoga razornoga nasilja, sve druge koje poznajemo iz prošlih vremena.“
Riječi katoličkoga pastira o neviđenoj razornosti nasilja nacionalsocijalizma, prije nego što su oni ugrijali svoje vladarske stolice, potvrđuje proročki duh Crkve. Hitler je pomoć evoluciji i pripremu terena nadčovjeku započeo pokoljem, odnosno eutanazijom duševno i tjelesno bolesnih osoba u svom narodu, pa ih je u logorima dao pogubit oko 350 tisuća. A to sve prije početka Drugoga svjetskoga rata. Jedina institucija koja je prosvjedovala protiv pomora takvih bespomoćnih osoba bila je Katolička Crkva, a najglasniji među njima biskup von Galen. I unatoč svemu njega svijet ne poznaje prepuštajući ga zaboravu. Nadbiskup Stepinac je već na Silvestrovo 1938. godine utemeljio Komitet za pomoć židovskim izbjeglicama iz čega izbija njegova osjetljivost za progonjene i potrebne.
Memorija i percepcija europskoga čovjeka potpuno je ideološki obojana zeleno-crvenim, a svijet promatra kroz ružičaste naočale. Da se tome stane na kraj jedan je od mogućih načina organiziranje izložbe. Slične onoj u Beču, ali u Zagrebu o hrvatskim katolicima stradalnicima i protivnicima nacionalsocijalizma. A u čijem bi središtu bio blaženi Stepinac kako bi se razglasila njegova zauzetost, požrtvovnost i svetost. Važno je da vjernici u hrvatskom narodu pokažu svoje zanimanje i zauzimanje za Stepinca. Ne će valjda ponoviti pogrešku predaka, pa umjesto svetoga kralja Zvonimira, drugi im nametnuše Zvonimirovu kletvu.
Autor: Antun Budimir/Vjera i Djela
