RAZGOVOR: Prof. Josip Jurčević – ‘Ovi izbori su velika prigoda da se s malo truda ubrzaju pozitivne promjene u Hrvatskoj!’

Svi naši sadašnji dramatični egzistencijalni i identitetski problemi prvenstveno su posljedica teških deformacija povijesnog nasljeđa s kojim se ključne institucije Hrvatske izbjegavaju suočiti. Pod ključnim institucijama podrazumijevam one koje donose državne odluke i one koje proizvode znanje. Dakle, to su Sabor, Vlada i Predsjednica te sustav znanosti – od Akademije nani

Povjesničar Josip Jurčević izdao je novu knjigu „Stogodišnji teror jugoslavenstva i komunizma u Hrvatskoj“. Do sada je napisao devet, a bio je koautor u 37 knjiga. Kao neumorni i vjerodostojni povjesnik u najnovijoj, izuzetno zanimljivoj knjizi bavi se analizom zločinačkih posljedica jugoslavenske komunističke ostavštine na današnju Hrvatsku.

U proslovu Vaše nove knjige kažete kako sadašnji i budući hrvatski naraštaji zaslužuju živjeti u slobodnoj Hrvatskoj bez naslijeđa terora jugoslavenstva i komunizma. Što je bila osnovna vodilja za njeno pisanje?

– Jugoslavenstvo i komunizam su dvije ideologije i prakse koje su Hrvatskoj u proteklih stotinjak godina nanijele goleme i svakovrsne štete. Na žalost, i nakon četvrt stoljeća hrvatske državne samostalnosti i formalnog sloma komunizma, hrvatske su državne i društvene institucije idejno i praktično okupirane jugoslavenstvom i komunizmom, te i nadalje sustavno dave sve što je slobodarsko i hrvatsko.

Stoga, u ime svih hrvatskih ubijenih, zatvaranih, zlostavljanih, opljačkanih i obespravljenih žrtava koje su iza sebe ostavili jugoslavenstvo i komunizam, a napose u ime žrtava na kojima počiva hrvatska državna samostalnost, smatram da sadašnji i budući hrvatski naraštaji zaista zaslužuju živjeti u slobodnoj Hrvatskoj bez tragičnog naslijeđa terora jugoslavenstva i komunizma.

Što čitatelj može pronaći u novoj knjizi?

– U knjizi je izbor iz niza mojih znanstvenih radova koji su proteklih tridesetak godina objavljivani u marginalnim znanstvenim časopisima i zbornicima, a u njima se iz obilja dokaza potpuno jasno prepoznaje širina i dubina okupiranosti hrvatskih institucija jugoslavenstvom i komunizmom.

Pritom je posebno značajno i ovdje naglasiti da je ideja jugoslavenstva i južnoslavenske solidarnosti rođena prije stoljeće i pol u hrvatskim institucijama, te je samo u njima njegovana i razvijana, dok su institucije svih ostalih južnoslavenskih nacija razvijale svoje nacionalne ideje i zastupale svoje nacionalne interese. O toj predugoj i više nego tragičnoj hrvatskoj povijesnoj zabludi najzornije svjedoči jedna činjenica koja je svjetski presedan. Naime, prije stoljeće i pol, dakle pola stoljeća prije nastanka prve jugoslavenske države, u Hrvatskoj je utemeljena akademija kao zbroj vrhunskog znanja i pameti, ali akademija nije dobila hrvatsko nacionalno ime, što je inače običaj s akademijama u svim zemljama na svijetu, nego je nazvana Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti – JAZU. Nakon toga JAZU je bio glavni duhovni generator jugoslavenstva, s kojim je okupiran cjelokupni institucijski sustav u Hrvatskoj.

Dodatna tragičnost za hrvatsku naciju bila je kad se 1945. godine na jugoslavenstvo u JAZU i cijelom institucijskom sustavu nakalemio komunizam. Iako je u Akademiji bilo, a i sada ima pojedinaca koji su iznimno zaslužni za hrvatstvo, osnovna orijentacija Akademije kao institucije nije se promijenila, usprkos tome što se naziv 1991. promijenio u HAZU.

Akademik Jelčić u predgovoru tvrdi kako Vi hrvatsku povijest iznova istražujete i ponovno pišete. Vjerujete li da ćete njome srušiti neke ukorijenjene tabue u Hrvatskoj?

– O nemoći pojedinaca svjedoči i život akademika Jelčića. On već približno šezdesetak godina marljivo istražuje te objavljuje brojne knjige i radove, koji su iznimno značajni za hrvatski nacionalni identitet, ali njegov utjecaj na promjenu svijesti u znanstvenim i ostalim institucijama je marginalan. U tom smislu mi je posebno drago što je akademik Jelčić prepoznao moje historiografsko djelovanje koje traje nešto kraće od četiri desetljeća i sukladno tome ocijenio najnoviju knjigu.

Knjiga obuhvaća niz ključnih tema iz hrvatske povijesti u proteklih stotinjak godina. Sve je jasno napisano i temeljito dokumentirano. Povijesna iskustva drugih pojedinaca, kao i moje iskustvo naučili su me da se naslage povijesnih zabluda teško i sporo mijenjaju, ali se ipak mijenjaju. Stoga i ovu knjigu doživljavam kao mali, ali čvrst prilog u tome smjeru. Jugoslavenski i komunistički tabui su potpuno zastarjeli i znanstveno potpuno srušeni, a u interesu je uspješne hrvatske budućnosti da ta istina što prije zaživi u hrvatskim državnim i društvenim institucijama. Zbog toga sam realni optimist.

U svim svojim knjigama već godinama propitujete i preispitujete bližu i dalju hrvatsku povijest. Jesmo li konačno kao društvo sazreli suočiti se s ovim o čemu pišete u ovoj knjizi ili ćemo čekati još 20 ili 30 godina?

– Svi naši sadašnji dramatični egzistencijalni i identitetski problemi prvenstveno su posljedica teških deformacija povijesnog naslijeđa s kojim se ključne institucije Hrvatske izbjegavaju suočiti. Pod ključnim institucijama podrazumijevam one koje donose državne odluke i one koje proizvode znanje. Dakle, to su Sabor, Vlada i Predsjednica te sustav znanosti – od Akademije naniže. Oni su formalno najodgovorniji, ali još smo odgovorniji svi mi kao građani, jer su oni u konačnici ovisni o našim izbornim odlukama i našem sustavnom socijalnom pritisku.

Hoće li Hrvatska doživjeti svoju katarzu barem nakon presude u Münchenu?

– Otpori pri izručenju Mustača i Perkovića konkretno su pokazali zastrašujuću dubinu i širinu okupiranosti naših institucija sa zločinačkim povijesnim naslijeđem. Sada se vidi da je institucijska neman sanirala štetu, jer od cijele zločinačke piramide samo je potiho uskladišten Mladen Bajić kojem se gradi put prema još jačem položaju – u Ustavni sud.

Prema tome, i najvjerojatnija osuđujuća presuda u Münchenu neće sama po sebi ništa promijeniti. Nitko nam ne može pomoći ako mi sami sebi ne pomažemo. Da smo bili tako nepoduzetni 1991. godine, srbijanski agresor bi nas pregazio u nekoliko dana. Ovi parlamentarni izbori su nova velika prigoda. S malo truda svaki glasač može na velikom broju lista prepoznati jednog dokazano dobrog čovjeka i njemu dati svoj glas. S time bi u Sabor ušla kritična količina samosvjesnih osoba, koje bi bitno ubrzali pozitivne promjene u Hrvatskoj.

Teško Vas je ne pitati što bi Hrvatska trebala učiniti u novoj migrantskoj krizi…

– Migracijska kriza je iznimno organizirana u kontekstu globalističkih sukoba. Već sada se pokazuje da je Mađarska bila najmudrija i najsposobnija. Sve države i svi „mudraci“ koji su je u Europi i Hrvatskoj prije nekoliko tjedana žestoko napadali, sada panično kreću mađarskim putem. U Hrvatskoj, migracijska kriza je samo jedan od niza pokazatelja da Hrvatskom upravljaju nesposobna, asocijalna i anacionalna struktura, koju moramo što prije razvlastiti.

Citat iz knjige: “Mislim da se hrvatski građani, ili hrvatski narod ili hrvatska nacija podcjenjuju od strane struktura koje upravljaju Hrvatskom i od onih koji zapravo upravljaju tim strukturama koje upravljaju Hrvatskom. Ta činjenica jasno je iskazana 1991. godine kada su samoorganizirani građani snagom duha i vrijednosti promijenili povijesni proces koji su moćnici odredili i nadzirali. Cjelokupno mljevenje kojem je Hrvatska izložena od 1991. do danas je pokušaj vraćanja osnovnog stanja na gabarite iz razdoblja prije 1991. (…) Danas se treba, može i mora djelovati. To je poruka. Ne dajte se uvjeriti da se ne može djelovati. Djelovati se može, stanje se mijenjati može. Situacija nikada u povijesti – u Hrvatskoj i u svijetu – nije bila tako povoljna za utjecanje pojedinca putem djelovanja. Treba pogledati samo internetske mogućnosti, gdje svi možemo puno pridonijeti, ako vjerujemo i ako imamo jasnu vrijednost pred sobom.”

Autor: Dražen Boroš/7Dnevno

Odgovori

Skip to content