Razlozi debakla Tomislava Karamarka
Iako većina stručnih ljudi koji znanstveno proučavaju predizborne političke kampanje na temelju relevantnih pokazatelja tvrde da u kampanjama nije moguće značajnije promjeniti raspoloženje birača, sve stranke i političari svugdje u demokratskim zemljama upravo u kampanje ulažu goleme napore, resurse i novce. To bi trebalo biti posve suprotno stavovima znanstvenika.
Je li?
Hoće li politička kampanja na ovim izborima donijeti prevagu, hoće li Milanović uspjeti sa svojom infrastrukturom nemoguće ili će Karamarko uspjeti nadmašiti Isusa, koji je prijatelja Lazara nakon tri dana oživio iz mrtvih, pa oživjeti na ovim izborima višegodišnjeg raspadajućeg mrtvaca Milanovića?
Kampanja je vrijeme i način u kojem je predviđen utjecaj, prije svega na svoje biračko tijelo, neku vrstu stalnog političkog tržišta.
U Hrvatskoj proračanovska politička platforma koju personaliziraju danas Milanović i Pusić ima stalno političko tijelo, a nacionalne politike – nemaju. Imaju potencijal, ali sigurno i disciplinirano političko tijelo nemaju, izvan svoga članstva. To je prva velika razlika.
Ako isključimo trećesiječanjske izbore 2000. godine, koji nisu ni po čemu bili tipični, jer je naciji ponuđena lažna sinteza nacionalne i anacionalne Hrvatske, koju su personalizirali s jedne strane Budiša i Tomčić, a s druge strane Račan i Pusić, vidljivo je da navodna ljevica, a u biti proračanovska politička platforma balkanske i antihrvatske države ima prilično cementirano biračko tijelo čiji je krajnji domet na parlamentarnim i predsjedničkim izborima oko milijun ljudi, s mogućim dostignućem do 1,2 milijuna, ako je suparnička pozicija ili loša, ili lažna, kakva je bila recimo Bandić na predsjedničkim izborima, ili prije njega Jadranka Kosor.
Proračanovska politička platforma je usprkos teškom posrnuću HDZ-a na prošlim izborima pobjedila s 970 tisuća glasova, što se mora u kontekstu ukupnoga broja birača isključivo gledati kao poraz hrvatske politike, a ne pobjeda proračanovske.
Ostatak biračkog tijela ili političkoga tržišta, najčešće je svojim izlaskom zapravo govorio o trenutnom povjerenju prema HDZ-u kao najvažnijoj prohrvatskoj političkoj platformi.
Naglašavam da je samo po sebi žalosno i s usporedivim svijetom anakrono to, da se bilo tko, tko se natječe na nacionalnim izborima može kvalificirati kao – prohrvatski. Sve dok bude tako, u Hrvatskoj se politička bitka ne vodi za razvoj, za napredak u bilo čemu, već za osvajanje civilizacijskoga praga na kojemu će se tek moći govoriti o bilo kakvom – hrvatskom razvoju.
To je također vrlo važno uzeti kao činjenicu u analizama ovakvih izbora i političke ponude na tržištu.
Kako se ponašao Karamarko u presudnom razdoblju, koje se može kao uzorak uzeti od početka tekuće godine?
Dobar takmac u bilo kakvoj utrci morao bi prije svega znati više nego precizno, s kim se utrkuje. Morao je znati pravila utrke, ne samo pisana, već daleko više ona realna, postojeća, a nepisana.
Karamarko je mogao očekivati, odnosno točnije njegov politički i analitički stožer, gotovo u detalj ponašanje kakvo je Milanović ponudio naciji tijekom dužeg razdoblja, a pogotovo u ovoj kampanji.
Više je nego očito da to Karamarko nije dobro analizirao, nije uspio ništa važno predvidjeti, što zorno ukazuje da je, ili mislio da nitko ne može oživjeti Milanovića, ili je jednostavno okružen ljudima, koji nisu dorasli ozbiljnim društvenim, političkim i nacionalnim zahtjevima.
Pri tome je nebitno žele li oni istinski neke stvari, bitno je kako su i koliko u to uspjeli uvjeriti svoje potencijalne birače, a ne samo sigurne birače.
Jasno je u ovoj utrci bilo da niti Milanović na proračanovskoj političkoj platformi anacionalne i antihrvatske politike, na platformi nove projugoslavenske vanjske politike i integracija, novoga saveza s velikosrpskim politikama i platformama, nije ni očekivao ni planirao ozbiljnije zahvaćati u prohrvatsko političko tijelo. To nikada nisu uspjeli, pa su svoj politički nastup usmjerili u mobilizaciju svoga biračkoga tijela i obeshrabrivanje suparničkog.
Zbog toga je Karamarko morao učiniti daleko više od onoga što je učinio. Rezultati izbora neće nimalo promijeniti ovakvu ocjenu, jer ovdje govorim o njegovom odgovoru na političke i nacionalne zahtjeve. Karamarko se doveo u poziciju da će na njegov izborni rezultat više utjecati sjećanje i zdrav razum, te neka vrsta samoorganizacije otpora državljana Hrvatske, potaknutom i alternativnim desnim političkim programima i njihovim nositeljima, nego on i njegov tim.
HDZ je sasvim sigurno, a na temelju analize njihovog ponašanja od trenutka kada su Karamarko i Brkić preuzeli stranku, uspio do zadnjeg čovjeka mobilizirati svoje članstvo. Pokazali su da znaju upravljati strankom, da imaju snažnu kontrolu, mobilizacijska znanja u tim okvirima i da u tom segmentu ništa ne prepuštaju slučaju.
Njihov je realan problem to što su za optimizam u okviru stranke koristili rezultate izbora u lokalnoj, europarlamentarnoj i pogotovo predsjedničkoj utrci. Iako je to sve s potpunim pokrićem, upravo to je temelj potencijalne goleme zablude.
Sve su to bili izbori na kojima je stranačko članstvo moglo ostvariti dobar rezultat, uz napomenu da su predsjednički izbori bili, upravo zbog ponašanja Josipovića i proračanovskih politika, odgovor svih nacionalnih institucija, pri čemu je utjecaj HDZ-a bio i ostao na svojoj stranačkoj infrastrukturi.
To je trebalo biti upozorenje Karamarku.
Naime, koliko god za Hrvatsku Milanovićeva politika bila pogubna, svatko razuman tko donekle prati politička zbivanja u zemlji zna, da je biračko tijelo čije je protagoniste pokojni Tuđman nazvao „žutim, crvenim, zelenim i ostalim vragovima“, zatim plaćenicima za „Judine škude“, ostalo praktično nepromijenjeno i nikakva kampanja, nikakva politika i ništa neće promjeniti njihove političke i izborne afinitete. Oni neće pristati na nacionalnu Hrvatsku dok god imaju bilo kakvu šansu nametnuti svoju.
To je vidljivo na tisućama događaja u Hrvatskoj.
Ti ljudi, a njih je u svakom slučaju najviše oko sedamsto tisuća, znaju da su manjina, znaju da ne mogu opstati bez snažne suradnje međusobno, znaju da se gubitkom društvenog utjecaja i vlasti, otvaraju identitetska pitanja njih i njihovih korijena i znaju da u tom slučaju više neće moći svoju platformu promovirati ni kao humanu, ni kao ljudsku, ni kao europsku. Jer nije ništa od toga. Sasvim je suprotna svemu što baštini golema većina onih drugih, koje je Milanović definirao u pozivu na odlučujući boj – „Oni“, zloćudnom prijetnjom da „Nema povratka na staro“.
U kratkoročnom smislu, njima je „staro“ – devedesete godine, ili simbolički stvaranje suverene Hrvatske i oslobođenje nacionalnog zanosa.
Oni nikada neće kazniti Milanovića na izborima, niti bilo koga tko stoji na proračanovskoj političkoj platformi. Podržat će nasrtaje na hrvatsku povijest, a kazniti osporavanje antifašizma s Titovim likom, podržat će nasrtaje na Katoličku crkvu, brisanje agresije Srbije i hrvatskih Srba iz kolektivne memorije, jer u toj svijesti usprkos čak i osobnim žrtvama – Tuđman i hrvatski narod su krivci za sve, jer su tražili nepotrebnu i nezakonitu slobodu, pa izazvali rat.
U ostalom, to je i Milanović više puta eksplicitno rekao tijekom mandata.
Ponavljam, to je političko i biračko tržište koje u Jugoslaviji nije bilo u neslobodi. Njima je neprirodno okruženje samostalna Republika Hrvatska i slobodan hrvatski narod.
Nadalje, političko tijelo proračanovske političke platforme stvaralo se kroz cijelo komunističko razdoblje, staro je najmanje sedamdeset godina, pri čemu je integrirano danas više nego otvoreno s naslijeđem velikosrpske dominacije čak i iz prve Jugoslavije. Tome najbolje svjedoči aktualna koalicija personalno i programima, proračanovske i velikosrpske politike Milorada Pupovca, a čin koji je stavio točku na to je poziv na federalizaciju Hrvatske iz SDSS-a.
Tim političkim platformama Karamarko, ako mu je bio cilj mobiliziranje kompletne Hrvatske, nije našao primjeren odgovor.
Taj odgovor nije smio zastati samo na dnevnim reakcijama na nametnute vješte provokacije suparnika, koje sam već nazvao politikom „mlatni i bježi“. Morao je usprkos svemu, a prije svega na točnim saznanjima o tome što ga očekuje, nastojati ponuditi riječi i poruke Hrvatskoj, koja ne izlazi na izbore i koja mu – ne vjeruje. Ako Karamarko ostvari pobjedu na ovim izborima, to neće promjeniti ovakvu ocjenu, već ukazati na druge faktore koji su prevagnuli.
Politički je potpuno neodgovorno i nerazumno ne uzeti kao realnu činjenicu otvorene sumnje velikoga dijela hrvatskoga naroda u samoga sebe, zbog svoje političke karijere i prošlosti. Jednostavno, ako je jedan od simbola proračanovske antihrvatske političke platforme Stjepan Mesić, on je danas kamen oko vrata Karamarku, upravo zbog već izgrađene svijesti da je „detuđmanizacija“ u kojoj je i sam sudjelovao, zapravo službeni politički program uništavanja hrvatske državnosti.
Iz takve javne percepcije je moguće izići, ljudi su spremni prihvatiti promjenu, ali mora im se nešto jasno ponuditi!
On se nije smio braniti od toga jer su činjenice neobranjive, a pogotovo nije smio bježati od te činjenice.
On je morao u svakom trenutku, upravo svjestan tih činjenica i javne percepcije, prvo, izabrati ljude koji nude svježinu i neupitnu nacionalnu simboliku i platformu, koji imaju kvalitete svojevrsnih nacionalnih političkih manekena, koji znaju nametnuti široku lepezu nacionalnih interesa i pitanja kao svoju politiku. Ako ostvari pobjedu, utoliko je obavezniji naciji ponuditi upravo takve ljude, jer je ta pobjeda prvo, kazna samoorganiziranoga naroda antihrvatskoj politici, drugo, kredit koji će se kad tad morati vratiti.
U kampanji je napravio upravo suprotno.
Očito komunikacijski netalentiran i zapušten, nesklon svijetlima pozornice, što je refleks i navika iz karijere drugoga čovjeka, čovjeka u sjeni, koji se najbolje osjeća i snalazi u političkim labirintima daleko od očiju javnosti, Karamarko je vodeći računa, prije svega o svom statusu u stranci, posložio cijeli tim tako da on ne bude ugrožen kao vođa.
To mu je donijelo nužnost svođenja kampanje na osobni teren, na personaliziranu utrku s Milanovićem. Potpuno je zanemario i zapustio u svakom pogledu sve članove koalicije i doveo utrku na teren koji je jedino mogao Milanovića oživjeti.
A mogućnost da razvije pametnu pozadinsku suradnju, sa snažnom logističkom potporom, politikama „U ime obitelji“ i sličnim nacionalno dokazanim programima, nije ni pokušao razmotriti.
Karamarko je trebao u svakoj prilici slati jasne poruke moći. Ne tako da se pred histeričnim nasrtajima novinara ili suparnika povlači, muca, da zastaje pred policijom, koju je morao očekivati na Prevlaci. Ne izlažeš se ondje gdje ćeš ispasti ili divljak ili slabić.
Ne može nacija poći za nekim tko ne zrači sigurnošću. A sjetimo se: Nismo za mimohod jer je to trošak, pa jesmo, pa nismo. Za vojsku smo na granici, pa nismo, pa nećemo pucati, pa hoćemo. Pa jesmo za život od začeća, pa nismo, pa smo malo ovako, malo onako. Pa jesmo za lustraciju, pa nismo, pa šutimo, pa ljudi nagađaju.
Nacija očekuje jasne odgovore.
Na primjer: Hrvatska vojska je po definiciji čuvar državne suverenosti i teritorijalnog integriteta. Snažan političar će jasno reći – DA, HV na hrvatskoj granici, ako treba pucati – pucat će. Točka.
Jasan odgovor Mireli Holy, koja sikćući u sučeljavanju nasrće na Reinera pitanjem – Znači li to da mi osporavate pravo da sama donosim odluke o svome tijelu, treba biti – DA, upravo to znači. Ja ću pobijediti na izborima, donijeti zakon koji će ti onemogućiti takvo raspolaganje tijelom kakvo zagovaraš, da imaš pravo ubiti nerođeno dijete! Točka.
Takvih je primjera bezbroj.
Netko tko nastoji preuzeti upravljanje prilično devastiranom Hrvatskom, tko namjerava državu vratiti onima koji su je izborili, prvo, ne smije tepati dokazanim protivnicima i neprijateljima hrvatske državnosti, ne smije to uvijati u nametnutu nakaradnu formu navodne političke korektnosti, niti smije ostavljati dojam slabe osobe na koju će svaki pritisak lako utjecati.
Jedino opravdano i politički korektno prema onome tko nastoji uništiti nacionalne vrijednosti jeste spriječiti ga svim sredstvima, i to izborom onoliko radikalnih sredstava i metoda koliko je opasan nasrtaj. Treba se prisjetiti poluzabranjene terapije – na ljutu ranu, ljuta trava!
Ove izbore neće riješiti kampanja. Milanović će osvojiti svojih do milijun glasova, a hoće li Karamarko pobijediti ovisit će od toga jesu li ljudi potaknuti na aktivizam i izlazak na birališta nevjerojatnim nizom izravnih poniženja, koje su morali trpjeti tijekom četiri zadnje godine, zanemarili sumnje u Karamarka i odlučili kazniti bar olovkom u ruci suvremenu agresiju na hrvatski narod.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
