Smrt nije kraj

Smrt je stvarnost koja čeka svakog čovjeka. Freud je naučavao da se u čovjeku bore dva nagona: eros kao volja za životom i thanatos kao želja za smrću. Na kraju uvijek pobijedi thanatos. Gledajući iz ove naše, zemaljske perspektive smrt uvijek pobijedi. Međutim, gledajući iz perspektive vjere, smrt nema zadnju riječ

Bez vjere, pomisao na smrt izaziva preveliku tjeskobu koju nije moguće ničim ukloniti. Lijekovi mogu samo privremeno potisnuti tjeskobu i nemir srca, ali, ako nema dublje osmišljenosti patnje i same smrti, ta tjeskoba postane nepodnošljiva. Međutim, u perspektivi kršćanske nade vjernik se u toj, graničnoj situaciji prelaska iz vremena u vječnost posve predaje u ruke Božje, vjerujući da je On jedini gospodar života i smrti.

Na toj točki psihologija prepušta riječ teologiji. A teologija ima odgovor na najteža pitanja svakog čovjeka. Teologija koja se temelji na objavljenoj Božjoj riječi, vjeruje i naučava da je čovjekova duša besmrtna i da nakon smrti nastavlja svoj vječni život. Teologija također naučava da je Bog milosrdan i rado prašta. Prema tome, važno je da se teškom ili umirućemu bolesniku govori o smrti kao o prijelazu u bolji život, kao o susretu s dobrim Ocem nebeskim koji nas rado čeka i koji nam je pripremio veliku radost u svojemu Kraljevstvu.

Susret s Bogom bit će susret s pravednim sucem i beskrajnim milosrđem. Zato umirućeg treba poticati na iskrenu skrušenost srca i kajanje za svoje grijehe te na veliko pouzdanje u Boga koji velikodušno prašta. Umirućemu i rodbini treba govoriti o Bogu bezuvjetne ljubavi koja prašta svaki grijeh. Budući da se naša smrt ne događa izvan konteksta vjere u Kristovu otkupiteljsku žrtvu, mi u smrt ne idemo sami, nego je uvijek uz nas Isus koji je prvi iskusio žalac i gorčinu smrti.

Umirućemu koji se plaši rastanka od dragih osoba, treba uliti nadu u ponovni susret sa svima koje voli i koji su mu dragi, jer će ih opet sve u Bogu susresti i naći. Umirućemu i rodbini treba govoriti o tome da smrt nije konačni rastanak od osoba koje volimo, nego da je riječ samo o privremenom oproštaju do ponovnog viđenja u kraljevstvu nebeskom.

Kao što je važno dobro živjeti, tako je važno i dobro umrijeti. Smrt nije i ne smije biti improvizacija. Za nju se treba ozbiljno spremiti. Umire se samo jednom. U svojoj brizi za vječno spasenje čovjeka, napose u času njegove teške bolesti i smrtne opasnosti, Crkva ima moćno milosno sredstvo – sakrament bolesničkog pomazanja. Taj je sakrament ustanovljen zato da pomogne bolesniku da ozdravi ili, ako je po Božjemu promislu tijek njegova zemaljskog života došao svomu kraju, da umre u milosti Božjoj i hrabro iz vremena prijeđe u vječnost.

U poslanici sv. Jakova apostola se kaže: “Boluje li tko među vama? Neka dozove starješine Crkve! Oni neka mole nad njim mažući ga uljem u ime Gospodnje pa će molitva vjere spasiti nemoćnika; Gospodin će ga podići, i ako je sagriješio, oprostit će mu se” (Jak 5,14-15). Primanjem bolesničkog pomazanja bolesnik dobiva snagu da strpljivo nosi svoj križ, da otkrije skriveni smisao patnje, da dozre kao čovjek i kao vjernik, a prema Božjoj volji i snazi vjere dotičnog bolesnika sakrament bolesničkog pomazanja ima moć vratiti izgubljeno zdravlje i osloboditi osobu od teške bolesti.

Dobro je već za života misliti na svoju smrt i na svoje riječi koje ćemo izgovoriti Bogu u času svoje smrti. Isus je umro s riječima potpuna predanja u volju Očevu: “Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj” (Lk 23, 46). To su najbolje riječi koje čovjek može i treba izgovoriti u času svoje smrti. Dobro je umirućega hrabriti da i on usvoji te riječi te poput Isusa prihvati volju Očevu i obnovi se u vjeri da svoj duh predaje Ocu nebeskom koji ga rado i s ljubavlju prima.

PATER MIJO NIKIĆ/MISIJA

Odgovori

Skip to content