TREND JE JASAN: Ljevica posvuda gubi tlo pod nogama!
I Poljaci izabrali svog Orbana, ljevičari manji od makova zrna! – Poljska će renacionalizirati neke trgovačke lance iz doba komunizma koji su privatizirani, “jer moraju raditi i u korist naroda i države”. Pitanjima morala i društvenog uređenja pristupit će se na konzervativniji, kršćanski način, a na unutarnjepolitičkom planu slijede veliki kadrovski rezovi – “lustracija unuka lustriranih”, koji su državu “prisvojili”, sebi podredili!
Na upravo održanim parlamentarnim izborima u Poljskoj pobijedila je konzervativno-nacionalna „euroskeptična“ stranka Pravo i pravednost, predvođena bivšim poljskim premijerom Jaroslawom Kaczynskim. Ta bi stranka trebala dobiti natpolovičnu većinu u poljskom parlamentu i na taj način biti prva politička stranka koja će nakon pada komunizma 1989. godine moći samostalno formirati vladu, bez koaliranja s drugim strankama. Slično kao i u Mađarskoj, glavna oporba vlasti nacionalnih suverenista također će biti konzervativna stranka, dojučer vladajuća Građanska platforma. Stupanje Prava i pravednosti na vlast u Poljskoj može se protumačiti kao “skretanje udesno” na području društvenog svjetonazora, ali i “skretanje ulijevo” na području gospodarstva. Naime, najavljena je “renacionalizacija nekih trgovačkih lanaca iz doba komunizma koji su privatizirani, koji bi trebali ne samo gledati privatni profit već i raditi u korist narodne zajednice i države”. Tomu treba dodati najavu provođenja konzervativnijeg, katoličkog pristupa po pitanjima morala i društvenog uređenja, te obećanje Jaroslawa Kaczynskog da će na unutarnjepolitičkom planu provesti velike kadrovske rezove i političke smjene – “lustraciju unuka lustriranih”, što dosadašnja vlast već naziva “političkim čistkama”.
Država u rukama djece i unuka nekadašnjih tlačitelja
Kaczynski je u jednom intervjuu Wall Street Journalu za čelne ljude Građanske platforme ustvrdio da su “duboko korumpirani pripadnici postkomunističke elite, djeca i unuci nekadašnjih tlačitelja, koji su uspostavili potpunu kontrolu nad poljskom državom”.
Nova vlada najavila je i obračun s određenim bankarskim i medijskim krugovima. Zatražit će da svi dužnosnici i članovi Uprave u središnjoj banci, nacionalnoj radijskoj i televizijskoj kući, te Agenciji za zaštitu tržišnog nadmetanja, stave svoje mandate na raspolaganje, jer su – ističe Pravo i pravednost – “odgovorni za političku diskriminaciju, pristranost i donošenje odluka na štetu interesa poljskoga naroda”. U tom bi se smjeru “novom lustracijom” trebalo provesti temeljito pročišćavanje državno-upravnog sustava. Svakako da su pitanje migracijske krize te slabosti EU-a u njenom rješavanju očito prevagnuli na izborima i doprinijeli pobjedi nove vladajuća suverenističke opcije koja najavljuje snažniju podršku mađarskoj vladi premijera Viktora Orbana u protivljenju prihvaćanja muslimanskih useljenika s Bliskog istoka, ne samo u odnosu na Poljsku i Mađarsku, nego i na cijeli prostor srednje Europe. Jaroslaw Kaczynski izjavio je kako je srednja Europa “dominantno kršćanski dio našeg kontinenta, prostor koji pripada njegovim autohtonim narodima i njihovim državama koje se stoljećima vrijedno izgrađuju, a da u tom procesu naše države nikada nisu kolonizirale druge dijelove svijeta. Srednja Europa stoga ima puno moralno pravo odbiti pokušaje koloniziranja vlastitih država i urušavanja izgrađene razine nacionalne homogenosti i etničke kohezije pod bilo kojim izgovorom”.
Sudeći po najavljenim radikalnim mjerama, Poljska bi – na tragu mađarskog modela – trebala provesti svojevrsnu “konzervativnu revoluciju”. Mađarski slučaj, kao i poljski, pokazuje da članstvo u Europskoj uniji ne mora biti prepreka za vođenje odgovorne nacionalne i identitetske politike. Naime Orbanova vlada i vladajuća stranka Fides od njihovog stupanja na vlast provode duboku konzervativnu preobrazbu društva, državnog sustava i gospodarstva, koja nalikuje na svojevrsnu “revoluciju” u usporedbi sa svim drugim europskim državama koje mimetički i podanički provode bruxellesku mantru neoliberalnog monetarizma, lijevog posesivnog modela društva i globalističku anacionalnu politiku. Treba istaknuti – kao što je to slučaj i u svim postkomunističkim zemljama – da su u Mađarskoj socijaldemokratske vlade ostavile iza sebe katastrofalno naslijeđe duboko zadužene zemlje: javni dug je nadmašio 80 milijardi eura, a 20 posto je iskorišteno za spašavanje stranih banaka!
Orban vraća Mađarsku kršćanskim korijenima
Unatoč prijetnji sankcijama i oštrom udaru Međunarodnog monetarnog fonda, i odbijanju novog aranžmana s Vladom, Orbanova je vlada umjesto novog zaduživanja pokrenula politiku razvoja domaćeg srednjeg i malog poduzetništva, smanjivanja poreza i širenja porezne osnovice. Kao jedna od ključnih mjera za izlazak iz dužničkog ropstva najavljena je nacionalizacija privatnih mirovnih fondova, čime bi se oko deset milijardi eura preusmjerilo za vraćanje dugova i pokretanje domaćeg gospodarstva. Orbanova vlada potaknula je i niz konzervativnih identitetskih mjera kojima će se Mađarska preoblikovati u jasno prepoznatljivu kršćansku i europsku naciju. U tom pogledu u mađarskom se Ustavu u preambuli poziva na Boga i kršćanstvo, kao i na povijesnu sudbinu Mađarske (i ne više Republike Mađarske). Obitelj je ustavno obilježena i zaštićena kao stožerni stup za opstanak i razvoj nacije, dok se brak eksplicitno definira kao zajednica muškarca i žene, a uvodi se pravo fetusa na zaštitu života od začeća, čime se ide na suzbijanje abortusa.
Također treba imati na umu da, unatoč mađarskom i poljskom antiruskom ressentimentu i antagonizmu prema obnovi neocarskog ruskog euroazijatskog carstva, Putinova konzervativna i tradicionalna svjetonazorska orijentacija nije nekompatibilna s konzervativnim revolucijama u Poljskoj i Mađarskoj. On je jasno dao do znanja da se poziva na naslijeđe ujedno carske i sovjetske Rusije, te se predstavlja kao branitelj europske tradicije u odnosu na angloameričku hegemoniju i materijalistički sekularizirani Zapad. Kao protuteža dekadenciji liberalnog Zapada, on je zagovaratelj obnove vjerskih pravoslavnih vrednota, domovine i obiteljskih vrednota. U konačnici, mađarski slučaj, slično kao i poljski, pokazuje da članstvo u EU-u ne mora nužno biti prepreka za vođenje odgovorne nacionalne i identitetske politike, ako narod ima sposobnu i državotvornu elitu koja zna što hoće. U usporedbi s Mađarskom, nemojmo zaboraviti da je 90-ih pod “tranzicijskom” sintagmom slobodnog tržišta i privatizacije sustavno opljačkan niz gospodarskih javnih dobara hrvatske nacije. Kad bi se Hrvatska u potpunosti prepustila “igri tržišta”, prepustili bismo i ono malo prirodnih i nacionalnih resursa što ih još imamo, na milost i nemilost tržišnih spekulacija i porobljavanja, stoga je država (nesavršena kakva jest) kao zaštitni regulativni mehanizam važna radi zaštite nacionalnih resursa i interesa. Možda treba postaviti pitanje bi li se Orbanova Mađarska (a Orban glasi kao konzervativac i veliki zagovaratelj kršćanskih vrednota) mogla oduprijeti financijskom i bankarskom lobiju odgovornom za rastvaranje mađarskog društva i gospodarstva, da nije koristila državne intervencionističke poluge i prepustila se slobodnom tržištu? Uvoz stranih političkih, društvenih, pa i gospodarskih modela često je tijekom povijesti bio poguban za hrvatski narod, bilo da je riječ o boljševičkom internacionalizmu, personalnoj uniji, ili južnoslavenskom federalizmu, ali i anglosaksonskom tržišnom liberalizmu.
Radikalna desnica – suverenistička opcija – jača u cijeloj Europi
Radikalna desnica (neki govore o suverenističkoj opciji, dok drugi koriste termin “ekstremna desnica”, ali to je apsurdna sintagma jer više ništa ne znači) koja raste u cijeloj Europi, koja do jučer nije prihvaćala pravnu državu i demokratska pravila igre, danas je uključena u političke parlamentarne strukture (u Italiji, Mađarskoj, Slovačkoj, Švicarskoj). Ona također nije ideološki homogena te varira između “socijalnog populizma” (primjerice Samoobrona u Poljskoj) i neoliberalnih tendencija poput švicarskog UDC-a ili nizozemske stranke Geerta Wildersa, te tvrde nacionalne, antikapitalističke, revolucionarne, ksenofobične i jakobinske centralističke desnice poput pokreta Movimento Sociale-Fiamma Tricolore Luca Romagnolia, Alternative Sociale Alessandre Mussolinia, Forza Nuova Roberto Fiore, Fronte Sociale Nazionale (FSN); njemački NPD, DVU, Republikaner ili Front national Le Pena. Također treba imati na umu kako parlamentarna desnica u cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj, oscilira između liberalne tradicije u gospodarstvu (demokracija, sloboda tržišta i kapitalizam), i konzervativne tradicije glede društvenog uređenja (očuvanje nacionalnog identiteta i obitelji) i stoga se samo u nekoliko nijansi razlikuje od ljevice koja je unutar same socijaldemokracije prihvatila pravila igre tržišne demokracije i reformiranog kapitalizma, dok ih dijele tek neka društveno-etička pitanja poput umjetne oplodnje i pobačaja, homoseksualnog braka i pitanje laiciteta. Postoje također velike semantičke razlike u anglosaksonskom i europskom poimanju desnice i ljevice, tako da idiom left i right (ili new left i new right) imaju sasvim drugo značenje i konotacije u anglosaksonskom svijetu i Europi. Primjerice, libertarijanci u Europi mogu biti svrstani u lijevu kategoriju jer se zalažu za građanske slobode i imovinska prava, dok se u SAD-u libertarijanizam često smatra desničarskim pokretom i ima više zajedničkog s tradicionalnim republikancima nego s demokratskim liberalima. Također je razvidna radikalizacija kao i skretanje ulijevo (zagovaranje veće državne intervencije u gospodarstvu i fiskalnom području, protekcionizam, jaka država nacija, politički suverenizam), klasičnih desnih konzervativnih stranaka poput Aznarove Španjolske pučke stranke, Orbanovog Fidesza, i bavarskog CSU-a, te Vlaams Belanga u Belgiji. Dakle, u Europi pored tradicionalne parlamentarne neokonzervativne desnice nastaju druga alternativna desna stremljenja, od nacional-populizma, socijal-populizma, pa sve do radikalne nacional-revolucionarne desnice ili pak konzervativno-revolucionarne Nove desnice.
Hoće li Hrvatska uhvatiti vlak konzervativne revolucije?!
Postavlja se pitanje hoće li Hrvatska nakon 8. studenoga uhvatiti vlak konzervativne revolucije slijedeći put Poljske i Mađarske? To nitko ne zna. S obzirom na dosadašnje iskustvo izbornog inženjeringa i deficita istinskih državotvornih elita, iskustava iznevjerenih predizbornih obećanja i nastavka politike status quo, teško je predvidjeti tko bi mogao provesti nužne duboke reforme i rezove za oporavak društva i gospodarstva. Postavlja se i pitanje koji će stav Domoljubna koalicija zauzeti ako dođe na vlast glede unutarnjeg uređenja društva i nužne lustracije, bez koje nema gospodarskog i institucionalnog napretka. Ako je Kaczynski najavio “lustraciju unuka” u društvu u kojem je lustracija već jednom provedena, već 1997., to je još jedan dobar dokaz da se neokomunistički mentalni sklop, način mišljenja i poslovanja, još uvijek prenose s pokoljenja na pokoljenje i opstaju u državnim ustanovama. To govori i o zakašnjelosti i hendikepu Hrvatske, koja još nije ni inicirala ozbiljne početne pripreme za lustraciju, ne “djece i unuka komunista” već i samih djedova (pojedini partizanski ratni zločinci koji su dijelom i umrli) i samih “očeva”, pripadnike jugoslavenske partijske nomenklature, Udbe, KOS-a, itd… koji su ostali aktivni u državnom aparatu, akademskoj zajednici, kulturnim ustanovama i medijima. Naime, bez radikalnog zaokreta i dubinskih političkih i gospodarskih reformi u smislu pluralizacije društva i sanacije naslijeđa komunističke prošlosti nastavit će se “obrnuta lustracija” državotvornih i “politički nepodobnih” hrvatskih domoljuba i gorki okus bis repetita placent (dvaput ponovljeno se dopada) izborne predstave.
Autor: Jure Vujić/ 7 Dnevno
