Zašto katolik mora vjerovati u čistilište i ne mora vjerovati u limb
ŠTO KATOLICI DOISTA VJERUJU – Treba imati na umu da čovjek može biti dobar katolik i kad ne vjeruje u limb, budući da Crkva nikad nije definitivno potvrdila njegovo postojanje. Ne smijemo nekoga tko drukčije razmišlja o ovome nazivati lošim katolikom
“Nije nužno vjerovati u čistilište; u njega možemo i ne moramo vjerovati, baš kao i u postojanje limba.”
Učinili ste dvostruku pogrešku. Prva je u tome što ste čistilište i limb stavili na istu doktrinarnu razinu. Druga je u tome što ste rekli da u čistilište možemo, ali ne moramo vjerovati. To nije točno. Postojanje čistilišta je definirani nauk katoličke vjere. Kao katolik, morate vjerovati u postojanje čistilišta, a ako proučavate Sveto pismo i najraniju crkvenu praksu, trebali biste vjerovati u njegovo postojanje.
Limb je nešto posve drugo. On je plod teološke spekulacije, a ne objave. Ako vam se ta spekulacija čini uvjerljivom, ništa vas ne priječi da vjerujete u limb. A ako vam se, pak, čini neuvjerljivom, možete slobodno ne vjerovati u limb. Vjerojatno ne griješimo kad kažemo da danas ima znatno manje teologa koji zastupaju uvjerenje u postojanje limba nego prije pedeset godina. Dakako, danas je i znatno manje teologa koji vjeruju u postojanje čistilišta – pa čak i onih koji uopće pišu i govore o čistilištu – ali to je optužba protiv njih, a ne protiv nauka o čistilištu.
Zašto se danas manje govori o čistilištu? Nekoliko mi razloga pada na pamet: sve je manje ljudi koji svakodnevno mole za mrtve; sve smo manje svjesni grijeha i naše nevrijednosti pred Bogom; neki ljudi isuviše naglašavaju Božju milost i time isključuju njegovu pravednost; možda su neki ljudi čak zbunjeni pojedinom doktrinom, pa ih njihova zbunjenost, kao i u vrijeme reformacije, tjera da napuste Crkvu.
Kad govore o limbu, većina ljudi misli na limb s djecom u koji navodno odlaze nekrštena djeca, što znači da taj limb treba razlikovati od limba o kojemu su govorili crkveni oci, u kojemu su dobri ljudi koji su umrli prije Isusova uskrsnuća čekali da im se otvore rajska vrata. Budući da se limb o kojemu govore crkveni oci posebno spominje u Svetome pismu (1 Pt 3,19), katolik u njega mora vjerovati. No što je s limbom u kojemu su djeca? On se u Svetom pismu ne spominje i Crkva nikad nije službeno rekla da on postoji, ali su mnogi teolozi poslije srednjeg vijeka dokazivali da je takvo stanje logično i nužno.
Tridentski koncil, govoreći o prelasku u stanje opravdanosti, kaže: »Budući da je Evanđelje javno proglašeno, taj se prelazak ne može dogoditi bez vode koja preporađa [krštenja] ili bez želje za krštenjem, jer je pisano: ’Ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje’ (Iv 3,5).« Što se događa, zapitali su teolozi, novorođenčetu koje umre prije krštenja vodom i koje, zato što je sitno, ne može željeti krštenje? Što se, dakle, događa s onima koji umru u stanju istočnoga grijeha? Ako je novorođenče nesposobno ući u kraljevstvo nebesko, i ako se čini da je vječna kazna u paklu za njega protivna Božjoj milosti, kako možemo riješiti ovaj problem? Teolozi u srednjem vijeku ovaj su problem riješili tako što su u priču uveli limb. Većina suvremenih teologa ne vidi nikakve potrebe za limbom i kažu da Bog nekrštenoj novorođenčadi na ovaj ili onaj način omogućuje da neposredno nakon smrti odluče jesu li za nj ili protiv njega.
Treba imati na umu da čovjek može biti dobar katolik i kad ne vjeruje u limb, budući da Crkva nikad nije definitivno potvrdila njegovo postojanje. Ne smijemo nekoga tko drukčije razmišlja o ovome nazivati lošim katolikom.
Cijeli tekst pročitajte ovdje.
