Prijeti li Hrvatskoj građanski rat?!!
S obzirom da je Most u svojim predizbornim programima najavljivao radikalne reforme izbornoga zakonodavstva, čak i ako u današnjem HDZ-u nema svijesti ni volje za radikalnim intervencijama u taj dio političkoga poretka Države, Orešković bi mogao pripremiti sređivanje temelja državne legitimnosti.
Parametri unutar kojih će djelovati vlada Tihomira Oreškovića snažno su određeni rezultatima izbora, tijesnom saborskom većinom i realnim stanjem u Hrvatskoj. Nijednu ključnu stvar Vlada ovakve saborske većine neće moći riješiti na način da plodove svoga rada dočeka kao Vlada.
Iako se namjerno, ciljano i posve zločesto nameće javnosti i hrvatskom narodu polazište da je ključni problem ekonomsko stanje zemlje, ključni problemi Hrvatske su daleko složeniji i na posve drugom mjestu.
Netko je neki dan rekao nakon izjave Zorana Milanovića o kriminalcima, špijunima i ustašama na suparničkoj strani, raspravljajući o mogućnostima Vlade Tihomira Oreškovića da je nerealno očekivati optimalni zamah razvoja Hrvatske s potporom polovice hrvatskoga društva.
To je istina.
Ne može se govoriti o razvoju Hrvatske, a računati na polovične ciljeve, na polovičnu potporu i interese.
Ako smo slobodna zemlja, onda nam ciljevi moraju uvijek biti maksimalni, ako nismo, ključni cilj prije svega ostaloga mora biti – osloboditi se svega što nas drži neslobodnima.
Priča o polovici hrvatskog društva je netočna, zlonamjerna i krivotvorina te goleme manjine. Istinski kočničari razvoja Hrvatske nisu nikakva polovica društva, već golema manjina s potpunom nelegitimnom društvenom nadmoći. Tu manjinu, prividnom polovicom čine nakazna zakonska i ustavna rješenja suvremene hrvatske Države. Ciljano je isključena stvarna polovica hrvatskoga naroda iz procesa odlučivanja pa je uspostavljena brojčana ravnoteža, totalna institucionalna neravnoteža i nadmoć antihrvatskih politika.
Tako je stvoren privid podjela na dva ravnomjerna djela naroda.
U ovakvom stanju, slušajući svakodnevno istupe lidera navodne ljevice, a pogotovo njihovih nevladinih jurišnika te gledajući Radmanov HTV koji svojim antihrvatskim informativno-političkim programom diktira okvire ponašanja i ostalih nacionalnih televizija, nije malo ljudi koji se boje čak i građanskoga rata.
Pretjerujem?
Nipošto.
Stajališta radikalno suprotstavljenih strana su takva da su jedni antifašisti, a svi ostali fašisti. To nipošto nije politički folklor ili kavanska zafrkancija.
Ulozi su daleko veći i ozbiljniji.
Radi se o bitci za kontrolu golemih nacionalnih resursa, od kojih ovisi razvoj hrvatskoga naroda. U pojmu tih resursa krije se činjenica da jedan dio „boraca“ za antifašističku platformu i osobno živi u apsolutnom blagostanju koje nema nikakve veze s njihovim konkurentnim sposobnostima, niti bi takve povlastice ikada igdje ostvarili ili imali na slobodnom tržištu.
Oni to jedino mogu zadržati ili prijevarom, ili silom.
A jedina sila kojom mogu i znaju raspolagati je – država.
Ti ljudi i takve strukture će svim postojećim sredstvima braniti svoje pozicije, pri čemu valja naglasiti da u njihovom javnom, društvenom i političkom djelovanju nema tzv. viših principa, već samo i isključivo osobni komfor.
A visokim ciljevima se pokrivaju i za to su plaćeni, često i iz inozemstva.
Zar je to nekome potrebno dokazivati?
Sve ukazuje na to da navodna ljevica u ovome trenutku svjesno i ciljano dodatno radikalizira odnose, očito uvjerena da je idealan trenutak i da ima potrebnu moć za trajno pacificiranje hrvatskoga naroda na navodnim antifašističkim stečevinama. Antifašizam kojim se pokrivaju nije ništa drugo nego mutirana nakaza bivšeg komunističkog jugoslavenskoga poretka i aktualnih velikosrpskih tendencija i politika.
To je jedina istina.
Koja su polazišta za takvu tvrdnju?
Da se ne igramo skrivača, idemo pogledati samo imena i prezimena, etničko, socijalno i ideološko podrijetlo goleme većine protagonista medijske, nevladine, lijeve političke opcije, zatim nositelje ključnih pozicija u državnim ustanovama, na lokalnoj i regionalnoj razini, pogledajmo stanje na sveučilištima i u većini društvenih institucija.
Iz paštete iskaču djeca bivših visokih pripadnika komunističke oligarhije, djeca iz oficirskih obitelji, djeca iz etničkih srpskih ili miješanih obitelji čiji su očevi bili visoki dužnosnici jugoslavenskoga režima i dugogodišnji čuvari političkog zatvora hrvatskoga naroda.
To podrijetlo pravilno potječe unazad nekoliko generacija.
Slučajnost?
Dajte, ne budimo djeca.
Dok su hrvatska djeca zalagala život za današnju Hrvatsku, djeca komunističke i velikosrpske oligarhije su tražila pokrovitelje za djelovanje nakon eventualnog neuspjeha srpskih vojnih snaga, te stvarala infrastrukturu za rušenje Hrvatske pod političkim platformama. U stvaranju takve infrastrukture racionalno je svakome tko poznaje principe priprema svakoga rata, vidjeti i rukopis srpske obavještajne agenture, prije svega tada svemoćnog KOS-a, koji je posve nadmoćno i legalno djelovao na prostorima Hrvatske. Zbog toga bez obzira je li radio za KOS, nije Goran Radman slučajnost na čelu HRT-a, kao što bez blagoslova KOS-a to nije mogao postati osamdesetih godina kad se uvelike pripremao rat protiv hrvatskoga naroda.
I točno to danas vidimo na djelu.
Šutnja o tim stvarima nametnuta je kao nekakva politička i javna korektnost, koju zbog nepostojanja političke i medijske ravnoteže hrvatski narod nije mogao osporiti.
Šutnja o tim stvarima i činjenicama je posve pogubna, jer pod krinkom kulture dijaloga, slobode mišljenja, civilnoga društva i navodnih europskih stečevina, takvi ljudi i čitave institucije provode prikrivenu zakonsku i političku, a onda sve brutalniju otvorenu novu agresiju na hrvatski narod.
Agresiju na njegovu tradiciju, kršćansku, odnosno katoličku kulturu, prepoznatljivost i obilježja koja su ga kao autentični europski politički subjekt i očuvala kroz povijest.
Što u takvim okolnostima može Orešković?
Može osigurati predah, neku vrstu primirja, usporedivog sa Sarajevskim sporazumom, koji su u siječnju 1992. godine potpisali tadašnji ministar obrane Republike Hrvatske Gojko Šušak, u ime Hrvatske i generali JNA u ime – Srbije.
To nikako nije značilo da su sukobi i ratne strahote nestale, a pogotovo da je Hrvatska potpisala kapitulaciju zbog okupiranih teritorija. Niti da je Srbija odustala od svojih ciljeva.
Je li to usporedivo?
Da. Potpuno.
Tada je bila okupirana hrvatska zemlja, gradovi i sela, pobijeni i protjerani ljudi, danas je zarobljen hrvatski nacionalni duh, sloboda i dostojanstvo.
Od istih politika, istih i sličnih ljudi.
A danas su zarobljeni tadašnji ratnici i ratni pobjednici.
Upravo je takvo stanje danas u Hrvatskoj.
Rat koji se vodi protiv hrvatskoga naroda nesmanjenom žestinom još od 1945. godine, koji nikada nije prestao, samo su modifikacije bile drugačije, vodi se i danas politički i institucionalno svom žestinom.
Režanje na Reinerov spomen „Hrvatskog državnog sabora“ i izjednačavanje simbolike 41. i 91. godine na nacionalnoj televiziji istoga dana, pokazuje koliko je taj rat uzeo maha. Šutnja svih vodećih medija o sudjelovanju notorne četničke družine Jandrino Jato na proslavi SNV-a u Zagrebu, također pokazuje silinu tog rata.
Da bi se takav rat dobio, nužno je nekoliko elementarnih preduvjeta.
Nužno je snažno nacionalno vodstvo s jasnom političkom idejom i jasnim definiranjem stvarnih problema. To u ovim okolnostima nemamo mimo HDZ-a, a HDZ ovakav kakav jest, to nije. A može postati relativno brzo, pogotovo u ovakvim okolnostima. Sve ovisi o Tomislavu Karamarku.
Današnji hrvatski problemi izgledaju kao prazan novčanik, ali – to nisu.
Prazan novčanik je prije svega izraz potpune antihrvatske kontrole nad svim sektorima hrvatskoga društva i države. Jer, ta kontrola mora hrvatskome narodu onemogućiti osobnu i obiteljsku neovisnost, razvoj njegovih tradicionalnih i vrijednosnih potencijala, koji su hrvatskome čovjeku svugdje u uređenim zemljama svijeta bili prednosti i polazište za razvoj osobnoga i obiteljskoga blagostanja i uspjeha.
To pokazuju praktična saznanja i statističke činjenice dostupne svima.
Nametnuta matrica glavnih problema je stoga potpuno pogrešna i potpuno zlonamjerna.
Orešković može osigurati relativno povoljniji položaj Republici Hrvatskoj pred međunarodnim financijskim oligarhijama u upravljanju državnim dugom, može svojim realnim znanjima pokazati državnome vrhu kako se odgovorno i suvereno može iskoristiti pozicija dužnika na strateški važnom geopolitičkom prostoru. To je svojevrsni paradoks, ali je izrazita pogodnost i činjenica provjerljiva u međunarodnim odnosima, jer nitko nije za likvidaciju ako dužnik pokaže da zna upravljati dostatnim potencijalima za vraćanje dugova. Orešković to može garantirati svojim imenom, prošlošću, statusom i konačno, političkom potporom u Saboru.
Jer je to u trenutnom intersu obiju zaraćenih strana.
Orešković može nametnuti određene standarde u upravljanju nacionalnim gospodarstvom u zemlji, kao što može amortizirati dio snage i udaraca navodne ljevice, ali i stečenih financijsko-gospodarskih pozicija u tranziciji hrvatskoga društva.
To je sve.
I, nipošto nije malo, ali nije rješenje temeljnih problema, pogotovo ako fenomen Orešković ne znadu iskoristiti nacionalne politike, prije svih HDZ.
Zbog toga HDZ mora svaki dan mandata Tihomira Oreškovića iskoristiti za stvaranje pretpostavki trajne obrane hrvatskoga naroda, a ne za likovanje i veličanje svoje izborne pobjede. Inače će ostati nakon doprinosa uspostavi države, zapamćen kao sudionik njezina rušenja.
Što bi najviše uz navedeno mogao pokušati uraditi Orešković?
Kao izdanak dokazane svjetske škole neupitne upravljačke legitimnosti i posve jasnoga sustava odlučivanja, on bi mogao pokušati pripremiti temelje da Republika Hrvatska prije svega, izrazimo se terminologijom Oreškovićevog svijeta, postane uređeno dioničarsko društvo.
To znači, da ni jednome, ni najmanjem suvlasniku kompanije koja se zove Republika Hrvatska ne smije biti oduzeto pravo na sudjelovanje u odlučivanju o svome nasljedstvu.
S obzirom da je Most u svojim predizbornim programima najavljivao radikalne reforme izbornoga zakonodavstva, čak i ako u današnjem HDZ-u nema svijesti ni volje za radikalnim intervencijama u taj dio političkoga poretka Države, Orešković bi mogao pripremiti sređivanje temelja državne legitimnosti.
Vlada Republike Hrvatske mora pripremiti ustavne promjene, mora u tom paketu ključno mjesto zauzeti promjena kompletnog izbornog zakonodavstva, kao i dijela državnih institucija, pri čemu prije svega mislim na Sabor.
Cjelokupan hrvatski narod mora imati ustavno, zakonsko i provedbeno pravo birati zakonodavno tijelo Republike Hrvatske i to na jedinstvenoj izbornoj listi, bez ikakvih diskriminacija, bilo negativnih, bilo pozitivnih. To je minimum standarda današnje Europe, to zagovara Konvencija o ljudskim pravima i to je u više navrata presudio europski Sud za ljudska prava u Strasbourgu.
To je jedini pravac koji sukob potpuno zaraćenih strana u Hrvatskoj, može razriješiti političkim putem.
Ideje, politike i programi koji u legitimnim okolnostima dobiju verifikaciju istinske većine cjelokupnog hrvatskog naroda, neka odlučuju o njegovoj sudbini.
Vlada Tihomira Oreškovića ne može dobiti potrebnu većinu u Saboru za takvu promjenu državnoga ustroja, ali ima – referendum.
Za to će dobiti, iako nije nužno i potporu predsjednice Republike.
Takva osmišljena akcija, koja će u državni poredak vratiti više od dva milijuna Hrvata bio bi stvarni trajni doprinos razvoju složene korporacije koja se zove – Republika Hrvatska.
Hoće li biti otpora takvom rješenju?
Naravno.
Na granici građanskog rata.
Treba li onda imati pretjerani respekt ili neku vrst straha od toga?
Nipošto.
Jer, sraz neprijateljskih polazišta u Hrvatskoj mora se dogoditi. Kad, tad.
U tom srazu jedina stvarna moć antihrvatskih politika je u nemoći i strahu hrvatskih nacionalnih politika i inicijativa. Sve ostalo, čak i percepcijska golema javna nadmoć je samo površinskog značaja, jer ti ljudi i te politike u srazu s hrvatskim narodom, nemaju nikakvih izgleda.
Zbog toga Orešković i njegova Vlada trebaju biti most za ostvarivanje polazišta za taj obračun u Hrvatskoj.
Da, upravo Most.
Autor: Marko Ljubić/dnevno.hr
