PROF. DR. MATKO MARUŠIĆ: Kriteriji svetosti blaženoga Alojzija Stepinca
Svi Hrvati radosno znaju da je završen proces kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca. No, zabrinuti su jer je Pravoslavna Crkva zbog poznatih političkih razloga protiv toga čina, a Sveti Otac Franjo stoga je oformio mješovito katoličko-hrvatsko i pravoslavno-srpsko povjerenstvo koje će razmotriti argumente za čin kanonizacije.
Ovdje tvrdim da ne samo da nema razloga za zabrinutost, nego upravo suprotno – za veliku radost. Za to imam više argumenata.
Hrvati i Povjerenstvo
Hrvati koji su nezadovoljni postupkom Svetoga Oca ne bi se trebali tako osjećati, nego upravo suprotno.
Evo zašto: 1) Sveti Otac time Pravoslavnoj Crkvi pruža ekumensku ruku pomirnicu što je jako lijepo i na što mi Hrvati kao katolici moramo biti ponosni. Ponos treba pojačati (a ne uzdrmati) i činjenica da se za taj povijesni potez Sveti Otac oslonio upravo na nas Hrvate: blaženoga Alojzija Stepinca i njegovo djelo, hrvatske istraživače Stepinčeva djela i njihove argumente, na članove Povjerenstva, te napokon i nas sve Hrvate znane i slavne kao Antemurale Christianitatis. b) Prema našoj vjeri, Svetoga Oca u njegovim teološkim procjenama nadahnjuje Duh Sveti i on ne može pogriješiti. (neki bi trebali ponovno na vjeronauk?) c) Srpska pravoslavna crkva će savršeno dobro upoznati život i djela bl. Alojzija Stepinca. To je jako dobro, jer se o njemu i njegovim djelima više ne će moći lagati. Budući da su ta djela vjerski, ekumenski i ljudski konkretna i veličanstvena, te bi spoznaje mogle utjecati na naše susjede Srbe i njihovu Crkvu da važne stvari iz tragičnoga II. svjetskoga rata vide u realnijoj perspektivi. Realna ili barem realnija perspektiva mogla bi označiti početak popuštanja tenzija između dvaju naroda. d) Kao što je kratko, istinito i inteligentno ocijenio rektor Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta profesor Željko Tanjić, zbog i nakon pravoslavne provjere Stepinčevih djela, njegova će veličina zasjati još većim sjajem. e) Postupak kanonizacije završen je i mješovito povjerenstvo ne odlučuje o kanonizaciji, nego se informira o činjenicama i procjenjuje ih u smirenu dijalogu, bez utjecaja na konačni ishod.
Prihvaćeno je da Stepinac nije ratni zločinac i da ne nosi apsolutno nikakav građanski grijeh iz ratnih vremena
Dublje razumijevanje svrhe stvaranja Povjerenstva dovodi nas do jedne neizrecivo važne spoznaje, zbog koje ovo i pišem, odnosno upravo nju želim naglasiti za hrvatsku javnost. Budući da se radi o vrlo važnoj stvari, dopustit ću sebi, zbog gušta, malu odgodu – u obliku neke vrsti uvoda. Treba uočiti da je već odnesena važna pobjeda istine i pravde: od tvrdih i nepopustljivih srpskih stavova i himbe Slavka Goldsteina ostalo je samo jedno: „Stepinac u tom vremenu i prilikama i u odnosu na veličinu ratne tragedije nije dovoljno učinio“. Tu treba uočiti da više nitko, čak ni Nikolić, ne govori o Stepincu kao zločincu, kao kolaboracionistu, nego kao očovjeku kojega baš i ne vole, ali shvaćaju da nije bio ni zločinac niti kolaboracionist.
No, teško im je i razumijem ih: padne li ta laž, u opasnost dolaze i sve druge laži koje su ispleli o katoličkoj Crkvi, o ustaškom režimu, vlastitoj revoluciji, vlastitim zločinima i vlastitom vladanju. Zato izmišljaju novu sintagmu: „nije dovoljno učinio“, „nije se snašao“. Nas ta ustrajnost ljuti toliko da ne vidimo ono važnije: priznali su da Stepinac nije zločinac ni kolaboracionist. Nisu mu našli ni jedan jedini grijeh, priznali su da je nepravedno suđen i nemaju kud: bave se njegovim svetaštvom, koje se njih uopće ne tiče. No, svetaštvo je druga priča (v. dolje)!
Zasad treba proslaviti (dostojanstveno, molim) činjenicu da su, ponavljam, Srbi, komunisti i Goldstein priznali da Stepinac nije bio ni zločinac niti nacistički kolaborator. (Uf, tko se tome mogao nadati prije 50 godina?!)
Kriteriji svetosti ili kog vraga Goldstein hoće
Zašto bi se uopće jedan Goldstein, čovjek nekršćanin, komunist, dakle i ateist, upletao u kriterije katoličke crkve za proglašenje svetaca? Ne razumijem, zašto ga to uopće zanima. Zapravo – razumijem, jer i slijepac vidi da on mrzi sve hrvatsko i katoličko i da je pun jada što to naposljetku svi vide, a ne mrze ga (mrski katolici!), nego žale ili ismijavaju. Lijepo molim Goldsteina i njemu slične da nas religiozne primitivce, zabludjele, zavedene i neprosvijećene vjernike ostave na miru s našim vjerovanjima, s kumirima, molitvama, relikvijama i misama; to je naš problem, a ne njihov. Što se njih tiče koga ćemo mi proglasiti svecem? Prezirući vjeru, oni trebaju prezirati i proglašenje ljudi svetima i kriterije koji se pri tome primjenjuju, a ne mudrovati tko može a tko ne može biti katolički svetac.
Alternativa je da Goldstein, ako je pošten i lojalan građanin Republike Hrvatske i čovjek koji poštuje svoje sugrađane Hrvate i katolike, bude prema nama i našoj Crkvi, vjeri i Bogu pun poštovanja i da ne kritizira naše kriterije svetosti, bez obzira na to koliko mu se sve to činilo zabludjelim i apsurdnim. (Ponaša li se tako i prema drugim vjerama?) O čemu se, dakle, radi u slučaju Slavka Goldsteina kao simbola komunističkoga odnosa prema pitanju kanonizacije blaženoga Alojzija Stepinca? Radi se o tome da on Stepinčev život i djela može i smije ocjenjivati samo kao djela jednoga hrvatskoga građanina, a nipošto se ne može i ne smije upletati u kriterije ocjenjivanja Stepinčeve svetosti! Isto vrijedi i za sve druge kritičare Stepinčeva proglašenja svecem, ostale zagrižene komuniste, ateiste, agnostike, neke glasne manjine – pa i braću Srbe i njihovu časnu Pravoslavnu crkvu: ni ona se – što su i sami izjavili – ne dira u kriterije proglašenja svetaca u bratskoj Katoličkoj crkvi! I ne treba se dirati, molim da to drži na pameti, bit će nam svima bolje, mirnije i ljepše.
Nema problema, pobijedila je znanstvena istina!
Nitko ne shvaća da nema problema! Upravo suprotno, divna vijest: Goldstein, komunisti i Srbi ne mogu naći ni najmanju mrvicu Stepinčeve građanske odgovornosti za događaje u Hrvatskoj u II. svjetskom ratu, dapače! Naći će fantastična, veličanstvena djela koja ga, kao što kaže predivna i prepametna gđa Esther Gitman, čine jednim od najvećih moralnih autoriteta u cijeloj Europi dvadesetoga stoljeća! (Goldsteini, budete li nas živcirali, i nju ćemo proglasiti svetom, barem za nas Hrvate. Zasad – Bog je blagoslovio!) „Da, ali on nije dovoljno učinio da ga se proglašava svetim“, kažu neprijatelji hrvatskoga ponosa. A ja im odgovaram: „Pa što se to vas tiče, to je naša, a ne vaša stvar. On bi bio naš svetac, a ne vaš. Mi vam ga ne ćemo nametati. Kad vam ne namećemo Krista, bilo bi apsurdno da vam namećemo Stepinca“.
„Ne učiniti dovoljno da bude proglašen svecem“ je srpsko-komunistička „presuda“ koja i pok. Stepincu, Hrvatima i Katoličkoj crkvi sasvim odgovara: to znači da on ljudima, Srbima, nije nimalo kriv, da su sve njihove optužbe protiv njega pale i da su oni to priznali. Nama više od toga od njih ne treba. Više od toga od njih ne bi bilo pristojno ni tražiti. Oni nadalje priznaju i da je učinio velika djela i da je spasio tisuće života; priznaju i da je upozoravao na nepravde i zločine, da je prosvjedovao na sve strane i sve načine, dakle je stvarno vrlo velik i važan čovjek, ratni heroj. A ako to „nije dovoljno da bude proglašen katoličkim svecem“ – to je katolički, a ne njihov problem. Ateisti nam se rugaju i zbog toga što mi vjerujemo da je Krist utjelovljeni sin Božji, pa nam se slobodno mogu rugati i da smo jednoga velikog humanista i ratnoga heroja proglasili svetim, premda on to, kako oni kažu – nije zaslužio. No, to je vjerska stvar, a država je sekularna.
Malo logike i znanosti
Prvo, nekatolici trebaju dopustiti, prihvatiti, da su katolički kriteriji proglašavanja svetim možda labavi i niski u odnosu na druge crkve i na njihove kriterije svetaštva (otkud im?). Ako postoji, to nije njihov problem, nego naš. Ne vjerujem da bi se u Hrvatskoj mogao naći čovjek koji bi hinduske kriterije proglašenja svetaca našao preniskim i onda se usudio kričati na Hinduse što nekoga proglašavaju svetim, a on drži da za to taj pristupnik „nije dovoljno učinio“. Ako tko dvoji o kriterijima katoličkoga svetaštva, treba se obratiti Vatikanskim teolozima, na njihovoj razini, i donijeti za to dokaza više nego je slučaj bl. Alojzija Stepinca. To se među crkvama ne radi, ne samo zbog međusobnoga poštovanja, pristojnosti i ekumenizma, nego zato što crkve jedna drugoj (već mnogo stoljeća) ne propituju dogme i pravila, jednostavno zato što bi to bilo apsurdno, protivno samoj prirodi vjere i filozofskoj poziciji religija. Drugo, može se stvarno malo razmotriti što bi to u slučaju pitanja svetosti bl. Alojzija Stepinca stvarno, objektivno, značilo kada se kaže „nije dovoljno učinio“.
Na tu Goldsteinovu konstrukciju savršeno je odgovorila gđa Esther Gitman: „ne možemo se sada vratiti sedamdeset godina u povijest, staviti se u kožu jednoga čovjeka i – procjenjivati je li on dovoljno učinio. Koji su dokazi i koji kriteriji da je učinio premalo, ili točno onoliko koliko je trebalo, ili previše? Tko može i pomisliti da to objektivno prosuđuje, a s ciljem da tu prosudbu prihvate i drugi, koji drukčije misle?“ Što je Stepinac trebao učiniti da bi mu se Srbi i hrvatski komunisti, i Goldstein – danas divili „da je puno učinio, ma pravi katolički svetac, što taj Papa Franjo uopće čeka…“? Da je otišao u partizane? Da je na Pavelića bacio bombu? Da mu je u pismu poslao otrovni prah? Da je emigrirao? Da je ubio prvoga ustašu na kojega je naišao na cesti? Ima u toj ocjeni „nije bilo dovoljno“ još jedna uvreda.
Crkva, naime, ne smije, po vlastitim pravilima, dirati u političke procese i odnose, što uključuje i rat. Crkva brine za održanje vjere i vjerskih poslanja i brine za sve ljude bez obzira na vjeru, za slabe i nemoćne, obespravljene ugrožene, umiruće. Upravo je to bl. Alojzije Stepinac radio, i to savršeno! Po Kristovu nauku svećeniku nije dopušteno baviti se politikom, dakle je za velikog vjernika i zagovornika vjere Kristove bilo nezamislivo da dade ostavku, koga ubije ili ode u partizane (ili ustaše), da ruši vladu ili lobira za njezino rušenje.
On je brinuo za vjeru i za ljude. O tome postoje tisuće čvrstih, nesumnjivih, nepobitnih dokaza. Stepinac se ponio savršeno u ljudskom, vjerskom, filozofskom, ljudskopravnom i pastoralnom pogledu. Mi Hrvati se ponosimo njime. Mi mislimo da bi se svi ljudi trebali ponositi njime. Mi mislimo da je on bio sveti čovjek, a ne tražimo od drugih da to bude i njima, ali stvarno držimo da imamo pravo, moralno, civilizacijsko, tvarno i filozofsko, da nam na tome nitko ne zamjeri niti zamjera.
Bog i Hrvati! (Eh, umalo zaboravih: i Esther Gitman!)
Matko Marušić
Izvor: glasbrotnja.net
