TV REGION: Povratak Yutela
Hoće li ovako izgledati snimatelji HRT-a nakon potpisivanja ugovora s RTS-om o dijeljenju resursa i zajedničkim projektima? Kao što Vlada na samom kraju svog mandata donosi odluku o jamstvu Primoštenu, tako Radman na samom kraju svog stolovanja na HRT-u – osim ako SDP nekim čudom i uz uperen pištolj ne skupi dovoljno glasova – potpisuje sporazum s televizijom Srbije.
Birali ste – gledajte, zvala se jedna emisija na nekadašnjoj TV Zagreb, u vrijeme dok je bila tek jedan studio JRT-a, Jugoslavenske radio televizije. Birali ste vlast, pa zato gledate stare partizanske filmove na HRT-u kojeg, za program koji je jedno veliko ništa, plaćate mjesečno kunu skuplje nego HD premium verziju HBO-a koja na 4 kanala prikazuje sve najnovije hollywoodske filmove, najbolje serije, plus besplatna videoteka. Pored starih partizanskih filmova, za taj novac gledate i Markovinu, Puhovskog, Maju Sever, Mislava Togonala, Hrvoja Klasića, Petrinu, i hrvatskog zakašnjelog Che Guevaru Matu Kapovića. Uglavnom, svakog redikula, svaku nepismenu budalu, čitavu bulumentu likova kojima je prije mjesto u instituciji za mentalno zdravlje nego na javnoj TV, a koje povezuje samo to što su “napredni”, vole Tita i Jugoslaviju. Ako ispunjavate ta dva uvjeta, javna TV će se pobrinuti za peglanje vašeg imagea, nema veze kolika ste seljačina, koliko neuki, u kojoj mjeri gluperda, vi ste poželjan i popularan gost. Simonica i Ava vam nisu ravne. Ako niste, nema vas. Kakav crni Ilčić!
Uskoro bi se to moglo promijeniti – na gore. Pa bi se cijeloj toj ekipi zabavljača raje mogli pridružiti Miroslav Lazanski, Brena, Sandra Afrika, a možda se vrati i Mila Štula voditi dnevnike. Ako vam fale Branko Kockica, Prle i Tihi, zajednički Недељни дневник vikendom, jedan vikend iz studija Beograd na srpskom a drugi na srpsko-hrvatskom iz studija Zagreb, mogli biste uskoro doći na svoje. Naime, u četvrtak je na stranicama HRT-a objavljena vijest – koju mediji nisu smatrali bitnom pa je uglavnom nisu niti prenijeli – koja kaže da je u Beogradu (jeste, dabome, a da gdje drugdje!) potpisan sporazum o suradnji između HRT-a i RTS-a, koji predviđa razmjenu radijskih i televizijskih sadržaja vlastite produkcije “iz područja kulture, zabave i umjetnosti, kao i razmjenu dječjih, dokumentarnih i informativnih sadržaja.” Mnogo lepo! Minimaks se neće vratiti na male ekrane jer je umro, da nas zabavlja vicevima tipa “u Zagrebu ja ustadoh, svi ustaše”, ali navodno je Mila Štula još živa! No, to nije sve. Predviđeno je da dva javna servisa, osim programskih sadržaja, ubuduće razmjenjuju znanja i iskustva u svim područjima rada, te si pružaju međusobnu administrativnu i tehničku potporu pri ostvarenju projekata, navodi se dalje. “Obje su strane poduprle mogućnost suradnje na području zajedničke produkcije radijskih i televizijskih programa, kao i zajedničkog sudjelovanja na natječajima za projekte koji se financiraju iz fondova EU-a.” Zašto baš s RTS-om? Zar ne postoji mogućnost takve suradnje s austrijskim ÖRF-om, talijanskim RAI-jem, Mađarskom TV? Imamo li mi kakvih drugih susjeda osim komšija s kojima bismo mogli surađivati? Kad bi takvi sporazumi postojali i s kojom drugom TV kućom, ovaj sporazum i ne bi bio naročito sporan!
Očito, nije slučajno da je regija Alpe-Adria nestala s ekrana kad je Radman, ljubitelj socijalizma koji je do pobjede Kukuriku koalicije prodavao računalni softver najvećeg svjetskog kapitalista, zasjeo na svoje novo-staro mjesto, i vratio TV programski i svjetonazorski trideset godina unatrag. A vratio se “region” na male ekrane, u vidu starih partizanskih jugofilmova u udarnim terminima i starih i mladih jugonacionalista u svim talk-show i informativnim emisijama! Ovaj sporazum otvara brojna pitanja, naročito ako nastavimo ići u smjeru bratstva i jedinstva kojim smo krenuli, i ujedinjavanja dvaju televizija. Recimo pretplate. Hoće li se od sad moći plaćati i u jugo-dinarima? Ili bar srpskim dinarima? Navodno je u Srbiji pretplata nedavno podignuta na 500 dinara, što je oko 30 kuna, a što je izazvalo val nezadovoljstva u Srbiji, gdje je taj iznos ravan, u odnosu na plaće, našoj pretplati. Hoće li Hanžekovićev ured dobiti i pravo utjerivanja pretplate na teritoriju Srbije? Hoće li do sada nezamjenjivog Puhovskog zamijeniti politički analitičar Savo Štrbac? Ionako se njegovi stavovi ne razlikuju bitno od onih koje zastupaju razni Markovine! A Vojo Šešelj bi se mogao kandidirati i za novog ravnatelja zajedničke TV kuće, tako bismo bar imali etničkog Hrvata na čelu javne TV! Onako, po republičkom ključu. Možda se konačno vrati i nogomet na male ekrane vikendom, recimo prijenos utakmice ФК Чукарићки – ФК Обилићево. S druge strane, Srbe će zabavljati beskrajno duhovite hrvatske humorističke serije poput “Pod lipom 35”. Što sigurno neće pomoći imageu Hrvatske u Srbiji…
Naravno, tu se otvaraju još neka pitanja. Hoće li TV emisije iz produkcije TV Zagreb biti obavezno titlovane na ćirilici? I, šalu na stranu, jedno ozbiljno pitanje. Hoće li emisije koje će HRT sukladno sporazumu preuzeti od RTS-a, emisije njihove produkcije, na srpskom, biti – prevedene? I hoće li se raditi o titlovima ili sinhronizaciji? Jer, po zakonu o elektroničkim medijima sve što se emitira mora biti prevedeno ako nije na standardnom hrvatksom jeziku ili jednom od njegovih dijalekata. Sjetimo se – kad je jedna naša komercijalna TV počela emitirati “Žikinu dinastiju”, srpsku seriju, neki gledatelji su tražili da se serija titluje na hrvatskom, sukladno zakonu. I to je izazvalo lavinu javne osude od strane naših “hrvatskih” medija, kao da toliki intelektualci nisu stradali radi Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika! Kao, seljačine, glupani, prave se da ne razumiju srpski, pa sve je to ionako isti jezik! Ali kad se pokrene pitanje ćirilice u Vukovaru – koja sama po sebi nije toliko sporna koliko je sporan prevarantski način na koji se došlo do 35% Srba u Vukovaru, popisivanjem i onih “građana Vukovara” koji žive u Srbiji – e onda to više nije smiješno, onda je to ljudsko pravo! Onda to više nije isti jezik (a ako je jezik isti, isto je i pismo, jer je ono njegov integralni dio!) Onda su oni koji su protiv ćirilice ustaše i mrzitelji! A oni koji su protiv hrvatskog jezika na hrvatskoj TV su multikulti i tolerantni! Je li stoga teško pretpostaviti da će emisije RTS-a na HRT-u ići bez prijevoda, dapače da će prije naše emisije na “našem” HRT-u dobiti titlove na ćirilici nego srpske titlove na hrvatskom?
Spomenimo ovdje i da je do pred koju godinu RTS vodio notorni velikosrbin Aleksandar Tijanić. Iako nesporno intelektualac, autor sjajnih tekstova, ne treba zaboraviti da je on krajem osamdesetih počeo pisati za zagrebačke lifestyle i političke časopise Start i Danas, i za splitsku Nedjeljnu Dalmaciju. U njoj je imao kolumnu “En passant” u kojoj je, u vrijeme kad je Slobodan Milošević nakon “antibirokratske revolucije” okupirao praktički cijeli jugoslavenski medijski prostor, izvršavao specijalnu zadaću: da ideje velikosrpstva na profinjen komentatorski način prodaje hrvatskoj javnosti. Tobože je kritički komentirao tadašnji komunistički režim, odnosno događaje vezane uz antibirokratsku revoluciju i predstojeći raspad SFRJ, na mala vrata poturajući veliku Srbiju. Zbog toga je dobio ironični nadimak “gigant hrvatskog novinarstva”, jer je zapravo bio glavni medijski propagandist Miloševićeve politike u Hrvatskoj uoči raspada komunističke Jugoslavije. (Kad smo kod toga, danas mediji u Hrvatskoj umjesto “divovski” redovito koriste srbizam “gigantski”). Tijanić ne samo da je profilirao današnji RTS, nego je bio mentor današnjem generalnom direktoru te kuće, Draganu Bujoševiću, koji je s Radmanom potpisao sporazum. Bujošević je pisao za Politiku i NIN, koji se isticao četništvom, u doba Miloševića, a kasnije se profilirao kao Miloševićev protivnik i po njegovom padu preuzeo uređivanje Politike, vodećeg medija antihrvatske propagande u Srbiji devedesetih, uz RTS. Odnedavno je direktor RTS-a. Spomenimo i da RTS, s kojim se HRT udružuje, muče slični problemi kao HRT, imaju ogroman višak ljudi, a program koji proizvode je suludo skup u odnosu na onaj koji se uvozi i kupuje, što zbog objektivnih razloga a što zbog javašluka i korupcije kakvi caruju i na HRT-u. Tako da su i koristi od svega skupa nejasne, jer se ovim samo stvara još veći višak ljudskih i manjak materijalnih resursa.
Pred tri godine, dok je još bio živ i direktor RTS-a, Tijanić je rekao: “RTS ima 1.000 ljudi viška – ja ne mogu toliko ljudi, usred krize, poslati na ulicu. Minuta domaće serije stoji od 1.200 do 2.000 eura. A cijela epizoda turske, tajvanske, indijske i fudži serije stoji koliko minuta domaće”. I požalio se, uspoređujući Srbiju i Hrvatsku, kako Hrvatska, s gotovo dva puta manje stanovnika skupi 180 milijuna eura za HRT, dok Srbija daje manje od 40 milijuna. S druge strane, utakmicu Dinamo – Bayern za HTV odrađuje vanjska produkcija s HD reportažnim kolima, što im naplaćuje prema našim informacijama 220.000 kuna. I tako godinama. Jer je HTV vjerojatno jedina TV kuća u Europi koja nema HD Reportažna kola koja koštaju oko 10 milijuna kuna, za to nema novca od onih preko milijardu i 400 milijuna godišnje koliko nas košta HRT, ali zato Radmanu nije problem platiti nekoliko milijuna kuna svom kumu Željku Rogošiću za nekolicinu epizoda o Emanuelu Vidoviću i isto toliko za slične serije o Smoji i Tijardoviću. No, zato su tu sad emisije TV Beograd, koje će zabavljati vaše mališane i učiti ih govoriti “bre”…
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
