Vodi se dramatična borba za moć u Hrvatskoj i susjedstvu
Dok je hrvatska javnost zabavljena pregovorima Mosta, SDP-a i HDZ-a, dok su sve oči uprte u sastanke lidera tih političkih grupacija, paralelno se sasvim sigurno odigravaju, ako ne važnije, onda barem jednako važne pripreme za razvoj političke situacije i funkcioniranje Hrvatske u narednom razdoblju.
Političari su po definiciji u demokracijama samo manekeni odavno pozicioniranih istinskih centara moći, koji kontroliraju novac, medije, ključne gospodarske i međunarodne tokove u svakoj zemlji.
Što se događa u sjeni izbora, političkih poruka, pregovora?
Uvijek se takve stvari moraju analizirati s pozicije onoga što pojedinac ili grupa kontrolira, dakle narodski rečeno – onoga što može izgubiti ako se stvari otmu kontroli.
Dakle, ključno pitanje nakon ovakvog uvoda je – miruje li, i čeka li, kao ovčica za klanje svoju sudbinu, Todorić, Hanžeković, Roglić, Tedeschi, miruju li moćni pozadinski igrači Gregurić, Valentić, Štern, Škegro i čitava skupina ljudi koji su tijekom stvaranja hrvatske države bili kreatori i autori paralelnoga preoblikovanja tehnomenadžerske komunističke elite u moćnu kapitalističku strukturu.
Tomu svakako treba dodati i zainteresirane međunarodne čimbenike, prije svega Srbiju, koja s Hrvatskom ima stotine otvorenih pitanja, a prvenstveno rasplet situacije u Bosni i Hercegovini, pa s obzirom na izravni udar na nacionalnu sigurnost Milanovićeve vlade “provalom” obavještajca Raškovića, također pitati – miruju li silnice izvan Hrvatske?
Ne miruju.
I ne samo danas, kada se praktično ne vide njihove svakodnevne aktivnosti, jer takvi ljudi i ozbiljne države u ključne događaje ne ulaze nespremni niti smiju sebi dopustiti rizik.
Svatko nastoji u proces odlučivanja ubaciti svoje ljude.
Republika Hrvatska u kontekstu svih silnica unutar zemlje, a pogotovo izvan nje, djeluje kao svezano janje za klanje.
Ne treba im “novi Tuđman” ili “hrvatski Orban”
Da vidimo unutarnje silnice.
Ja sam već ulaskom Hanžekovića u posrnuli EPH zajedno s čitavim nizom snažnih partnera u njegovoj sjeni, a koji se po prirodi stvari nikada nisu voljeli isticati ili zauzimati naslovnice medija, analizirajući ponašanje Zorana Milanovića, ukazivao na mogućnost da upravo Zoran Milanović tim ljudima, usprkos svjetonazorskoj i idejnoj sličnosti, potencijalno može nanijeti i nanosi najviše štete.
Gotovo jednake štete kakve bi im mogao nanijeti neki novi Tuđman, ili, danas neki hrvatski Orban. Ti ljudi se više od ičega groze snažnog nacionalnog legitimiteta vlasti, jer se na nju najčešće ne može prikriveno utjecati. Ne odgovara im ni političko divljaštvo Zorana Milanovića, koji je, vidljivo je, ponajprije brutalnim nasrtajem na državnu i nacionalnu sigurnost “provaljivanjem” hrvatskog obavještajca Raškovića, spreman ići dalje nego je itko očekivao od razumnog čovjeka.
Zbog toga mi nije bila nimalo čudna i neočekivana informacija o svojevrsnom savezu između Karamarka i Hanžekovića, kao što mi nije bilo nimalo neočekivano da Most podupire Roglić i grupacija kapitalista oko njega. U taj kontekst treba svakako staviti činjenicu da je Radman snažno afrimirao Petrova i od praktično nebitnog i nepoznatog mladog čovjeka u gradiću nimalo bitnijem od desetine drugih mjesta i gradova u Hrvatskoj, stvorio davno prije izbora medijsku i političku zvijezdu. Radman nikada po definiciji neće dati signal za sotonizaciju ili afirmaciju bilo čega ili bilo koga, ako u tome nema snažan interes strukture kojoj pripada i koja ga je i poslala preko Josipovića na HTV.
Treba li podsjećati čitatelje što se u svim društvenim promjenama, pogotovo u revolucijama, prvo osvaja? Mediji.
Petrov je svojom komunikacijskom nevinošću, čistom prošlošću i javnom percepcijom romantičara s vjerom u dobre silnice hrvatskoga društva trebao poslužiti prije svega kao kontrolor Karamarkove političke moći, nakon očekivane uvjerljive pobjede nad Milanovićem.
Nikada se međutim sve ne može potpuno iskontrolirati.
Prvo, moćnici su podcijenili Milanovića, a mislim da ga i sad podcjenjuju, jer taj čovjek po svemu može izazvati nekontrolirane probleme u funkcioniranju države.
Drugo, precijenili su Karamarka, vodeći više računa o tome kako kontrolirati njegov utjecaj na vlasti, nego o njegovim političkim mogućnostima, koje su se pokazale zastrašujuće nedostatnim i lošim.
Kada stvari krenu krivo, onda se nikada ne zaustavljaju na jednom problemu.
Jer ni odmetnuti tipovi ne miruju. A ukaže im se i sreća.
Hrabri Lalovac i divlji predsjednik Vlade
Milanoviću se dogodilo čudo u liku i sociopsihološkom profilu posve nepoznatog čovjeka Borisa Lalovca, koji je trebao bez talasanja privesti Linićev mandat. To je bilo jako teško predvidjeti, pogotovo nije bilo moguće predviđati postupke čovjeka koji nije bio u fokusu interesa.
S obzirom da Lalovac nije prošao redovno političko baždaranje kroz partijske hodnike i klasične političke strojeve za škopljenje, bez repova, bez tipičnih političkih preferencija i s refleksom normalnog čovjeka, s još sačuvanim senzibilitetom prema ljudima, odlučio se suprotstaviti financijskoj oligarhiji. U svakoj vladi tehnomenadžerskog tipa i legitimiteta „poginuo“ bi i prije nego mu je to palo na pamet izgovoriti. Ali, Milanović je incident sam po sebi, pa je Lalovčeve namjere prihvatio kao slamku spasa i model bildanja mišića svog „državničkog egotripa“.
Lalovac nije uradio ništa svijetu nepoznato, ali otvoreni sukob s financijskim oligarhijama s izgledima na uspjeh moguć je samo u zemljama sa snažnom nacionalnom vlasti. Kao u Mađarskoj recimo.
U drugim okolnostima to je mogao predložiti samo posve nepolitičan ministar i prihvatiti divlji predsjednik Vlade.
Taj postupak Borisa Lalovca nije uznemirio gospodare iz pozadine materijalnim štetama, već daleko presudnije i više svojom presedanskom porukom hrvatskom narodu. Porukom – smije se. Može se. A to je opasnije od milijardi kuna šteta.
Taj potez je donekle usporediv s pojavom i djelovanjem Željke Markić i njege udruge U ime obitelji, ili s ljetošnjim zahtjevom znastvenika za slobodom znanstvenoga istraživanja prošlosti, ili skidanjem nametnutih „ustaških“ okova hrvatskom narodu.
U svim tim slučajevima radi se o opasnim presedanima, neposluhu i klicama koje bi mogle uzdrmati mir i ravnotežu gospodara društva.
Preslagivanje koje se počelo događati najmanje dvije godine prije ovih izbora javno je naznačio Hanžeković i njegovi kompanjoni ulaskom u EPH. To je bio siguran znak ozbiljnih dubinskih poremećaja, jer ti ljudi tek u krajnjoj nuždi izlaze pod svijetla pozornice.
Moralo se uspostaviti ravnotežu odnosa na već odavno osvojenim pomirbenim antifašističkim pozicijama, pri čemu je daleko opasnije buđenje nacionalne Hrvatske, jer ima integrativnu nit sa snažnim eruptivnim potencijalom, pa ju je potrebno u startu sasjeći i uništiti.
A to je i izričiti zahtjev tvoraca nove svjetske religije i posve novoga čovjeka-zombija, kojeg se može modificirati kao i svaki nepersonalizirani stroj. Golemi pokreti milijuna migranata s eksplozijom terorizma i nesigurnosti na svakoj točki zemlje, samo su uvod u završnu fazu pregrupiranja svjetskoga poretka. Samo su posve anacionalizirane države i njihovi satelitski lideri ušli nespremni u ovo pospremanje, a biti nespreman u regiji koja ni blizu nije interesno definirana jest – samoubojstvo.
Pupovac ni ne piški bez odobrenja i konzultacije s Beogradom
Zbog toga je podjednako Republika Hrvatska izložena unutranjim silnicama, kao što je borba za vlast nakon izbora u ovom trenutku i nesumnjivi veliki interes susjednih država, prije svega Srbije.
Zbog toga Pupovac neće ni piškiti bez odobrenja i konzultacije s Beogradom, a zbog toga i ovakav nečuveni udar na nacionalni poredak sa strane Zorana Milanovića.
Misli li netko da je Karamarko došao/doveden na čelo HDZ-a da redefinira autentične nacionalne interese hrvatskoga naroda, da ih afirmira i razvije u nacionalnu politiku? Smijurija.
Karamarkov posao je prije svega eutanazirati autentičnu nacionalnu Hrvatsku i držati je pod kontrolom, što putem vlasti, što putem prilagođavanja javne retorike razvoju stanja na tom dijelu Hrvatske. To nikako ne može Milanović, Pusić, niti bilo tko s ljevice, kao što nije mogao ni Josipović.
Takav interes se poklapa u svemu s interesima unutarnjih i međunarodnih središta moći. Zbog toga je i izgubio izbore.
Ni Kolindi ne pada na pamet izlaziti iz zadanih okvira
Iz tog okvira nikako neće moći izaći ni Kolinda Grabar Kitarović, čak i kad bi htjela, iako sve ukazuje da joj to ne pada na pamet.
Nije se Karamarko slučajno pozivao na Tuđmana, zapravo isključivo ciljajući na njegovu pomirbu, koja je istinski modus vivendi krupnog kapitala, financijske i gospodarske oligarhije u Hrvatskoj.
Problem takve pomirbe je u tome što su njeni učinci uvijek isključivi instrument navodne lijeve strukture, koja kontrolira svu moć u zemlji. Upravo Tuđmanovu pomirbu i rat oni su sjajno iskoristili za ostvarivanje potpune prevlasti nad Hrvatskom.
Zbog toga je tim centrima moći nužno dati nacionalnu simboliku, značenje i javnu percepciju.
A za to služe uvijek ljudi sa snažnom i neupitnom nacionalnom percepcijom. Zbog toga se nastoje iskoristiti makar za jednu uporabu bivši ratni junaci, branitelji, ratne žrtve, a kad ih se potroši, uvijek ostane pričuva. To su legendarni tehnomenadžeri, ekipa koja je, dok je Tuđman s nekolicinom suradnika radio na stvaranju države u najužem značenju, stvarala i ostvarivala potpunu kontrolu nad financijama, gospodarstvom i svim unutarnjim tokovima zemlje.
Nije nimalo slučajno što se odmah po izboru Kolinde Grabar Kitarović oko nje okupila nekolicina ljudi koji su bili klasični izdanci tog pozadinskog poretka. Mate Granić, Nikica Valentić i slični, pri čemu je bila očita namjera da se njihovim političkim karijerama i prošlošću zapravo dade svojevrsna personalizirana dimenzija „povratka Tuđmanu“. To se nije događalo bez Karamarkova znanja i volje. Zanimljivo je da su se ti ljudi sve češće počeli pojavljivati u izdanjima EPH-a, što ne bi ništa bitno značilo da nije sveukupnih, naizgled perifernih događaja, i sitnica koje to nisu.
I, svima, baš svima je cijelo vrijeme osnovna poruka bila jedinstvo, zajedništvo, neka vrsta nacionalnog pomirenja. Valentić, kao ratni premijer i osoba vrlo bliska predsjedniku Tuđmanu, a izvan svake sumnje i osoba koja simbolizira stvaranje današnjeg istinskoga hrvatskog poretka moći, tijekom zadnjih godinu i pol, u nekoliko navrata izlazi s političkim spinovima, javnim istupima, intervjuima i kompletnim programima za riješavanje problema zemlje.
Pogađate – svaki put u izdanjima EPH-a.
Čak i notorna Munižaba propovijeda “zajedništvo”
Zajedništvo koje propovijedaju mostovci, savjetnik predsjednice, većina „lijevih analitičara“, pa čak i notorna Munižaba na HTV-u, jest isključivi nalog stvarnih gospodara Hrvatske, kojima je eskalacija sukoba smrtna opasnost i izravan udar na njihove stečene pozicije i interese.
A to „zajedništvo“ potpuno bi odgovaralo svim iznozemnim čimbenicima, jer bi unutar takve vlasti funkcionirale kontrolne agende koje bi nacionalnu Hrvatsku držale nemoćnom.
Iako bi naizgled takva vlada bila jaka, bila bi istinski vrlo slabog potencijala za rješavanje otvorenih problema u regiji i sa Srbijom.
To što Karamarko javno bježi od toga zajedništva samo je model kojim se nastoji održati autentičnost i potencijal kontrole nacionalne Hrvatske, koja će uvijek za stvarni poredak moći biti jedini realni problem. Jer, jedino taj potencijal ima razorni učinak na cementirani antifašistički poredak koji je svim svojim silnicama, a pogotovo uz potporu kreacionista novoga svjetskog poretka, odavno uškopio nacionalnu Hrvatsku.
Zbog toga će se pod svaku cijenu nastojati izbjeći novi izbori, jer kreatorima poretka ne bi ostalo dovoljno vremena za slagalice novih odnosa snaga, preuzeli bi rizik nekontrolirane reakcije hrvatskoga naroda, a to nije prihvatljivo.
Netko će reći, kako je moguće u taj orkestar pod zajedničku dirigentsku palicu utrpati tako različite pa i suprotne osobnosti, protagoniste pa i simboliku. Pa jedino je na taj način moguće biti uvjerljiv i sa stvarnih političkih interesa i ciljeva naizgled skinuti ideološka obilježja, kako bi proklamirani ciljevi i zahtjevi bili što prihvatljiviji javnosti. A svi oni, svi ti protagonisti u tome lako nađu svoj interes, odnosno model preživljavanja.
Točno u ovim okvirima se odvijaju pregovori za formiranje nove vlasti u Hrvatskoj i nitko u tim pregovorima ne nastupa kao slobodan strijelac vođen isključivo moralnim i visokohumanim principima, a na žalost niti nacionalnim interesom.
Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno
