BISKUP UZINIĆ: Čudo u Kani bilo je znamenje događaja na Kalvariji
2. nedjelja kroz godinu (C), 2016.
Današnji evanđeoski ulomak nam je predstavio prvo Isusovo čudo, ili kako evanđelist kaže znamenje, u Ivanovom evanđelju. Važna je za Ivanovo evanđelje ova riječ znamenje. I puna sadržaja. Ona, naime, znači da ovdje nije tek riječ o događaju koji je spriječio, kako kažu u zrakoplovima, nenadanu situaciju jednog mladog bračnog para na samom početku njihovog zajedničkog života, nego da je riječ o događaju koji nadilazi konkretno vjenčanje.
Čudo ili znamenje u Kani Galilejskoj je događaj kojim je Bog, slično kao i u onim riječima koje smo slušali prošle nedjelje kad ga je proglasio svojim ljubljenim Sinom, već na početku Isusovog javnog djelovanja, a ovo je prema evanđelistu Ivanu ne samo prvo Isusovo čudo nego i njegov prvi javni nastup, objavio onaj plan koji Bog po njemu ima s čovjekom i čovječanstvom.
Tako se u ovom događaju na neki način već može nazrijeti ono što sv. Pavao piše kad piše o jedinstvu i neraskidivosti muškarca i žene koji sklapaju ženidbu dodajući: „Otajstvo je to veliko! Ja smjeram na Krista i na Crkvu“ (Ef 5, 32). Drugim riječima, znamenje u Kani Galilejskoj znak je otajstva neraskidive ljubavi Krista Zaručnika i Crkve Zaručnice. U ovom otajstvu saznajemo da je Krist Zaručnik došao među nas da bi nam objavio Božju neizmjernu ljubav prema nama, ali i da bi u nama po Crkvi Zaručnici probudio ljubav prema Bogu. Došao je da bi s nama sklopio novi savez, savez koji se neće kao onaj starozavjetni temeljiti na zakonima i zabranama, nego na ljubavi.
U Starom zavjetu Bog je sklopio svoj Savez s jednim narodom, kako bi ljudima postupno objavio samoga sebe, onakvog kakav on doista jest, ali i pomogao im da kroz svoj poseban odnos s njim ponovno budu ono za što su stvoreni. Kasnije su proroci produbljivali smisao tog odnosa Boga sa svojim narodom, ali i naroda sa svojim Bogom. Slika zaručništva i ženidbe, poput one slike koju upotrebljava današnji ulomak iz Knjige proroka Izaije, korištene se da bi približile svojstvo odnosa između Boga i njegovog naroda i naroda i njegovog Boga.
Često te slike sa sobom nose istu onu poruku koja je prisutna i u današnjem evanđelju, a ta poruka je da ni oni koje je Bog izabrao da bi s njima sklopio posebni savez „vina nemaju“, a nemaju ga jer su se odali bludu, napustivši Boga koji uvijek vjeran ostaje, da bi služili drugim bogovima. Izrael, Božji ljubljeni narod, nije bio na visini zadatka koji je pred njega postavio Bog. Jedinstvo između njega i Boga nije se uspjelo ostvariti, jer je savez od strane naroda bio više puta prekršen.
Bog svejedno ne odustaje od svoga naroda. Zato se konstatacija o nevjeri koja je znak onog da članovi njihovog naroda „vina nemaju“, kod proroka pretvara u navještaj jednog drugog Saveza, odnosno jedne druge svadbe. Već spomenuti ulomak iz Knjige proroka Izaije je ogledni primjer tog navještaja, koji nije drugo nego navještaj spasenja. Bog sa svojim narodom ima plan. Njegov plan je plan spasenja. Unatoč odbijanju, Bog ne odustaje nego obećava novi savez, savez kojemu nije dovoljna voda ljudskih aktivnosti, nego mu je potrebno i vino njegove božanske milosti, vino novog i vječnog Saveza koji će biti sklopljen u krvi Isusa Krista.
Isus, koji je u današnjem evanđeoskom ulomku prisutan na jednoj ljudskoj svadbi, proslavit će istinsku svadbu između Boga i ljudi i dati izobilje vina, puno boljeg od onog koje se pilo do tada, kako nova svadba i novi Savez nikad više ne bi bili prekinuti. Ta nova pretvorba neće samo promijeniti vodu u vino, nego će kruh i vino pretvoriti u otajstvo njegovog tijela i krvi, ali i omogućiti da se stari pali čovjek pretvori u novoga otkupljenog čovjeka. Ta će pretvorba omogućiti i one duhovske darove u različitim službama o kojima je progovorio ulomak iz Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima koji nam je danas ponuđen kao drugo čitanje, one darove koji će nam pomoći da usprkos našoj ljudskoj slabosti ostanemo vjerni tom novom Savezu, međusobno se nadopunjujući i izgrađujući, svatko ondje gdje ga Duh šalje i s onim za što ga Duh nadahnjuje.
Valja primijetiti da je u svemu ovom otajstvu bila prisutna Isusova majka Marija, koju ćemo u Ivanovom evanđelju ponovo susreti tek na Kalvariji, događaju kojim je, kako će sam Isus kazati, dovršeno ono što je počelo u Kani i čemu je čudo u Kani bilo znamenje. Na početku svog sudjelovanja u djelu otkupljenja Marija je, stavljajući se svojim služenjem Bogu na raspolaganje i dozvoljavajući mu da je osjeni Duhom Svetim za njezino jedinstveno poslanje u povijesti spasenja, rekla svoj „da“ Savezu između Boga i ljudi: „Evo službenice Gospodnje. Neka mi bude po tvojoj riječi!“ (Lk 1, 38).
I ovdje u Kani je prisutna kao službenica Gospodnja, ali i kao ona koja, po darovima koje joj je dao Duh Sveti, druge, sve nas, potiče da se i sami stavimo Bogu na raspolaganje, da i sami poput nje postanemo službenici Gospodnji: „Sve što vam rekle učinite.“ Ona će ovo još više postati u onom trenutku kad joj u Ivanu svi mi budemo povjereni kao njezini sinovi i kćeri i kad nam ona svima bude povjerena kao majka: „Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: “Ženo! Evo ti sina!” Zatim reče učeniku: “Evo ti majke!”“ (Iv 19, 26).
Otajstvo Kane nije tek čudo, nego je više od znamenja koje ima za cilj da i u nama, kao i u apostolima, potakne vjeru u Isusa kao Krista. Istovremeno to treba biti znamenje koje će nas približiti njegovoj majci Mariji, onoj koja nas prati i svojim nebeskim zagovorom pomaže u svim našim nevoljama, kao što je pratila mladi par iz Kane na početku njihovog bračnog života, ali također kao što je pratila svoga Sina Isusa u svim trenucima njegovog života, od kojih Kana Galilejska, kao početak i svojevrsno „guranje“ Isusa da se očituje, ima važno značenje. To će se značenje potpuno razumjeti tek u vazmenom otajstvu muke, smrti, odnosno Kalvarije, ali i uskrsnuća kojemu je Kana Galilejska s pretvaranjem vode u vino bila i znak i navještaj.
MONS. MATE UZINIĆ
BISKUP DUBROVAČKI
MISIJA
