‘ČUVARI FOTELJA’ I OPASNO ISELJENIŠTVO
Na snimkama nedavnog druženja predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović s hrvatskom zajednicom u Chicagu osobito su me se dojmile dvije djevojke koje su veselo, na nekoj mješavini hrvatskog i engleskog jezika, kazale kako bi voljele doći u Hrvatsku, učiniti nešto, vidjeti u čemu mogu pomoći….
Znam, čuvari status quo Hrvatske bi im odmah prigovorili da ne znaju pošteno ni govoriti, da nam takve ne trebaju sad kad nema posla ni za našu djecu. A da što vrijede, ne bi ni dolazile…
A mene su se dojmile upravo zbog onog zbog čega ih čuvari status quo Hrvatske unaprijed eliminiraju: zbog te pozitivne otvorenosti prema izazovu, koja se ovdje ubijala ne samo u bivšem jednopartijskom, već vrlo uspješno i u aktualnom višestranačkom sustavu. Uz to, podsjetile su me na paradoks izrazito susretljivog, dobronamjernog i prijateljskog odnosa iseljeništva prema Hrvatskoj i izrazito zatvorenog pa i neprijateljskog odnosa hrvatskih vlasti prema vlastitu iseljeništvu.
Podsjetile su me i na drugi paradoks: mjereno globalnim kriterijima izvrsnosti, Hrvatska ima veće stručne, znanstvene, poslovne i poduzetničke potencijale u iseljeništvu nego unutar svojih granica, a osim onih prvih ratnih godina stvaranja države, kada je iseljeništvo samo priskočilo u pomoć, nije učinila baš ništa da bi te potencijale privukla i koristila za svoj razvoj.
Upravo suprotno, različite političke garniture nakon 2000. činile su sve da ti potencijali ostanu “tamo gdje jesu”.
Za aktualnu hrvatsku ljevicu predvođenu SDP-om i HNS-om, koja i dalje baštini vrijednosti komunističke revolucije, oni su bili potencijalni ili stvarni neprijatelji, bez obzira na razloge zbog kojih su napustili Hrvatsku: zbog peronospore i suše, zbog političkog progona ili kao ekonomski emigranti iz neuspješnog političkog sustava. Zato su one najupornije, koji su došli u pomoć u ratu i stvaranju države već 2000., temeljito počistili iz državne uprave, potom su ih vrlo sustavno težili izbaciti iz izbornog procesa i u tome uspjeli.
Ali i nova hrvatska desnica, predvođena HDZ-om, nakon Tuđmana je voljela iseljeništvo samo deklarativno, a zapravo im je držala vrata čvrsto zatvorena. Prvo zato što su i dalje njegovali naslijeđeno poimanje države kao zbirke ograničenog broja “fotelja” i proračuna, koji se raspoređuju sukladno stranačko/partijskim simpatijama i zaslugama, pri čemu su ljude iz iseljeništva doživljavali samo kao konkurenciju u bitci za te “fotelje” i proračunske kasice.
I drugo, povratnici iz iseljeništva sa sobom nužno donose i nova pravila, sukladna (zapadnom) svijetu u kojem su odrasli i/ili postali uspješni: pozitivan pristup izazovu, kompetitivnost, slobodu stvaranja i poduzetništva, očekivanja da država bude servis, a ne politički vladar i tutor… Za te promjene ni desne, a osobito lijeve političke elite dosad nisu bile spremne, jer to je podrazumijevalo da se oni promijene.
Zato je moguće da među hrvatskim iseljeništvom, od SAD-a i Kanade do Australije i Novog Zelanda, ima barem tisuću onih koji su, počevši od nule, izgradili respektabilna poslovna carstva prema globalnim kriterijima, od Steva Bubala do Marka Franovića, a da baš ni jedan od tih superuspješnih ljudi u svijetu kompetitivnosti i tržišnoga gospodarstva nije mogao uspjeti u Hrvatskoj.
Obitelj Lukšić je pritom tek izuzetak koji potvrđuje pravilo. I oni koji su bili dovoljno tvrdoglavi da pokušaju nemoguće i uložili svoj novac ne bi li pokrenuli poslovanje u Hrvatskoj, morali su kapitulirati i otići – tamo odakle su došli. Hrvatska ima u iseljeništvu više desetaka vrhunskih znanstvenika, prema globalnim kriterijima, koji svojim ugledom mogu privući novac za istraživanja, kao ključni motor suvremenog razvoja.
Dakako da su suvišni u dosadašnjem konceptu hrvatskog razvoja, koji se svodi na stajanje u mjestu i propadanje. Jer njihovo bi uključenje značilo nove kriterije, nedostižne domaćim partijsko/stranačkim etabliranim veličinama. Jedino što su uspjeli učiniti među onima koji su se baš željeli vratiti i pomoći jest – međusobno ih posvaditi, prokušanim udbaškim metodama.
Hrvatska ima u iseljeništvu na tisuće uspješnih i utjecajnih pojedinaca u menadžmentu, financijskom menadžmentu, informacijskom i show-businessu, u državnoj administraciji i političkom životu država u koje su se iselili njihovi očevi, djedovi, pradjedovi ili prapradjedovi.
Imaju ono što Hrvatskoj najviše nedostaje: znanje, utjecaj i iznad svega drukčiji pristup i prema poslu i prema državi i prema sebi i prema drugima, ne nariču nad problemima i poteškoćama i ne vuku natrag, već se vesele izazovima i guraju naprijed.
I ako ih baš pitate, mnogi od njih bi vrlo rado pomogli, za njih to nije samo izazov, nije im Hrvatska isto što i Južna Koreja ili Hong Kong, već postoji još nešto dublje što vuče – korijeni.
Sjećam se još iz razdoblja stvaranja države u devedesetima: nije bilo neke veće međunarodne konferencije na kojoj se u stranim izaslanstvima ne bi našao pokoji “naš”, iseljeni Hrvat. I baš svaki bi se došao javiti, upitati može li što pomoći, “našima”, diplomaciji u nastajanju.
Među njima je bio i Chris Marcich, tada član američkog pregovaračkog izaslanstva u trgovinskim pregovorima WTO-a (Svjetska trgovinska organizacija), poslije hrvatski zet i dugogodišnji šef MPA-e u Bruxellesu, udruge koja zastupa interese američkog filmskog i videobiznisa u Europi.
Koji dakako ni tad, a ni kasnije, nije imao nakanu istisnuti nekog stranačko/partijskog hrvatskog pulena iz njemu predestinirane “fotelje”. Doduše jamačno nije ni John Malkovich imao namjeru oduzeti fotelju ozaljskoj gradskoj službenici kad je prije nekoliko godina bez najave i pratnje došao u ozaljsku gradsku upravu tražeći informacije o svojim korijenima, o zaseoku Malkovići na Žumberku, iz kojeg je njegov djed otišao u Ameriku.
Otpremljen je neobavljena posla, kao kakav balavac koji je promašio adresu. Anegdota kaže da su se tek koji sat poslije, kad se među službenicima pročulo da neki John Malkovich traži selo i kuću na Žumberku, dali u potragu za iznenadnom strankom, pronašli ga u obližnjem kafiću i zbilja mu pomogli utvrditi odakle je u Ameriku otišao njegov djed.
Nakon tog iskustva, John se, koliko je poznato, više nije javljao u djedov rodni kraj.
Novom hrvatskom razvoju umnogome može pridonijeti uspostava zdrave organske veze s vlastitim iseljeništvom. Onako kako je to normalno djevojkama iz hrvatske iseljeničke zajednice u Chicagu. Čini mi se da postoje i uvjeti za takav zaokret, koji zapravo donosi istinsku promjenu u načinu vođenja države.
Predsjednica Grabar-Kitarović postavlja nove standarde u odnosu prema iseljeništvu – od dijaspore pretvara ih (zasad tek verbalno) u integralni dio hrvatske zajednice. Tomislav Karamarko, kao najveći dioničar buduće Vlade, zalaže se za uspostavu ministarstva demografske obnove i iseljeništva i, još važnije, za stvarnu integraciju iseljenih Hrvata u strategiju novog hrvatskog razvoja.
Jedan od primjera je i mandatar Tihomir Orešković, koji i sam dolazi iz iseljeništva i koji bi trebao biti provoditelj te nove integracijske strategije na načelu: otvorimo vrata najboljima da se stave u službu razvoja. Opće propadanje je snažan motiv za takav zaokret. Ali ne treba se zavaravati: čuvari “fotelja” će radije propasti u mulj zajedno s “foteljom” nego naučiti plivati.
VIŠNJA STAREŠINA/SLOBODNA DALMACIJA
