Gospodo birajte – ili lustracija ili propast hrvatske države
U posljednja tri tjedna slušamo kako traju pregovori i razgovori između MOST-a i Domoljubne koalicije.
To nimalo ne zabrinjava jer je uobičajeno; trgovi su i korza većih gradova u Hrvatskoj za vrijeme radnog vremena krcata i gotovo neprohodna od silnog broja ljudi koji pijuckaju kavice, pivice i čajeve te obiluju onima koji šetuckaju uživajući u suncu.
Naravno, ne misli se na školarce, studente i umirovljenike. Hrvati su narod s jednom od najvećih ušteđevina po glavi stanovnika, narod s najviše nekretnina u vlasništvu i Hrvatska je država u kojoj buja siva i crna ekonomija, a uz to nezamisliva svota (u drugim državama oporezovanoga) novca pristiže svakoga dana od strane onih koji su domovinu napustili. Uz ove tri činjenice, kome pada napamet raditi za vrijeme radnog vremena, kad se može uživati u lijepom vremenu i voditi ćakulu i besjedu; razgovor ugodni naroda hrvatskoga.
Ipak, toliko dugi razgovori jesu potrebni, odnosno nužni kad se na izborima nije ostvario zadovoljavajući ishod, a s druge strane to znači da će, kad pregovori budu okončani, sve funkcionirati poput švicarskog sata, jer se valjda razgovara sada, kako se ne bi razgovaralo, pregovaralo, natezalo i trapulalo poslije, zar ne?
Žalosno je što samo pukovnik Crnoja i general Glasnović spominju lustraciju; ostali su nekako zašutjeli, a Božo Petrov je za Novi List, odnosno glasilo nepismenih četnika gornjeg Jadrana ustvrdio kako ne vidi što bi se lustracijom postiglo i usporedio je s lovom na vještice.
Vještice i vješci su mitološka bića s nadnaravnim moćima; djelatnici/suradnici UDBE i KOS-a, obnašatelji javnih dužnosti za vrijeme propale države nemaju nadnaravne moći, inače ih nenaoružani hrvatski narod ne bi potukao u Domovinskom ratu. Hoće li se naposljetku ispostaviti točnim da je MOST kukavičje jaje koje će kočiti reformsku vladu? Treba Petrova, koji je mlad u odnosu na ostale hrvatske političare, priupitati što ga točno smeta pri provedbi lustracije? Koji su njegovi (subjektivni) razlozi za odbijanje nečega za što samo luđak može reći da je nepotrebno?
Prva i temeljna reforma jest upravo lustracija. Ona je “condicio sine qua non”. Gospodarstvo, ekonomija, poduzetništvo, financije, kultura, zdravstvo (ili po srpski: zdravlje), MUP, vanjski poslovi, regionalan razvoj – sve je to u drugom planu i potpuno nebitno dok se ne provede lustracija, koju je gospodin Karamarko u predizbornoj kampanji spominjao i obećao. Sad više to ne spominje, no možda smatra kako s notornim stvarima ne treba izlaziti pred javnost?
Lustracija se može provesti na razne načine, koji ne moraju biti isključivo zakonom regulirani. Nepismena ljevičarska žgadija voli napomenuti da je Tuđman bio dio jugoslavenskog režima i da bi onda i njega trebalo lustrirati. Točno, no Franjo Tuđman je čovjek koji je zaslužan za stvaranje samostalne i neovisne RH, koji se borio protiv četničke agresije i velikosrpstva, koji je utemeljio i vodio stranku bez koje ne bi bilo suvremene hrvatske države, kojega su više puta pokušali smaknuti; takav je čovjek samoga sebe lustrirao. Njegov je grijeh što je prihvatio udbaše i kosovce (Manolić, Boljkovac, Mesić i još mnogo njih) kao suradnike, smatrajući da i oni vjeruju u Hrvatsku i da će se svojim djelima “samolustrirati”.
Mora se pritom imati razumijevanja za one ljude koji nikada nisu bili dio zločinačkog jugoslavenskog režima; oni su zatvarani, ubijani, mučeni, prislijeni napustiti svoju domovinu, dakle njihov je cijeli život kalvarija – naravno da će takvi (malobrojni) zahtijevati apsolutnu lustraciju. Ona, nažalost, nije moguća, jer, Hrvati su podanički narod koji se iz koristoljubivosti priklanjao tuđincima, od doba Petra Svačića, preko iliraca (ishitrioca), do Stjepana Radića i ostalih za vrijeme raznih jugoslavija. Kad bi se takva lustracija provela, u Hrvatskoj bi ponestalo političara, liječnika, sudaca, policajaca, vojnika i ostalih državnih službenika. Kad bi svi, koji su se učlanili u KPH, zbog toga bili kažnjeni, Hrvatskoj bi ponestalo kadrova, a ne pomaže ni činjenica da je preko 100 tisuća mladih zemlju već napustilo. Neka se uzme primjer profesora Zdravka Tomca; on se veći dio svoga života priklanjao jugoslavenskim vrijednostima, ali je uvidio svoje grijehe i od tada javno i svakodnevno vrši svoju pokoru. On je ne hini i ne lažira nadajući se probitku, već se pokušava djelima iskupiti i svaka mu čast i slava na tomu.
S druge strane, ne bi bilo naodmet preuzeti poljski model lustracije – zabraniti obnašanje javne djelatnosti svima koji su surađivali s poljskim inačicama UDBE i KOS-a. To bi bio neki razuman početak. Za takvo što će biti potrebne promjene Ustava, stoga je preporučljivo da se i o tome počne razmišljati.
Tomislav Karamarko je već pokazao domoljubno državništvo prepustivši mjesto premijera (koje mu s pravom pripada) drugome – ukoliko dođe do toga pa se ispostavi da je u mladosti na bilo koji način surađivao s jugoslavenskim službama (samo pretpostavka), trebao bi se opet državnički ponijeti i lustrirati sam sebe – tako bi se zasigurno smjestio među velikane hrvatske povijesti i ne bi bio ni za tisuću godina zaboravljen.
Hrvatski su branitelji i dragovoljci Domovinskog rata omogućili neovisnu Hrvatsku – oni trebaju (i moraju!) zahtijevati lustraciju i ustrajati na njoj. Kapitalizam, demokracija i vladavina prava jesu činjenice suvremenih poredaka. One nam se ne moraju sviđati, ne moramo ih zagovarati kao ideale i savršenstva, ne moramo ih nekritički prihvaćati, ali moramo uvidjeti da su naša stvarnost i tomu se prilagoditi. To ne će biti moguće bez lustracije, jer su Hrvatice i Hrvati previše uvaljani u samoupravljačko umovanje i socijalistički nerad, a kao takvi ne mogu opstati ni kao narod ni kao država.
Ili lustracija ili propast hrvatske države, bila ona za pet, deset ili pedeset godina; nema alternative.
Josip Gajski/hrsvijet.net
