KOME SU PROBLEM KATOLICI U POLITICI?
U Hrvatskoj se pojavio novi problem, koji to nije. Praktični vjernici. Preuzeli su „državni vrh“ i „zavladali Hrvatskom“. Prema pisanju novina najpraktičniji su: Iz NATO-a pristigla predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, šutljivi šef bivše oporbe Tomislav Karamarko, ping-pong reformist Božo Petrov i iz mrske „emigracije“ izvučen Tihomir Orešković. Poznata je partijska interpretacija: Tamo gdje se sastanu tri Hrvata na djelu je kontrarevolucija, sprega hrvatskoga nacionalizma i klerofašizma.
A sad ih je na vrhu čak četvero i svi su bili na božićnoj ponoćki. Zbog ponoćke prokazani su kao „praktični vjernici“. U nas mali korak od naoko bezazlenoga „praktičnoga vjernika“ do hude etikete „katoliban“, koja ima pretenziju zamijeniti etiketu „klerofašist“.
Stvari su, međutim, kompleksnije negoli nam medijski proizvođači pristanka daju do znanja. Pravi problem na koji Partija treba smisliti praktičan odgovor je sljedeći: Kako spriječiti da se i u Hrvatskoj ne probudi demokršćanstvo, onako kako se probudilo i popelo na državne vrhove Mađarske i Poljske. Naše je pak pitanje trenutka je li moguća srednjoeuropska osovina Kaczynski – Orban – Orešković? Ili ostajemo u slijepom crijevu bratstva i jedinstva s jedne strane, i s druge, u verigama globalnih središta financijske moći u koje su nas strpale političke elite tijekom posljednja četiri mandata.
Partija nije integrirana u hrvatsko društvo
Kako se nastaviti boriti protiv praktičnih vjernika u politici problem je revolucije koja teče i poslije pada komunizma. Milanović je našao lijek – priredit će im „pakao“. Jer oni hoće praktičnu Hrvatsku, bolju od ove nepraktične, „veštački“ podijeljene, u kojoj ne možemo disati i sastaviti kraj s krajem. Praktični vjernici optuženi su da su Partiji ukrali izbore i zbog toga su i praktični i nepraktični osuđeni sagorjeti. Milanović ih je krstio kriminalcima, špijunima i ustašama i poslao u pakao. Kao da su Milanovićeve krstitke naručene iz Beograda! Hude li jame na postkomunistički način.
Da je prošao dobar osnovnoškolski vjeronauk znao bi izborni gubitnik šeste najlošije vlade na svijetu, kako nema razloga za strah od praktičnih vjernika. Oni se mole i za svoje neprijatelje, jer ako se ne mole za njih, onda su ovovremeno praktični, ali nisu i bog-zna-kakvi vjernici. Nije molitva za neprijatelje jedina vjernička karakteristika. Njihov uspon na državne vrhove, reakcija je na politike praktičnih i prikrivenih vjernika ideologija. U našem slučaju i izloženosti blagodatima kulturalne revolucije Milanovićeve vlade, osobito mu militantnoga ministra Ž. Jovanovića, od milja prozvanog Kundak. Krajnje je vrijeme da Partija zaboravi „četvrtu Jugoslaviju“ i da se integrira u hrvatsku državu i inkulturira u hrvatsko društvo. Neintegrirana, kakva jest, proizvodi samo nove podjele na starim jugokomunističkim matricama.
Mađarska i Poljska: Novo srednjoeuropsko proljeće
Kad bi se Partija integrirala u hrvatski korpus i odustala od politike nasilne inkulturacije Hrvatica i Hrvata u njezinu ideologiju, lakše bi mogla shvatiti srednjoeuropski kontekst i zablude jugoslavenskoga. U srednjoeuropskome događa se nešto novo. Praktični vjernici demokršćanske orijentacije zauzeli su „državni vrh“ Poljske i najavili oštar zaokret od nametnute im liberalno ateističke ideologije. Prije njih isto se dogodilo i u Mađarskoj. Pa sad obje surađuju na užas dežurnih liberala Europske unije. Sve to miriše na novo srednjoeuropsko proljeće. Doduše, sad tenkovi ne dolaze iz Moskve, već iz Bruxellesa.
Vele poljski praktični vjernici da im je dosta nametanja liberalne ideologije, kao zamjene za komunističku. Odlučili su braniti poljski identitet i vlastiti sustav vrijednosti. Nametnuti im ne odgovara. Tako smo u Poljskoj dobili susret demokršćanske i liberalne demokracije. EU ima primjedbe na branitelje poljskoga identiteta, ali u svojoj vjerodostojnosti nije imala primjedaba na nasrtaje liberala na poljski identitet. Takvo jednosmjerno stajalište koštat će Uniju raspada, kao što je jednoumlje koštalo raspada komunističkih totalitarnih režima.
Praktični vjernici u Hrvatskoj imaju sustav vrijednosti vrlo sličan poljskim i mađarskim praktičnim vjernicima, također izložen sustavnom grickanju praktičnih komunista presvučenih u liberale i kapitale, stranke i banke. No, u ovom trenutku Hrvatice i Hrvati nemaju svojega Viktora Orbana ili Jaroslawa Kaczynskog. Istina, imaju mandatara. To jest nadu. Hoće li se Tihomir Orešković pridružiti mađarskom i poljskom lideru, ili će poslije „božićnoga“ poklonstva Pupovcu nastaviti s dosadašnjom projugoslavenskom politikom, tek ćemo vidjeti. Ne ovisi samo o njemu, već ponajviše o sustavu vrijednosti Domoljubne koalicije i Mosta.
Pad komunizma: Nije kao med i mlijeko
Borba za demokršćanski sustav vrijednosti na europskom Zapadu je izgubljena, što se vidi po posljedicama imigracijske politike kancelarice Merkel, ali i šire i dublje, osobito na području kulture. Sad kad je jasno da je pokleknula i Njemačka, liberalni svjetonazor doživljava otpor u državama koje su do prije četvrt stoljeća bile podkomunističkom čizmom. U njima su vladajući komunisti obukli kaput liberalizma bez granica. Sve je, naime, dopušteno u razgradnji identiteta. Osim jednoga: Ne dirajte u moć komunista presvučenih u liberale.
Vjernici, dakako, ne bi bili praktični, da su ostali u zavjetrini sakristije ispred čijih vrata s vanjske strane dežuraju dobermani hranjeni ljudskim mesom i dresirani ideologijom marksizma i lenjinizma. Praktični su upravo po svojemu društvenom angažmanu i izlasku iz geta, a ne po nazočnosti na polnoćkama. Oni drugi vjernici, zadovoljni getom, nepraktični su, ali, de jure i oni su vjernici. Na jedne i na druge pred nosom Sabora i po nalogu Vlade izveden je, sjećamo se, nasrtaj i u crkvi sv. Marka u Zagrebu. Posljednji barbari „na ovim prostorima“ koji su prakticirali nasrtaj na crkve bili su velikosrpski agresori, koje je hrvatski vojnik, najvećim dijelom baštinik konzervativnog sustava vrijednosti, vratio na početne položaje militantnoga svetosavlja, temelja velikosrpskih težnji građenih na mitovima.
Praktični katolici bivšega Istočnoga bloka, uključujući i one iz Slovenije i Hrvatske, već su ranije počeli preispitivati postkomunističke smicalice i zamke. O tome je u izdanju Kršćanske sadašnjosti (2001.) objavljena knjiga „Nije kao med i mlijeko – Bog nakon komunizma“, koju su priredili András Máte-Tóth i Pavel Mikluščák u suradnji sa članovima mreže istočno(srednjo)europskih pastoralnih teologa, među njima i hrvatskih. Knjiga je izuzetno aktualna i danas.
Novi oblici – stare deformacije
Katolički praktični srednjoeuropski vjernici primijetili su kako je potrebno suprotstaviti se militantno ateističkoj protucrkvenoj ideologiji koju u kratkim crtama karakteriziraju sljedeća polazišta: Vjerska svijest uništava čovjekovu vlastitu vrijednost, pojam Bog nestati će kad svijet postane razuman, odsutnost religije obilježje je prepoznatljivosti pune ljudske zrelosti, religija zamagljuje spoznaju zbilje – ona je opijum za narod, religija je „duh građanskog društva“ koje komunizam želi nadvladati, ne postoji individualni nastavak života čovjeka nakon smrti: nakon što je „onostranost istine nestala“ vrijedi „istina ovostranosti koju treba promicati“, ne postoji smisao svijeta, već materija koja se giba, rad od majmuna čini čovjeka i najuzvišenije biće za čovjeka je čovjek.
Organizirano progonstvo više praktičnog i manje nepraktičnog dijela naroda Božjeg iz doba komunizma u postkomunističkim društvima poprimilo je nove oblike. Oblici su ostali na istim ili sličnim polazištima. Pa tako opet imamo, ne samo u Hrvatskoj, od ranije poznate deformacije karakteristične i za doba militantnoga ateizma, kao što su getoizacija Crkve, privatizacija vjere, nesposobnost za obnovu, klerikalizaciju crkvenoga života, ugroženi kolegijalitet, nepostojanje svijesti o odgovornosti laika i neiskorištene mogućnosti – kako su ih saželi pastoralni teolozi srednje Europe.
Medijske dosjetke s odgođenim djelovanjem
Vratimo se u svijet čudesa i predodžaba domaćih medija. U njima D. Pavičić piše „Hrvatska je nakon 25 godina demokracije dobila političko vodstvo snažna kršćanskog habitusa, kakvoga nije bilo čak ni u vrijeme dr. Franje Tuđmana“. S. Letica, autor knjige „Četvrta Jugoslavija“ (Zagreb, 1989., naklada 5.000 primjeraka), piše kako se Most proglasio „nekom vrstom Kongregacije za nauk vjere u svjetovnom smislu, a to je nasljednica Inkvizicije“. Pojavio se i naslov: „Hrvatskom će, po prvi puta u posljednjih 100 godina, vladati praktični vjernici!“. U proteklih 100 godina, proizlazi iz naslova, Hrvatskom su umjesto većine vladale ideološke manjine. Posljedica je i novi izraz u javnom diskursu „katoliban“ (katolik + taliban). Njegova preteča je etiketa „taliban“ zbog koje je, nakon duge i teške pravosudne borbe, pravomoćno osuđen klevetnik P. Matvejević po tužbi oklevetanog književnika Mile Pešorde.
Franjo Tuđman, da se razmemo, nije bio praktični vjernik, bio je praktičan Hrvat, premda je umro kao vjernik i državnik s velikim D. Most s Kongregacijom i Inkvizicijom nema nikakve sveze. Riječ je o dosjetkama namijenjenima uveseljavanju širokih narodnih masa. Dosjetke, međutim, imaju i praktičnu svrhu. Odlično ih je shvatio HSS-ovac Stipe Gabrić Jambo, pa je Most, tu strašnu Inkviziciju, nazvao – sektom, budući da u njoj djeluju i neki praktični vjernici. Čini se da Jambo ne zna definiciju sekte, niti razumije srednjoeuropske kontekste kojima pripada i Hrvatska, za čiju puninu je prikraćena već najmanje 98 godina. Ali prepoznaje značaj etikete, to jest označene mete, i njezino odgođeno djelovanje.
Da nije riječ o medijskim dosjetkama s odgođenim djelovanjem, neupućeni bi čitatelj mogao pomisliti kako je u Hrvatskoj na djelu uspostava nekakvoga katoličkog kalifata. Međutim, nije o tome riječ, već o tome da živimo u partijski uređenoj državi, u okolnostima koje ne dopuštaju pluralitet i ravnopravnost različitih povijesno ukorijenjenih sustava vrijednosti. Te su okolnosti dodatno armirane nakaradnim izbornim sustavom usklađenim s partijskim interesima.
Zabrinjavajući i ohrabrujući znakovi vremena
Čini se, dakle, kako je i u nas posrijedi nešto važnije od iracionalnoga straha od praktičnog Tuđmana i virtualne Inkvizicije. Pođimo od dijagnoze: „Crkve u postkomunističkim europskim zemljama u međuvremenu su se odvažile srušiti granice nekadašnje getoizacije, kako bi postale aktivne u pravcu svijeta, preuzele proročku zadaću i kritički pratile događanja u svjetovnome društvu“. Na tom tragu i laici Crkve u Hrvata shvaćaju da bez njihova angažmana nema tko posoliti bljutavo bratstvo i jedinstvo s jugoregionalnim pozicioniranjem i osvijetliti tamu dužničkoga ropstva. Pokušavali su u protekle četiri godine soliti i svijetliti kroz Hrast, pa onda i kroz građansku inicijativu U ime obitelji, da bi se na kraju Milanovićeva mandata politički uspio afirmirati Most. Negdje je uspostavljeni monolit morao procuriti.
Treba dodati kako Ustav RH ne brani „praktičnim vjernicima“ sudjelovanje u političkom životu, niti im brani obnašanje najviših državnih dužnosti. Ne brani ni praktičnim nevjernicima i agnosticima, jer da im brani bili bismo slobodni od najmanje tri prethodna katastrofalna predsjednička mandata i četiri zakonodavno-izvršna. Ustav je otvoren i za demokršćanske demokrate i za liberalne demokrate, ali, zahvaljujući praktičnom Tuđmanu, nije i za „jugodemokratiju“. Valjda to razumiju praktični vjernici i inkvizicija na vrhu.
Možda bismo se trebali osloboditi podjela na praktične vjernike i one druge, strančarske ili ideološke vjernike. I prihvatiti se valorizacije sustava vrijednosti koje baštine jedni i drugi, te dosadašnjih im rezultata. Pa na tom temelju prihvatiti ona mjerila pomoću kojih bismo mogli dokučiti svrhu i smisao njihovih politika i s tom sviješću poduprtom neposrednim iskustvom, bolje uočiti znakove vremena. A oni su i zabrinjavajući i ohrabrujući. Zabrinjavajući, ako bismo nastavili s davežom dosadašnjih politika. Ohrabrujući, ako bismo Hrvatsku „izvezli na pučinu“ srednjoeuropskog konteksta, onoga konteksta iz kojega smo zalutali u balkansku krčmu.
A što je s praktičnim vjernicima SPC-a?
Razvidno je kako se nepostojeći problem s praktičnim vjernicima odnosi samo na katolike i to samo na one koji su praktični u politici i revni u dolasku na ponoćke, a one sklone sakristiji i getu ostavlja se postrani, a tek povremeno od potonjih rade i medijske zvijezde duhovnih magluština. No, ne samo njih! Nitko nije postavio problem političkog angažmana praktičnih vjernika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.
Imali smo u Milanovićevoj vladi popriličan broj Srba. Proizvođačima pristanka i etiketa ni na rame nije pala ideja propitivanja njihove praktične vjere ili nevjere. Držim da je to, među ostalim uglavnom poznatim razlozima, i zato što praktični vjernici SPC ne predstavljaju nikakvu opasnost od srednjoeuropeizacije Hrvatske. Izgleda kako je problem samo s katoličkim praktičnim vjernicima kad u političkoj borbi demokratski pobjeđuju praktične vjernike Partije, koji su na istoj „regionskoj“ valnoj dužini kao i praktični vjernici SPC, koji Božić slave umjesto kod jaslica u Novinarskom domu opskurnoga HND-a.
Postavlja se i dodatno pitanje! Deklarirani ateisti srpske nacionalne manjine, naime, priređuju „božićne“ političke „derneke“ (S. Mesić) na koje dolaze i pojedini praktični vjernici Katoličke crkve. Razumiju li praktični katolici je li patrijarh SPC etnopraktičar Milorad Pupovac ili Miroslav Gavrilović (patrijarh Irinej)? I je li njihova uzajamna praktičnost u Hrvatskoj usklađena u onoj mjeri u kojoj je bila između patrijarha Pavla i Jovana Raškovića tijekom pripreme i izvedbe agresije na Hrvatsku, ili počiva na nekim drugim temeljima?
Praktična vjernica, predsjednica Republike Hrvatske, otišla je na pravoslavni Božić tamo gdje idu praktični vjernici i ove i one vjeroispovijesti. U bogomolju SPC, premda ne bi pogriješila da je otišla u bilo koju drugu pravoslavnu zajednicu. Na Pupovčev dernek poslala je izaslanika, što je puno, moguće i previše s obzirom na Pupovčeve božićne poruke.
Praktični vjernik Tihomir Orešković, mandatar buduće vlade, otišao je, međutim, patrijarhu Pupovcu na poklonstvo, gdje je nazočio tradicionalnoj godišnjoj protuhrvatskoj provokaciji! Za nagradu u prigodnoj lutriji dobio je novčić sv. Milorada! Bez obzira na ovo poniženje, očito je kako katolički praktični vjernici koji su „zavladali Hrvatskom“ imaju različita mjerila, što je dokaz pluralnosti među njima kakvo je teško primijetiti kod praktičnih vjernika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj.
Ništa bez digresije: Srbija za razliku od Hrvatske uopće nema problema s katoličkim praktičnim vjernicima u politici. Katolici u Srbiji mogu u sakristiji biti praktični koliko god hoće. Izvan geta „nema mrdanja“. O tome će, napokon, netko u Hrvatskoj morati voditi računa. Budući da praktični vjernici Partije ne žele o tome zauzeti političko stajalište s pozicije nacionalnih interesa, treba vidjeti kako će se prema grubo narušenom reciprocitetu odnositi praktični vjernici koji su „zavladali Hrvatskom“.
Dva hrvatska praktična primjera, Manolić i Stepinac
Kako u pravilu u Hrvatskoj prolaze praktični vjernici? Uzmimo, Bože oprosti, za primjer Jožu Manolića i Alojzija Stepinca. Manolić je prema kriterijima glavne struje hrvatskoga novinstva, početkom devedesetih bio „praktičan vjernik“, budući da je redovito fotografiran u zagrebačkoj prvostolnici na svim misama, pa i ponoćkama. On je na ponoćkama (prkoseći zakonima fizike), na osobit i osebujan način, bio nazočan i prije 1990. istodobno na različitim mjestima diljem Lijepe naše. Moglo bi se reći kako je bio čimbenikom komunističke inkvizicije.
Svi ga se sjećamo kako početkom devedesetih u bijelom odijelu, gotovo skrušen, ledenoga pogleda sjedi u prvom redu zagrebačke katedrale, poput prvopričesnika, premda je već onda bio u godinama kad praktični vjernici pristupaju sakramentu bolesničkog pomazanja. No, koji je bio i ostao njegov sustav vrijednosti, držim, nije potrebno elaborirati, čak ni suptilnim proizvođačima pristanka na strah od praktičnih vjernika. Manolić je dokaz da odlazak na ponoćku nije valjani dokaz za kvalifikaciju „praktični vjernik“.
S druge strane imamo dokazano praktičnoga vjernika i Manolićeva uznika, Alojzija Stepinca i njegov sustav vrijednosti, koji je prošao stroge kriterije kauze za proglašenje svetim. Ali, proglašenje je zapelo, jer je, u ovom slučaju nepraktični gospodin Papa nasjeo na velikosrpski, istodobno i jugokomunistički mit o „kontraverznom Stepincu“ u razdoblju od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. Sabor nije izrazio zabrinutost. Praktični vjernici SPC-e nisu ustali u obranu svojega zaštitnika iz doba NDH. Pa ni kad su nedavno u javnost bizantinski podlo plasirana pisma patrijarha SPC-a upućena Svetom Stolcu u kojima iznosi jugokomunističke i velikosrpske teze o nadbiskupu Stepincu. Praktični pak vjernici Katoličke crkve u Hrvata ostali su u čudu zbog tragičnog ponavljanja povijesti. No, oni u pravilu kaskaju za događajima.
Iz ova dva primjera razvidno je kako se u određenim okolnostima poduprtima primjerenim medijskim tretmanom za Oskara može odglumiti uloga praktičnoga vjernika. Istodobno, razvidno je kako istinski praktični vjernik u Hrvatskoj prolazi „pakao“ (Z. Milanović) u totalitarnim okolnostima, a reprizu paklene nizanke može postumno doživjeti i u naše dane partijske, dakle, nepluralne demokracije. Također je razvidno kako i sam Papa može nasjesti na protukatoličke mitove Srpske pravoslavne crkve i na ciljeve velikosrpske politike. Zato treba biti oprezan i s praktičnim vjernicima, koji su, navodno, „zavladali Hrvatskom“ i navodno se dijelom proglasili Kongregacijom za nauk vjere, premda su, navodna, sekta.
Nenad Piskač/hkv.hr
