LAZANSKI OTVORIO VAŽNO PITANJE: Tko je ‘krtica’ na hrvatskoj strani?
Bi li BBC pozvao na gostovanje glasnogovornika Wermachta?
Balističke rakete dometa 300 km, koje bismo kao članica NATO trebali dobiti od Amerikanaca, zabrinule su susjednu, prijateljsku i nesvrstanu Srbiju, pa su oni od Rusa odlučili zatražiti protuzračni sustav S-300. A HRT nije imala koga drugog pozvati da o tome lamentira u javnoj raspravi nego bivšeg glasnogovrnika JNA, i sadašnjeg vojske Srbije. Tko se od starijih čitatelja ne sjeća Miroslava Lazanskog? On je na stranicama Starta, socijalističke verzije Playboya, bio zadužen za davanje glamoura maslinastosivoj JNA. Njegov je posao bio širi od novinarskog: njegov je posao bio uvjeriti Jugoslavene u nepobjedivost i moć JNA, njenu tehniku predstaviti kao svjetski vrh, njene ljude kao visoko motivirane profesionalce.
Stvarno, teško je bilo sliku JNA kakvu je u javnost plasirao Lazanski spojiti s onim što bismo iskusili kad bismo došli na odsluženje. U stvarnosti, JNA je bila krkanska organizacija, pa iako uz druga Tita vjerojatno jedina institucija u cijeloj državi koja je stvarno i funkcionirala, svima koji su je ikad odslužili je moralo biti jasno da je njen cilj ne toliko očuvanje granica, koliko borba protiv unutarnjeg neprijatelja. A unutarnji neprijatelj smo prije svega bili mi Hrvati. Lazanski je bio onovremena verzija onog što danas Janusz Bugajski, “vojni i politički analitičar”, trkelja na stranicama Jutarnjeg lista i uvjerava nas kako Rusi i Putin stoje iza 9/11, terorističkih napada u Parizu i Istanbulu, i ubojstva Kennedyja. Ukratko, propagandist, dio istih vojnopolitičkih struktura koje je reklamirao. Poznato je da je u ratu propaganda najjače oružje, a Lananski je, to mu valja priznati, svoj posao radio iznimno stručno. On zna pisati, i znao je prodati jugoslavenska čuda tehnike pod čuda vojne industrije. Njegov pravi posao je bilo zastrašivanje potencijalnih neprijatelja. A kako je neprijatelj, kako smo već zaključili, bio unutarnji, tako je i propaganda o moćnoj JNA bila usmjerena prvenstveno na domaće čitateljstvo “Danasa” i “Starta”.
A onda je došao rat, i “hrvatski novinar” Lazanski – sin časnika Vojske Kraljevine Jugoslavije zatočenog tijekom Drugog svjetskog rata u logoru za časniku Osnabrücku jer je ostao odan “kralju i otadžbini” – je nestao iz Hrvatske. Prešao na stranu Srbije, i odande radio i dalje svoj posao – i to dobro. Posao mu je bio umanjivati snagu hrvatske vojske i veličati i dalje moć JNA: protiv nje, uvjeravao je on tada svoje gledateljstvo, ti ustaški gologuzani nemaju baš nikakvih šansi! Usto, uvjeravao je Srbe i svijet da je bombardiranje Banskih dvora bila “operacija hrvatske propagande”, iako je naravno imao pristup vrhu KOS-a, vojne obavještanje službe, kom je i sam, očito, pripadao i čiji je bio kanal za širenje informacija, a po potrebi i dezinformacija. Naime “vojni analitičari” ne bi mogli dobiti pristup u baze i avione JNA, niti povjerljive informacije, ako ne bi i sami bili dio vojno-obavještajne strukture. Tako je uostalom i danas, pa i u demokratskim državama.
A poslije rata je u Hrvatskoj ostao upamćen uglavnom po dvije stvari: jedna je izvješćivanje iz aviona koji je napadao hrvatske položaje, ubijao Hrvate, čime je definitivno i javno postao dio agresorske vojske. Spada li i to u poslove ratnog reportera? U principu vojske ne puštaju u vojne akcije novinare! Ali puštaju svoje glasnogovornike. A druga je ta što je, kad ga je bivša članica CK SKH Jelena Lovrić nazvala “baronom rata” odgovorio svojoj bivšoj kolegici iz “Danasa” – gdje je ona bila zadužena za ideološku jugopropagandu, kao i danas, a on za vojnu – uzvratio rekavši da je ona u razgovoru između njega, nje, i Gojka Marinkovića u redakciji “Danasa”, u Zagrebu u travlnju 1991. doslovno upitala: “Pa Lazo, kada će više ta tvoja JNA izvršiti vojni udar”. Ona unatoč tome i dalje piše i nije lustrirana iz javnog života, ni po osnovi članstva u najvišem tijelu partije ni po osnovi zagovaranja državnog udara, jer lustracija nije provedena. Naravno, ovdje se može postaviti treba li Lazanskom vjerovati, no u ovom slučaju, nemamo mu razloga ne vjerovati: Jelena JNA nikad nije skrivala na kojoj joj je strani srce. “Lovrićka me je uvijek pitala što ima novo u Beogradu, pa je i tada vjerojatno mislila da ja sigurno znam hoće li i kada JNA izvršiti vojni udar. Može ona sada tvrditi da nije to rekla, ali je rekla”, tvrdio je Lazanski. “Protiv Jelene nemam ništa, ali radi podsjećanja, nisam ja pratio sve kongrese SKJ i SKH, već ona, nisam ja pravio intervjue sa predsjednicima partije i u Beogradu i u Zagrebu, već ona, nisam ja pohodio Kockicu, već ona, nisam ja pisao o hrvatsko-srpskim odnosima – već ona. I ona je vjerovala u Jugoslaviju kao i ja, ni riječi nije rekla kada sam u “Danasu”, u prosincu 1990.,objavio intervju sa generalom Kadijevićem. Ni riječi tada od nje, jer bila joj je frka hoće li JNA izvršiti vojni udar. I onda poslije svega, ja sam “baron rata” i nekredibilan, a ona je svjetionik demokracije i istine. Pa ako je i od Jelene, malo je previše”, zaključio je.
To su stvari koje su u Hrvatskoj uglavnom poznate. Ono što je manje poznato je da je povodom 16. obljetnice NATO bombardiranja Srbije (23.ožujka 1999.) stvorio je novi mit – proglasivši “pobedu srpskog vazduhoplovstva i protuvazdužne odbrane nad višestruko moćnijim neprijateljem”. A manje je poznato i da je laž – neodrživu i dokazanu – kako je granatiranje Banskih dvora bila obavještajna operacija hrvatske strane – zamijenio drugom laži, ustvrdivši da su piloti to uradili samoinicijativno! “Godinama sam vjerovao da je bombardiranje Banskih dvora u Zagrebu bilo operacija hrvatske propagande, da su sami sebi to podmetnuli. Štoviše, tadašnji britanski vojni izaslanik u Beogradu uvjeravao me je u jesen te 1991. da je riječ o namještaljci. Jer, on je na temelju televizijskih snimaka zaključio da se radi o “detonaciji improvizirane eksplozivne naprave ojačane trotilskim metkom”, tvrdi danas Lazanski. “Kako je Kontraobaveštajna služba Armije odnosno KOS, imala u kabinetu Franje Tuđmana svog čovjeka to je informacija da će Tuđman, Ante Marković i Stjepan Mesić imati radni sastanak i ručak u Banskim dvorima u Zagrebu 7. listopada u 15 sati, stigla do pilota na aerodromu Bihać. Skupina njih samoinicijativno je odlučila da kotač povijesti okrene u drugom pravcu, bombardirati Banske dvore, da tako ubije svog vrhovnog zapovjednika i svog saveznog premijera, jer Stipe Mesić je tada bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, a Ante Marković predsjednik Saveznog izvršnog vijeća.”
A nedavno je još uvjeravao javnost u Srbiji kako Hrvatska u srazu sa Srbijom nema izgleda: nedavno je istaknuo kako je naša tehnika daleko siromašnija od srpske, što se, kako je rekao, vidjelo na vojnom mimohodu u Zagrebu. “Hrvati gotovo da nemaju moderno oružje. Osim borbenog vozila “patrija” i američkih “hamvija”, veliki deo opreme im je ostao od JNA. Osim toga, u paradu u utorak su uključili čak i Gorsku službu i vatrogasce, pa je ona bila više policijska i istorijska nego vojna” rekao je. Što sve to dokazuje? Da je Lazanski sposoban propagandist, čovjek koji se zna izvući iz vlastitih laži, da je i danas odan u srcu Jugoslaviji, da je odgojen u duhu “Za kralja i otadžbinu” (nema veze ako je kralj Tito), i da mu kao takvom zapravo nije mjesto u javnoj raspravi koja se vodi u Hrvatskoj. On i dalje tvrdi kako Hrvatska nema šansi u eventualnom srazu sa Srbijom, iako je jedan rat protiv nje već dobila kad je razlika u naoružanju bila višestruko veća. A čemu cijela ta priča kad su obje zemlje i financijski i vojno u takvom stanju da ne bi mogle iznijeti rat protiv Gvineje Bisao!? A o motivaciji da se ne govori! Uostalom, što će nam raketni sustavi i S-300, ovo je Balkan: dovoljne su i “zahrđale kašike” i stari kalaši s tavana, a motivacija bi se još i našla da netko njihov ubije nekog našeg, pa im mi zapalimo selo, pa tako, kako to već kod nas ide. No činjenica je da ratovi ne nastaju niotkud, niti iz iracionalne mržnje, već uvijek iz posve konkretnih sukoba interesa, a toga za sad nema.
Vratimo se emisiji “Otvoreno”. Dakle, dovesti srbijanskog stručnjaka na HRT je posve normalno ako se radi o hrvatsko-srpskim odnosima. Dovesti vojnog stručnjaka je isto tako posve normalno ako se radi o vojnim pitanjima. Ali dovesti glasnogovornika suprotne strane kao sudionika u raspravi baš i nije previše normalno, ako je taj glasnogovornik sudjelovao u specijalnom ratu protiv Hrvatske. Jer, specijalni rat se vodi dezinformacijama, a upravo su dezinformacije ono što je Lazanski pokušao ponovo podmetnuti Hrvatima. On nas je dobronamjerno pokušao uvjeriti kako je novac bolje uložiti u ekonomiju, i kako nabava takvog oružja, po njemu uperenog protiv Srbije, “nije dobra poruka za Balkan”. Treba li nam jedan Lananski da nas tako “dobronamjerno” savjetuje kad takvih “dušebrižnika” imamo punu Hrvatsku? Tim manje! Jer i u Hrvatskoj ima puno onih koji su u stanju kupiti propagandu Lazanskog. Recimo na laži da je Tuđman izazvao rat radi međunarodnog priznanja (kao da su šanse za priznanje veće zemlji za koju se ne zna hoće li je sutra biti nego onoj u kojoj je mir!), ili na glupe i bezobrazne opaske poput “Ne zaboravite, Severina se udala za Srbina” (“Mi Srbi smo moćniji od vas, imamo više tenkova, imamo duljeg, i j. vaše žene”, otprilike). Lazanski je odlično, valja priznati, branio srpske interese, uz tipične bizantinske provokacije, na koje sugovornici s hrvatske strane nisu uvijek imali pravi odgovor.
To što je ugošćen jedan Lazanski nipošto nije dobro, ali u tome ipak ima nečeg na što treba obratiti pažnju. Upućenost Lazanskog pokazala je kako Srbija – pa time i Lazanski – zna praktički sve o hrvatskim vojnim tajnama unazad nekoliko godina. Ima li kao i u vrijeme granatiranja Banskih dvora “KOS svog čovjeka u njima?”
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
