Zoran Milanović – revolucionar našeg doba!!
Milanović zadobiva atribute revolucionara, ali ne one Che Guevare nego silovite, vehementne, hajdučkoga, uskočkoga porijekla iz doba osmanlijskih najezdi.
Zoran Milanović prijeti. Paklom. I zbacivanjem staroga režima, i satiranjem svega što mu nije po volji. Vrijeđa, i potcjenjuje. Onoga tko mu se nađe na putu može tek verbalno nježno očešati kao „slučajnoga prolaznika“. Ili pak žestoko oderati kao „fašista“, ustašu, zmiju ljuticu. Ovisno o raspoloženju. Pa neka se prozvani dere u javnosti poslije i pere od milanovićevskoga retoričkoga blata.
Retoričku maštovitost Milanovićevu politički mu suradnici nazivaju iskrenošću, oni s druge strane političkoga spektra smatraju ga neukrotljivim. Promatrač sa strane kazao bi da se Zoran ne drži etikete uređenoga političkoga sustava. Jer političaru kao upravljaču zajednice, da se poslužimo platonovskim konceptom, u opisu je zaduženja organizirati, graditi i vezivati, sa ili bez Mosta. Zoran Milanović je dosad rado puštao svojim strujama svijesti da slobodno plutaju javnim prostorom. Takva vrst nekonvencionalnosti, međutim, nije prispodobiva državnom službeniku. A još manje šefu izvršne vlasti. Ima učinak slona u staklarnici: svojom težinom ruši sve ispred, uokolo i iza sebe.
Milanović zadobiva atribute revolucionara, ali ne one koji se vežu uz nadaleko popularizirani lik Che Guevare nego silovite, vehementne, hajdučkoga, uskočkoga porijekla iz doba osmanlijskih najezdi. On (verbalno) melje sve i sva u svojemu vidokrugu, a i šire. I zato je u raskoraku s 21. stoljećem. Ali je zato fenomen, retorički ponajprije. Njega uostalom nikad nisu ni zanimali rafinirani, a ustaljeni politički modeli, pa ni kad su mu nužni za politički o(p)stanak na vlasti. Njega zanima da vrijeme počinje s njim. Diskontinuitet je glagolsko vrijeme koje njemu maksimalno odgovara. Kontinuitet s postojećim, nastavljanje vremena koje je počelo prije njegova bivanja u Banskim dvorima zanima ga samo ako uključuje Zorana na mjestu premijera.
Za njega nema razgovora, on ne voli dijalog, raspravu, pa još k tome s argumentima. Argumenti su ionako „zapadnjačka izmišljotina“, koja još nije uhvatila duboka korijena u našemu podneblju. On je jasan i, isključiv: ili mi ili oni. Nema sredine, nijanse, a još manje poveznice između naših i njihovih, između svjetla i tame, dobra i zla. S tako uprošćenom slikom svijeta vrlo je jednostavno živjeti: mi smo svjetlo, oni su tama, naši su dobri, njihovi su, naravno, redovito zli. „Mi“ smo nositelji novoga, boljega, „oni“ su čuvari staroga poretka, učmalosti, nazadnjaštva. Stoga „mi“ ubrzavamo povijesne tokove pa smo revolucionari, a „oni“ koji to čine polako su evolucionari. Dosadni su, i predvidljivi. Ne pokazuju borbeni žar da slamaju stvari preko koljena tako da ne ostane kamen na kamenu.
Ni taj revolucionarni koncept nije nužno loš: ponekad je potrebno stvari presjeći, odrezati i krenuti ispočetka, štono bi se reklo s „clean slate“. Međutim, u podneblju u kojemu su ljudi skloni svaki izborni ciklus razumijevati kao male revolucije—obračun s ljudima, stvarima i pojavama prije “našega vremena“, revolucije gube svoju svrhu, a i ponestaje onih s kojima valja raščistiti račune.
Nakon 8. studenoga, tj. nakon izbora, Milanović nudi svoj model obračuna sa zbiljom: ili mi ili pakao. Oni s druge strane političkoga spektra samo su nakratko, za vrijeme izborne kampanje, preimenovani u političke suparnike. I to stoga što mu je savjetnik Američanin prišapnuo da se spusti na zemlju, i priguši svoj revolucionarni naboj. Čim su završili izbori, suparnik na političkoj pozornici opet mu postaje protivnik, vraća se u kategoriju neprijatelja, kojega se onda samo i precizno—metaforički—dade ciljati preko nišana.
Iz takve jezgrovite, a isključive retorike „nas i njih“, „naših i pakla“ iščitava se jednostavna odrednica političkoga djelovanja: ona proizlazi iz gologa interesa za vladanjem, za održanjem na poziciji moći iz koje se onda raspolaže društvenim dobrima—slobodno i po vlastitom nahođenju.Takav partikularistički interes gole volje za vladanjem slabo mari za višim ciljevima, zajedničkim interesima zajednice.
U tu se filozofiju održavanja na vlasti, a zbacivanja, destrukcije postojećega i uvijek novoga početka uklapa i pristup voluntaristički, priznavanje samo onih kategorija, institucija i pojedinaca koji su nam po volji. Zoran izraz voluntarizma jest kada se je Milanović nakon izbora na Pantovčaku odbio rukovati i fotografirati s institucijom, tj. predsjednicom Grabar Kitarović. To odbijanje popraćeno prezirom može proizlaziti iz osobnih razloga, animoziteta spram konkretne osobe u funkciji šefa države. Ali se u takvim okolnostima apstrahira od osobnosti i netrpeljivosti i rukuje se s institucijom, a ne s konkretnim čovjekom. To je elemetarno pravilo pristojnoga ophođenja u neformanim situacijama, a onda i u formalim okolnostima, primjerice, u diplomatskom miljeu.
„Priznajem samo sud svoje partije,“ geslo je koje je jedan upečaljivi revolucionar izrekao navodno u nas prije koijh stotinjak godina; takve formule, međutim, valja sagledati u specifičnom povijesnom kontekstu. U pravno uređenom sustavu koji je bitno omeđen zakonima, koji jednako tretiraju svakoga pojedinca, i onoga na vlasti i onoga bez vlasti, priznavanje samo mojih i svojih jest udar na sustav.
Da bi preživio, voluntaristički se pristup hrani prizemnom retoričkom metodom—-ocrnjivanjem i potcjenjivanjem. Milanovićeva je retorika s godinama zadobila snažan pečat toksičnosti. Njegove su poruke prevladavajuće teške, i agresivne i pridonose razgradnji duha zajednice. Udarao je uglavnom po svemu i svakomu bez obzira na posljedice za zajednicu. A političar bez odgovornosti pripada u najniži red političke kaste. Za utjehu Milanoviću, nije on jedini koji u Hrvatskoj razgrađuje. Politička klasa ima slobodu nastupati kako misli da će najbrže i nadjelotvornije primijeniti koju od svojih politika, ali ta sloboda govora i djelovanja je ograničena odgovornošću. Ne smije si državni službenik, premijer napose, dopustiti da bez samokontrole govori što i kako mu se prohtije. Napose ne ako hoće biti vođa u pravom smislu riječi.
Kada Milanović kaže da su izbori iz studenoga pripustili pri (na) vlasti kriminalce, fašiste i proustaške elemente, čovjek bi pomislio da je posrijedi doba uoči Drugoga svjetskoga rata. Praktički u istom dahu sam Milanović prelazi granicu legitimnoga javnoga govora–javno proziva čovjeka, izabranoga narodnoga zastupnika, zbog toga što je svojedobno (navodno) promijenio svoje vlastito ime. Da nije dokumentirano, zvučalo bi nevjerojatno: Čovjek iz javnosti, k tome nositelj izvršne grane vlasti u demokratskom sustavu dirnuo je u najprivatniji dio čovjekove privatne sfere—ruje po ljudskoj intimi, pača se u čovjekov identitet i zatim proziva druge za fašizam. Gaženje granice između javnoga i privatnoga u naravi je totalitarnih sustava, izvorište je ekstremnih pokreta, i desne i lijeve političke boje. Nije naodmet konkretnoga političara i kastu mu uopće podsjetiti na svima nam urođeni, prirodni zakon, koji je Immanuel Kant uobličio u kategorički imperativ: „Ne čini (govori) drugom što ne želiš da tebi drugi čini!“ Prozivanje i upiranje prstom u drugoga nije produktivan način funkcioniranja u suvremenim zajednicama. Ozbiljne nacije koje hoće biti prosperitetne i iz druge lige ući u prvu sklone su u svoje strategije uključiti svakoga i tako pridonositi općoj dobrobiti. Ili (opet) kantovski rečeno: „Djeluj tako da možeš htjeti da načelo tvojega djelovanja postane opći zakon!“
Autor: Vinka Drezga/politikaplus.com
