VIŠNJA STAREŠINA: Drugi pad Zapadnog Rimskog Carstva
Slučaj prvi. Zaklada njemačkog CDU-a, Konrad Adenauer Schtiftung (KAS), naručila je za svoj časopis od profesora Alexandra Demandta esej o sličnostima propasti Zapadnog Rimskog Carstva nakon velike invazije naroda u petom stoljeću (Goti, Franci, Huni, Sasi… Slaveni po običaju zakasniše) s današnjom izbjegličkom krizom u Europi.
Profesor povijesti na berlinskom Freie Universitatu dr. A. Demandt specijalist je za povijest Rimskog Carstva i narudžba ga je baš inspirirala. No, uredništvo mu je zahvalilo na napisanom eseju, poručivši sa žaljenjem kako ga ipak neće moći objaviti jer bi u ovom trenutku to moglo pridonijeti nemiru u zemlji.
Pod naslovom “Kraj starog poretka” cijeli je slučaj ipak dobio svoj medijski epilog (FAZ), što u političkom korektnošću “popeglanim” njemačkim medijima danas nije jednostavno. “Opasna” poruka prof. Demandta sadržana je u samom naslovu: Kraj starog poretka. A to danas znači: kraj zapadnoeuropske demokracije.
Nakon što je poslije niza organiziranih seksualnih napada na žene u silvestrovskoj noći jedan njemački pokrajinski šef policije priznao kako su od javnosti tajili razmjere kaznenih djela koja su počinili izbjeglice da se javnost ne bi uznemirila, dokaz o stavljanju flastera na usta i okova na slobodnu misao stigao je, eto, i iz akademske zajednice.
Slučaj drugi: Platforma za europsko sjećanje i savjest, europska mreža institucija i nevladinih udruga koje njeguju sjećanje na europske totalitarne sustave, ovih je dana oštro osudila nakane njemačkog SPD-a da kroz promjene zakona i pod maskom reformi oslabe i demontiraju Savezni ured za arhive Stasija i oslabe mandat ili čak osujete reizbor saveznog povjerenika za te arhive Rolanda Jahna.
Riječ je o uredu s više od tisuću zaposlenih, koji je u prošlih četvrt stoljeća bio glavni akter njemačkog suočavanja s totalitarnom prirodom komunističkog sustava u bivšem DDR-u, glavni izvor informacija o akterima tog sustava i njihovim djelima, te glavni uzor sličnim institucijama u bivšim komunističkim zemljama (s izuzetkom Hrvatske, koja još nije dosegnula taj stupanj antitotalitarnog razvoja kad je o komunizmu riječ).
Njemački predsjednik Joachim Gauck svoj je politički autoritet izgradio upravo kao šef Saveznog ureda za arhive Stasija. Platforma za europsko sjećanje i savjest oštro se protivi nakanama SPD-a i podupire novi snažni mandat saveznog povjerenika za arhive Stasija, novinara i bivšeg političkog disidenta Rolanda Jahna, poručujući kako u “današnjoj Europi, u kojoj stanje demokracije postaje alarmantno, institucije koje njeguju povijesno sjećanje moraju biti ojačane više nego ikada”.
Politički manevar SPD-a, kojim bi se zaustavilo daljnje “lustriranje” njemačkog društva od komunističkog totalitarnog naslijeđa, ima svoje pragmatične razloge u sljedećim izborima i kalkulaciji da bi se time SPD približio glasačima njemačke neokomunističke ljevice i nekom političkom kombinatorikom uspio postati prva stranka buduće vladajuće koalicije.
Računica Angele Merkel
Jednako tako je i Angela Merkel kalkulirala da će politikom neograničene i bezuvjetne dobrodošlice bliskoistočnim i drugim izbjeglicama pokupiti političke simpatije zelenih i ljevice i postati politička neupitna primadona Europe. Danas, kada bivši njemački ustavni suci iznose mišljenje kako je time propustila svoju ustavnu obvezu zaštite njemačkih granica i ugrozila njemačku demokraciju, kancelarka nastoji “zaustaviti Reuters”.
Oba slučaja ukazuju koliko je ozbiljna usporedba profesora Demandta o propadanju Zapadnog Rimskog Carstva s aktualnim trenutkom Europe. Pritom valja imati na umu da Carstvo nisu srušili pohodi i seobe inferiornih barbara koji su nadirali izvana, nego političko sljepilo, korupcija, loša vladavina i raspad temeljnih kohezivnih vrijednosti superiornih Rimljana, koji su ga razorili iznutra. To je pouka koju europski politički establishment ne želi čuti.
A za nas s ruba današnjeg europskog “carstva” osobito je važna i pouka da su u propadanju Zapadnog Rimskog Carstva najprije bili ugroženi njegovi rubovi: ne samo od barbara, jer su bili prvi na udaru, nego još više od Rimljana koji su im nastojali prebaciti i teret invazije i teret svojih slabosti.
Danas kada su EU i njezine demokratske vrijednosti, opet ponajviše zbog unutarnjih slabosti, ugroženi izbjegličkom krizom i Putinovim velikoruskim aspiracijama, važno je vidjeti da rubovi “carstva” prepoznaju opasnost, da ukazuju na nju, prihvaćajući rizik da ih vlastitom superiornošću zaslijepljeni “rimljani” zbog toga osuđuju i preziru. Pola godine je mađarski premijer Viktor Orban bio anatemiziran i izopćen iz “rimskog” političkog kruga jer je upozoravao na posljedice i opasnost od nekontroliranog i masovnog vala muslimanskih izbjeglica s Bliskog istoka i šire i postavljao žicu na granicu, barem kao simbol njezina čuvanja i nadzora procesa.
Putinov propagandni stroj
Danas i “rimljani” vide da su se Orbanova upozorenja ostvarila, ali se ne usude to javno priznati, nego potiho vuku žicu uz granicu. Čak i tamo gdje je uistinu besmislena.
Cijela postkomunistička srednja i istočna Europa, bez obzira na to bila na vlasti politička desnica ili ljevica, usprotivila se Merkeličinoj “rimskoj” politici otvorenih vrata, tražeći da se humanitarni aspekt izbjegličke krize rješava drukčije, a da se politički spor rješava političkim sredstvima. I “rimljani” su im odmah prišili etiketu zatucanih ksenofoba.
Danas “rimljani” strahuju od posljedica vlastite politike otvorenih vrata, boje se i govoriti o njima, jer strahuju od radikalizacije i sukoba na vlastitom tlu. Dok “rimljani” snuju i planiraju kako se suprotstaviti Putinovoj propagandnoj mašineriji u Istočnoj i Srednjoj Europi, koja se oslanja na stare boljševičke mreže, nova poljska neokonzervativna vlada tu je propagandu stavila pod nadzor zakonom kojim je pod vladinu kontrolu stavljena državna televizija, na što su “rimljani”, dakako, skočili zbog gušenja slobode medija.
No to nije osobito impresioniralo novu poljsku vladu. Istina, mjera baš nije demokratska, no je li demokratskije da im se infiltrirana putinovska propaganda ruga s njihove televizije koju sami financiraju, kao što je to, primjerice, slučaj u Hrvatskoj, dok “rimljani” uzaludno planiraju kako je zaustaviti?
Osobito ohrabruje to što se rubovi “carstva” povezuju i organiziraju, da ne bi bilo prekasno kad “rimljani” progledaju. U tom je pogledu vrlo značajna inicijativa Jadran – Baltik – Crno more, koju uporno promovira, širi i jača predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, koju svesrdno podržavaju poljske vlasti, a predsjednik Duda joj je nadjenuo i novo ime ABC inicijativa.
Američka podrška
Značajno je i što je u istom smjeru orijentirana vlada premijera Oreškovića. Bilo bi jednostavnije da ih proputinovski hrvatski mediji, predvođeni državnom televizijom, ne tretiraju kao da je riječ o okupacijskim snagama, a ne o legitimnoj i legalnoj hrvatskoj vlasti. Ali zato je važno da ovu inicijativu zdušno podržava i SAD. Jer bez njihove odlučujuće potpore Sovjetski Savez bi još uvijek bio u predgrađu Nürnberga i Hamburga. A “rimljani” će shvatiti i rezultate prisvojiti naknadno.
VIŠNJA STAREŠINA/SLOBODNA DALMACIJA
