NIKOLA MILANOVIĆ: Bauk evolucije kruži Hrvatskom
Prema napisima nekih medija čini se da pojedini medijski djelatnici još uvijek misle da se na školskom vjeronauku uči kako je jednom davno, točnije prije šest tisuća godina, jedan dobri starčić dugačke sijede brade i blagog pogleda, stvorio svemir, zemlju i čovjeka. I čovjek, tup kakav već jest, sve što nije razumio već od samog početka pripisivao je djelovanju tog dobrog starčića.
I hajde, to bi bilo još donekle i razumljivo (radi se, uostalom, dijelom o evolucijskoj teoriji nastanka religije), da nesretni vjeroučitelji, a s njima i cijela Crkva, nisu ostali na toj početnoj razini – do beskraja zatucani i glupi. I što je najgore, tu svoju zatucanost, zahvaljujući, naravno, ponajprije pogubnom konzervativno-klerikalnom društvenom okružju, silom šire na nesretne vjeroučenike. A oni ih, jadni, obično pritisnuti različitim oblicima roditeljske i društvene prisile te kojekakvim latentnim strahovima, moraju slušati iako bi im najradije nabrojili sve po spisku.
Zato, ne daj dragi Bože da netko slučajno pomisli da prvog dana Bog nije stvorio svjetlost, trećeg travu i stabla, a petog ribe i ostale morske grdosije te ptice. Ne dao dragi Bog da netko pomisli da nije tako, jer revni vjeroučitelji s kvrgavim štapinama u rukama stoje i samo čekaju. Oči im bijesno uprte u ustrašenu djecu. Iz njih plamti strašan oganj, a iz usta im teku rijeke najgorih prijetnji. I proklinju li proklinju. I djecu i roditelje i bake i djedove i svu bližu i dalju rodbinu.
Sve neposlušne prije ili kasnije progutat će vatra paklena, a zluradi vjeroučitelji naslađivat će se muci jadnih malih nevjernika ekstatično urlajući kako su bili u pravu. I tako jadna djeca drhture u strahu i neslobodi očekujući taj mračni sat vjeronauka, tu iskonsku suprotnost čovjeku i slobodi, tog najvećeg neprijatelja svakom napretku i znanosti. A onda se još pojavi zatucani ministar koji jasno kaže da vjera i znanost nisu u sukobu i da mogu ići zajedno… Mrak da ne može biti crnji.
Imajući gore napisano na umu, pokušat ću u najkraćim crtama iznijeti nekoliko nečuvenih strahota i neopisivih grozota o postanku svijeta i evoluciji, koje se uče na mračnim satima srednjoškolskog vjeronauka. A mračni su ponajviše u kasnim zimskim urama kad kvart u kojem se nalazi škola nekim čudom ostane bez struje.
Na vjeronauku se primjerice uči da su ljudi u drevnim vremenima pokušavali objasniti postanak kozmosa izmišljanjem duhova i različitih božanstava. Tako su nastajali tzv. kozmogonijski mitovi. S vremenom se razvijala znanost koja je svojim dostignućima uljepšala i olakšala čovjekov život. Jednako tako, omogućila je čovjeku da postupno shvaća tajne koje su mu nekad bile nedokučive. Znanstvenici su sve do srednjeg vijeka uglavnom imali sveobuhvatno znanje pa su matematičari istovremeno bili i filozofi i pravnici i astronomi. Kasnije se pojam znanosti primjenjuje uglavnom na prirodne znanosti, a filozofija i teologija smještaju se u posebno područje.
Tijekom dvadesetog stoljeća znanstvenici su došli do mnogih spoznaja o postanku svemira. Znamo da danas, kad se o tome govori, znanost prihvaća teoriju o velikom prasku. Začetnik te teorije bio je belgijski isusovac Georges Lemaitre, koji je svoje istraživanje temeljio na spoznajama Edwina Hubblea. Hubble je dokazao da se sva tijela u svemiru međusobno udaljavaju, a jedan od načina da se to uoči jest promatranje svjetlosti koja dolazi sa zvijezda i koja povećava valnu duljinu prema crvenom dijelu spektra.
Američki fizičari Arno Allan Penzias i Robert Woodrow Wilson potvrdili su teoriju velikog praska na posve drugačiji način. Pomoću satelitskih snimki otkrili su višak šumova za koje su ustvrdili da su ostatak šuma velikog praska. Za to su kasnije dobili i Nobelovu nagradu. Zanimljivo je u ovom kontekstu spomenuti i nekadašnje Einsteinovo uvjerenje da je svemir nepomičan i konačan sustav (kasnije je promijenio to svoje uvjerenje) i Lemaitrov hrabri iskorak po tom pitanju.
Bilo kako bilo, na temelju dosadašnjih znanstvenih spoznaja možemo kazati da je veliki prasak događaj koji je označio početak svemira. A to znači da su njime nastali prostor i vrijeme te energija i tvar. Na vjeronauku se još uči kako se uopće moglo dogoditi da je iz jedne točke nastao cijeli (gotovo) beskonačni svemir (iako je to i znanstvenicima nejasno, jer se radi o točki singulariteta, tj. nečem što se jednom dogodilo i što se više nikada nije eksperimentalno ponovilo).
Govori se također i o teoriji čestica pa se u tom kontekstu spominje i Peter Higgs po kojem je nazvan famozni Higgsov bozon. Njega, kako nam je poznato, mnogi nazivaju Božjom česticom. I to se, gle vraga, spominje na satu srednjoškolskog vjeronauka. Čak se, ako to vrijeme dozvoli, lijepo objasni da taj famozni Higgsov bozon nije nikakva pračestica iz koje je sve nastalo, nego da je povezan s poljem (Peter Higgs) u kojem fotoni postaju tromi i dobivaju masu.
Na vjeronauku se govori i o evoluciji koja objašnjava razvoj života na Zemlji na temelju materijalnih činjenica. Znamo da je teoriju evolucije razvio Charles Darwin i da se ona temelji na nestalnosti oblika živih vrsta, pri čemu se potomci uvijek razlikuju od roditelja, te na prirodnom odabiru. Katolička Crkva, a time i školski vjeronauk kao predmet, s evolucijom nemaju ama baš nikakvih problema. I tako je sve dok evolucija ostaje u granicama znanosti. Problem može nastati kad se pretvori u nedodirljivu kvaziznanstvenu ideologiju. Kad se to dogodi? Evolucija je prirodna znanost koja proučava svoje područje držeći se znanstvenih metoda. Problem nastaje kad se, primjerice, naturalističke metode nastoje primijeniti na sve pojave, čak i na ljudsku narav koja nadilazi samu materiju.
Stoga Katolička Crkva na evoluciju gleda kao na znanstveno prihvatljivu teoriju koja, ako ne prelazi granice prirodoznanstvenog tumačenja, ne može isključiti vjerničko shvaćanje svijeta i čovjeka. Najkraće kazano, i to možemo uzeti kao zaključak ovoga teksta, katolička teologija odbacuje tumačenje o slučajnom djelovanju u procesu, prije svega, postanka čovjeka (ovdje dolazimo do pojma hominizacije, koja je započela prije otprilike šest milijuna godina i koja je još jedno veliko i zanimljivo pitanje o kojem se govori na školskom vjeronauku).
Dakle, evolucija je prihvatljiva ako nema pretenziju isključiti Boga, odnosno ako ostaje u svojim znanstvenim okvirima. A kao i svaka znanstvena teorija mora biti podložna kritici i to radi dobra i napretka nje same, a ne ju uzimati za svojevrsnu znanstvenu dogmu u koju se niti u kojem slučaju ne smije dirati. Ovo vrijedi tim prije što nam ona u nekim svojim dijelovima ostavlja puno prostora za ozbiljno promišljanje i istraživanje.
Imajući u vidu sve gore napisano, dopustite mi da izrazim svoje čuđenje stalnim napadima nekih medija na crkveno učenje i posebno na školski vjeronauk, koji je, usput kazano, standard u cijeloj Europi (tek nekoliko država su iznimke). Ti napadi, nažalost, najčešće dolaze zbog slabe informiranosti ili manjkavog obrazovanja. Od srca se nadam da ne dolaze iz zle namjere ili zbog toga što je netko za to plaćen.
NIKOLA MILANOVIĆ/MISIJA
3 comments
Potpuno je jasno da se vjernici niti najmanje ne trebaju bojati znanosti, štoviše trebaju je promovirati i otkrivati – ona će sigurno otvoriti pravu sliku Istine. No svakako ne trebaju biti sluge kvaziznanosti niti joj se klanjati kao niti bilo kojem drugom zlatnom teletu. Što je crkveno stajalište ? Je li to ono staro gotovo 2000 godina utemeljeno na nauku Sina Božjega Isusa Krista, čiju riječ su prenosili Pape i Crkveni naučitelji kroz dva tisućljeća, ili je to posljedica zabludjelog ‘nauka’ protestantiziranih neokatolika koji se nepotrebno i već pomalo ljigavo (ispričavam se na izrazu) dodvoravaju svijetu. Je li stvarno prisustvo Gospodina Isusa Krista u Sv. Hostiji također pomalo zastarjelo i podložno propitkivanju ? Ako se pozivamo na znanost riječ ‘prihvatljivo’ teško nalazi mjesto u znanosti. ‘Znanstvenije’ bi bilo reći – ne znam, ili istraživanja upućuju na to, i sl. Zašto primjerice teorija da je Zemlja stvorena polaganim miješanjem sode bikarbone i alkoholnog octa kroz 345678 tjedana ne bi bila prihvatljiva, budući da sadrži isto toliko utemeljenih pretpostavki i dokaza kao i bajka o evoluciji. U svakom slučaju preporučam knjigu prof. Ivana Rusarina – Postanak – u kojem se doslovno tumačenje Stvaranja nameće kao jedino što se može iščitati iz dosadašnjih znanstvenih istraživanja. I Papa Benedikt XVI dao je punu potporu znanstvenicima kreacionistima, od kojih jednu od vodećih uloga ima katolički svećenik i prirodoznanstvenik, vlč. dr. Victor Warkulwiz. A da je i Objava evoluirala prvi put čujem, i zbilja ne znam o čemu je riječ.
Je li evolucija bajka ili nešto drugo, radi li se o kakvoj zavjeri ili ne, o tome gornji tekst nema pretenziju govoriti. Donosi samo crkveno stajalište o tom problemu. Navodi se da je teorija evolucije prihvatljiva (ne da je točna), ako ne isključuje Boga. Mi vjernici se ne trebamo bojati znanosti, jer je ona, naposljetku, nastala u krilu Crkve. Znanost koja pošteno traži istinu komplementarna je s vjerom. Radi se o dva različita puta do Istine. O tome se jasno izrazio i sveti Ivan Pavao II. kad je vjeru i znanost usporedio s dva krila kojima se ljudski duh uspinje prema Istini. Zamislite gdje bi završili kad bismo jedno krilo otkinuli. U ovom kontekstu važno je ispravno tumačiti Bibliju, jer se ponekad i u najboljoj namjeri može napraviti puno više štete negoli koristi. U tom smislu valja uvijek imati na umu da je i Objava evoluirala od početaka starozavjetnog najveštaja do punine u Isusu Kristu.
Na žalost, i u našu Svetu Katoličku Crkvu uvukla se ta opasna bajka o evoluciji – bajka u koju više ne vjeruju ni sami evolucionisti. Treba malo izdignuti glavu iznad ovog znanstvenog primitivizma, idolatrije i izolacionizma i poslušati što govore mnogi današnji, ali i prijašnji, svjetski znanstvenici o postanku svemira i života pa će ova dodvoravanja o pomirljivosti evolucije i Vjere postati priglupa, jadna i smiješna. Ovdje se navodi izmišljeni bing-bang od jednog belgijskog svećenika, no zanemarit će se čitava vojska svjetovnih i Crkvenih znanstvenika, ali i papa koji su znanstveno dokazivali i vjerovali u doslovno tumačenje Svetog Pisma i postanka svijeta u 7 dana.