Primjese jugoslavenštine u kurikularnoj reformi
Dvije su velike tajne suvremene hrvatske povijesti: prva – tko je nacrtao svastiku na Poljudu i druga – tko je Antu Tomića zalio kantom g…
Potraga za crtačem svastike je uzaludna, jer, kad je netko snimljen nadzornom kamerom, ne može ga se naći, no možda je i potraga za zalijevačem Tomića uzaludna, ali mu je komunistička vlast odlučila naknaditi štetu – uvrstivši ga u lektiru za gimnazije.
Hrvatska je tolernatna i uvažavajuća zemlja; ona će čak i neumorne, neumoljive pljuvače, huškače i ostale obrijane i neobrijane četnike kao što su Fabrio, Ferić, Jergović i Štulić (Branimir) “nagraditi” uvršatvanjem njihovih nazovi književnih djela u gimnazijsku lektiru. Branitelji i dragovoljci su se rukama i nogama borili za Hrvatsku, dok se polupismeni feralovci riječima bore protiv nje – uzalud vam žrtva branitelji, jer Jugoslavija u mislima njenih zagovornika živi “večno”, a pobrinut će se da i gimnazijalci (novi pioniri) to nauče.
Kad se već spominjemo jugoslavenštine i velikosrpstva, mora se spomenuti jedna natuknica na strani 5. “Prijedloga nacionalnog kurikuluma iz nastavnog predmeta povijesti” (iz veljače 2016.) gdje se kao cilj učenja povijesti navodi da učenik “razumije profesionalnoetičke (bez spojnice, op. a.) norme i vrijednosne aspekte povezane s proučavanjem prošlosti/historije”. Historija! U hrvatskom se jeziku nekako ustalila “povijest”, dok prošlost označava samo neko minulo vrijeme, dok je “historiju” najbolje prepustiti krvavoj, totalitarnoj “antifašističkoj” povijesti – osim ako se time ne odašilje poruka, vrlo opasna poruka. Želi li se netko već upuštati u egzibicionizam i naći drugu riječ za povijest, postoji jedna krasna riječ koja nije zaživjela – zgodbopis.
Boris Jokić, čovjek na čelu kurikularne reforme, i voditelj ekspertne (“stručna” je ipak “ustaška” riječ!) radne skupine koja nadgleda cijelu reformu, školovan u Engleskoj (zemlji tradicionalno neprijateljski nastrojenoj prema Hrvatima), je stajao rame uz rame ministru Predragu Šustaru i potpredsjedniku vlade Tomislavu Karamarku, dok su izjavili da se reforma mora oduprijeti politikanstvu. No, promakla im je činjenica da je Zrinka Ristić Dedić, jedna od sedam članova te radne skupine, na 3688. mjestu potpisnika peticije za smjenu ministra Hasanbegovića (t. zv. “Kulturnjaci”). Je li odupiranje politikanstvu kad se jedan od čelnih ljudi nadzora i izrade obrazovne reforme nalazi na peticiji za smjenu ministra?
Nakon sat vremena prelistavanja dokumenta reforme – sve ovo, a što bi se dogodilo kad bi se netko upustio u detaljnu provjeru svih smjernica i “stručnjaka” koji su ih pisali, kao i odabira lektira, literaure i t.d? Hrvatski vas je narod izabrao kako biste ga izbavili iz komunističke kaljuže, a ne kako bi (svjesno ili nesvjesno) preuzeli započetu jugoslavensku indoktrinaciju, ma koliko “ustaških” kuna u nju bilo uloženo. To je ostatak samoupravljačkog mentaliteta: kad se kuća počela graditi na lošim temeljima, ali je uloženo mnogo novaca i vremena – pa ‘ajmo dovršiti gradnju. Ako me sjećanje ne vara, Novi Zavjet kazuje kako to završava: “I velika bijaše njezina ruševina.”
Ovaj put se za ovakve, preliminarno utvrđene, propuste ne može optužiti MOST jer se mostovci nijednom nisu oglasili o pitanju obrazovanja, prosvjete i kurikuluma. Radi se ofrlje i nesavjesno te tomu treba stati na kraj. Slijedi javna rasprava o sadržaju kurikuluma, ali potrebno je kurikulum izraditi “ab ovo” jer su ga stvarali boljševički umovi koji su odlučili promijeniti ploču nakon smjene vlasti.
Vjerujem da je gospodin Karamarko glede valjanosti kurikuluma vjerovao na riječ ministru Šustaru, a ministar je vjerovao na riječ Jokiću; no svima koji su surađivali s bivšom protunarodnom i odnarođenom vlašću ne treba vjerovati, jer nisu radili u interesu Hrvatica i Hrvata, već njihov rad, ako treba, sto puta provjeriti, jer Hrvatska nema vremena. Gospodarstvo se urušava, natalitetna stopa sve manja i manja, migranti prodiru i naprosto nema vremena za natezanje glede obrazovne reforme.
Treba provjeriti sve suradnike koji su dobili ogromne honorare za “rad” na reformi, sve smjernice, natuknice, postavljene zahtjeve i očekivanja, očistiti lektiru od režimskih pisaca, ustrajavati na hrvatskom nazivlju i jeziku te svoriti preduvjete za suvremenu i održivu hrvatsku državu koja se temelji na katoličkim, narodnim i državotvornim vrijednostima. Jedino tako može biti nepodijeljenog i zdravog društva koje može sudjelovati u globalnim procesima.
Josip Gajski/hrsvijet.net
1 comment
Postoji razlika između struke i piskaranja. U cijelom komentaru je vidljivo da niste pročitali kurikulum nastavnog predmeta Povijest. Ili ga samo namjerno ne želite razumijeti kako bi mogli dizati skandale. U kurikulumu je povećana satnica za povijest Republike Hrvatske i Domovinski rat. U srednjoj školi to znači da će se o toj temi poučavati i po dvadeset sati. Kolika je razlika između dosadašnjih 3-4 sata za tu temu i prema našem novom prijedlogu?!? Nadalje u svim temama stoji preporuka da se radi na zavičajnim i lokalnim primjerima. To npr. znači da se npr. feudalizmu ili industrijalizaciji ne mora proučavati svjetska povijest već se dublje može učiti o tome kakvo je stanje bilo u Hrvatskoj. Nadalje pogledajte opis sljedeće teme:
4.2. Hrvatska u socijalističkoj Jugoslaviji
Učenik istražuje ključne političke, gospodarske i društvene procese koji su oblikovali socijalističku Jugoslaviju od 1945. do njezina raspada, a osobito mjesto i ulogu Hrvatske u tim procesima. Proučava dolazak KPJ-a na vlast, uspostavu federacije te uspostavu novog poretka u prvim poslijeratnim godinama. Istražuje nasilje i stradanja ljudi iz političkih i ideoloških razloga koja su pratila te procese. Proučava gospodarske i društvene promjene prateći procese industrijalizacije i modernizacije. Istražuje ključne događaje: sukob sa SSSR-om i njegove posljedice u politici, gospodarstvu, društvu, kulturi i ideologiji, Hrvatsko proljeće, ustavne promjene te krizu SFRJ-a i njezin raspad. Analizira mijene u međunarodnom položaju socijalističke Jugoslavije te njezinu ulogu u Pokretu nesvrstanih.
I tako dalje…