PROCVAT REDOVNIČKIH ZVANJA U HRVATSKOJ: Hrvatski dječaci nekad su htjeli postati sportaši, danas pak žele biti – salezijanci
Tako nije slučajnost niti činjenica da je Tomislav prvo dijete u svojoj obitelji, premda su njegovi roditelji dugo pokušavali imati djecu. Njemu je pak neugodno pričati o tome, ali ipak nastavlja: „Kad me majka dobila rekla je – Bože ovo je tvoje dijete, a ne moje“. Njene riječi su se obistinile – Tomislav je danas kandidat za svećenika salezijanca.
Portal Bitno.net u drugom članku iz niza ‘Procvat redovničkih zvanja u Hrvatskoj’ obrađuje temu salezijanaca i svojevrsnog “booma” zvanja koji taj red proživljava zadnjih nekoliko godina. Salezijanci Don Bosca, premda koncentrirani u svega nekoliko župa i to gotovo isključivo u sjevernim predjelima Lijepe Naše, postali su pomoću novih tehnologija i nekoliko medijski eksponiranih svećenika sveprisutni na hrvatskoj duhovnoj pozornici. Njihov predan evangelizacijski i pastoralni rad napravio je od zajednice koja je tijekom devedesetih prolazila kroz svojevrsnu krizu, jedan od najdinamičnijih redova u Hrvatskoj. Prvi članak iz niza, koji obrađuje red propovjednika – dominikance, možete pročitati OVDJE.
Red za mlade ispunjen mladim zvanjima
„Prije 15, 20 godina, Hrvatska salezijanska provincija imala je malo kandidata, a većina su odustali. Danas ih na svim razinama, od prednovicijata do đakonata, ima 39“ priča mi don Mladen Delić, svećenik salezijanac i provincijalni povjerenik za odgoj, dok sjedimo u njegovom uredu u župi sv. Ivana Bosca na Podsusedu.
Ured je jednostavan: ormar, radni stol i velika zdjela s bombonima koja daje jedan šareniji ton ozbiljnosti radnog prostora. Don Mladen muškarac je srednjih godina. Njegov pogled istovremeno je blag i prodoran… cilja dušu. Pogledom „njuši“ mogućeg kandidata među mladićima kao što detektiv otkriva krivca.
Mladići se pak ne moraju bojati kazne. Ne kod ovog salezijanca koji je kroz dvadeset godina u redu naučio krotiti svoju narav, ali i prepoznati Božji glas koji ga je doveo tu gdje je sad, premda do druge godine sjemeništa nije niti čuo za salezijance.
„Jedan rođak otišao je kod salezijanaca te mi je pričao na lijep način o njima, a zanimljivo je da sam se kao dječak molio don Boscu, premda nisam imao previše pojma o njemu, da postanem svećenik. I Božjom providnošću otišao sam u Rijeku i pridružio se redu“.
Trenutačno je jedan od 26 živućih svećenika iz Košuta, malog mjesta u Cetinskoj krajini blizu Sinja. Sigurno ima nečega u tamošnjoj vodi…
Don Mladen nije sam, uz njega i ostale svećenike u toj župi živi još osam prednovaka koji kroz godinu dana promišljaju o svom pozivu. Dok se upoznajem sa svakim od njih primjećujem kako su neki mladići golobradi, tek izašli iz srednje škole dok su neki već ozbiljni muškarci.
„Raspon godina je od 18 do 30“ govori mi svećenik s osmjehom u kutu usana. Ponosan je na njih. Velik broj zvanja, uz trud drugih svećenika, plod je i njegova rada. Pitam ga koji je razlog takvom „boomu“ zvanja među salezijancima, koja je njihova tajna?
Don Mladen Delić ispod zida s kojeg ga “promatraju” don Bosco i ostalih salezijanski poglavari kroz povijest / Foto: Luka Marušić
„Već je s ratom došao i jedan val duhovnih zvanja, međutim ti momci nisu bili profilirani, nije im bila čista motivacija. Na kraju ih je puno otpalo“ odgovara mi don Mladen te pritom nastavlja: „Dolaskom demokracije, osobito nakon rata, salezijanci su napokon dobili mogućnost raditi ono što je njihova karizma, a to je rad s mladima. Prije nam je bila uskraćena svaka aktivnost osim onih općenitih župskih“.
Salezijanci su iskoristili priliku, ugrabili prvi vlak te započeli s osnivanjem molitvenih zajednica, pokrenuli su vjeronauke i kampove na razini Hrvatske, međutim jednu stvar don Mladen naglašava: „Intenzivnije smo pristupili radu s duhovnim zvanjima. Vratili smo se klasičnom načinu s velikim naglaskom na sakramentalni život kod mladih“.
Sakramentalnom životu, misi i molitvi, ovaj svećenik daje posebnu pažnju. Uvjeren je kako je upravo to, uz očuvanost vjere u narodu, razlog zašto hrvatski salezijanci imaju najveći broj zvanja s obzirom na broj stanovnika u Europi: „Ne kažem da se u Hrvatskoj radi više nego vani, ali smatram da je jedan od razloga taj što smo stavili naglasak na sakramentalni život, a ne na neke velike teorije i neka velika znanstvena nagnuća s mladima. Ispovijed, sveta misa, sveta pričest, gospina krunica i normalan njihov rad, život i praćenje. To je jedan od snažnih puteva koji je urodio plodom“.
Ozljede ga stajale košarkaške karijere, ali i otvorile druge ‘visine’
Frano Bešlić jedan je od prednovaka koje je takav način života, osobito rad s mladima, privukao. „Htio sam biti apostol mladih, apostol Krista“ govori mi ovaj 20-godišnjak čije se lice tek nalazi na prijelazu iz dječačkog u ono odrasle osobe. Svaka riječ o svećenicima i pozivu mu je odmjerena, razina poštovanja i dubina njegovih iskazanih misli odaje zrelost koja popušta pred dječjim tek kada u sramežljivosti spusti svoj pogled.
Cijeli članak pročitajte ovdje.
