TIHOMIR DUJMOVIĆ: Dobar smjer, ali…
Eppur si muove! Dakle, ipak se kreće! Dobili smo novog ministra branitelja, krenule su kadrovske promjene u policiji, Radman je otišao, promijenjeni su i voditelji dnevnika i niz političkih emisija, pa bi valjalo napraviti analizu koliko imamo manje srčanih i moždanih udara i koliko nacija ima manje problema s visokim tlakom nakon što ju se s malih ekrana državne televizije više ne vrijeđa. Prvih 50-ak dana nove Vlade pokazao je neke početničke pogreške, ali i predvidljivu drskost Milanovićevih kamarada koji misle da su doživotno pretplaćeni na funkcije.
Igranje s braniteljima
Po svemu se čini da je Karamarko najčvršća karika nove vlasti jer većina zahtjeva za promjenu dolazi iz njegova kruga, većina kadrovskih rješenja dolazi iz istog ugla i većina zahtjeva za bržim promjenama dolazi iz HDZ-a. Metodologija rada novog premijera pokazuje kako je početna ideja da Orešković bude ministar financija bila upravo idealna za njega i njegov habitus. Njegov rječnik je računovodstveni, njegova misao je vidljivo računovodstvena, to je mahom svijet brojki u kojem je sve ili bijelo ili crno. No, politika, a pogotovo politika u Hrvatskoj je sto nijansi sive i Orešković taj svijet tek upoznaje. Neshvatljivo je primjerice njegovo uporno i upravo prkosno držanje prema predsjednici države glede iznimno važne promjene na mjestu šefa SOA-e.
Naime, što god Orešković o tome mislio, iznad tog mišljenja stoji vitalni hrvatski nacionalni interes, a to je nacionalna sigurnost koja je na ovaj način realno ugrožena, pa ako je predsjednica države onako odrješito potpisala smjenu šefa tajnih službi, čime je čelniku te službe, ako se ne varam već i službeno uskraćen službeni potpis, ako je dakle u svojoj učinkovitosti paraleliziran vrh tajnih službi, onda je Orešković u ime hrvatskih interesa bio dužan stati uz predsjednicu.
Kuloari tvrde da su u toj epizodi njegovi novi savjetnici odigrali kapitalno negativnu ulogu, no, savjetnike je sam birao. Orešković ovu osjetljivu situaciju ne raščišćava već tjednima čime dodatno kompromitira cijeli državni vrh, ali i vrh najveće političke stranke. A pri tom se radi o postavljanju čelnika krovne sigurnosne službe, pa svojim držanjem on realno trese temelje te službe.
Druga stvar u kojoj se Orešković ponaša nedoraslo je priča o izboru ministra branitelja kojeg smo sad napokon dobili i žurim reći da je Tomo Medved sjajan izbor! No, ne primiti na razgovor tajnika najveće političke stranke koji je bio kandidat za ministra, te „mostovski“ tražiti više kandidata gotovo kao na javnom natječaju za šefa lokalnog komunalca, dopustiti pa i poticati da se na to mjesto javno jave same legende Domovinskog rata od kojih će samo jedan proći, a svi drugi otpasti, to znači ne razumijevati politiku.
A gdje su reforme
Nema dvojbe da on kao premijer ima pravo na zadnju riječ, nema dvojbe da on nije obična transmisija najveće stranke, ali isto tako nema dvojbe da on bez HDZ-a ne bi nikad došao u Banske dvore. On nema nikakvu političku legitimaciju osim podrške HDZ-a i dakako Mosta i to bi valjalo uzeti na znanje na vrijeme. I treća relacija koja još nije zapravo ni došla na dnevni red i po tom pitanju ga tek neki mostovci grickaju za nogu, jest pitanje gospodarskih reformi.
Oreškovićeva najava da će Hrvatska uvesti euro najbolje svjedoči da svu dubinu hrvatske krize on još nije pohvatao. Jedina mogućnost koju sjajno koristi i Mađarska i Velika Britranija je upravo neovisnost valute koja omogućava da u tim elastičnim relacijama koje nudi vlastita valuta pokrenete gospodarstvo.
Uvođenjem eura manevarske sposobnosti monetarne politike su zacementirane, o čemu svjedoči dubina krize i u Italiji i u Španjolskoj. Takvim izjavama kao i držanjem prema HNB-u prema kojoj nema jedne ozbiljnije riječi kritike, Orešković zbunjuje naciju, te nam se prije pokazuje kao običan predstavnik međunarodnih bankarskih institucija. Iz svih tih razloga mi se čini da je prva Karamarkova projekcija da Orešković bude ministar financija, ali ne i premijer, jer to mjesto traži vrsnog političara koji razumije sto nijansi sive, bila krajnje ispravna. Orešković kao premijer ponaša se zapravo kao ministar financija držeći se stručnih, računovodstvenih i brojčanih relacija s kojima politika nema ništa. Samo onaj tko politiku ne razumije, mogao je onako poniziti Milijana Brkića i samo onaj koji političar nije, može već tjednima kompletne sigurnosne službe držati u zrakopraznom prostoru.
Želim vjerovati da su to početničke pogreške vrsnog stručnjaka koji se politici tek uči, no ukupni je problem kad se na takvo početno nesnalaženje nalijepi Božo Petrov koji nadmašuje Oreškovića u početnom nesnalaženju. Taj potpredsjednik Vlade do dana današnjega nema ni tajnice ni ustrojen ured u Vladi, a teza “ni u Metkoviću nisam imao tajnicu” sugerira provincijalizam koji već dugo nismo vidjeli.
A to da preko javnog natječaja traži tajnicu bilo bi duhovito da nije potpredsjednik Vlade. Božo Petrov je na početku odigrao sjajnu ulogu jer je ograničio HDZ da na ministarska mjesta postavi neke rashodovane kadrove koji bi štetitili i Hrvatskoj i toj stranci. Nažalost tu se korisna uloga Petrova i Mosta za sada iscrpila. Njegovo nepoznavanje kadrova na nacionalnoj razini pokazuje se upravo fatalnim. Jer, Petrov nema vlastitih kadrova, Petrov nema kadrovsku bazu i u tom očaju da svi novi kadrovi ne budu isključivo HDZ-ovi kadrovi, on vuče kapitalno krivi potez i od SDP-ovaca pokušava stvarati Mostove janjičare. Kako drukčije rastumačiti činjenicu da je ostavio 12 SDP-ovaca na mjestima pomoćnika ministara, ljude koje je prije četiri godine Milanović ideološki pomno prebrao za ta mjesta?
Izgubljeni Petrov
Kako drukčije razumjeti da krajnje kompromitirane ljude u MUP-u koji su bili desna ruka Ostojiću uporno nije želio maknuti i tek sad na pritisak već prestravljenog HDZ-a nevoljko miče nosive grede Ostojićeva MUP-a? Petrov ne razumije da zadržavanjem SDP-ovih kadrova i pokušajem da od njih radi svoju kadrovsku bazu fatalno riskira. Riskira da nikad ne provede reforme u koje se kleo, riskira da za to bude osobno odgovoran, on time već sad uništava imidž novoj vlasti, ali time kompromitira i sebe i premijera.
Petrov osim toga uopće ne razumije da više nije gradonačelnik simpatičnog, ali malog Metkovića. Čovjek se naime, samo može grohotom nasmijati na činjenicu da na javnom natječaju traži ljude za svoj ured. Da pak iz njega provincijalnost izbija iz svake pore svjedoči i činjenica da se nije pojavio na svečanoj večeri koju je za princa Charlesa davala hrvatska predsjednica. Da, mnogi su svjesni da je monarhija 2016. u najmanju ruku neprikladno parlamentarno rješenje, da, svi smo razumjeli što znači kad princ maše sa balkona zagrebačkog HNK kao nekad car Franjo Josip i Božo Petrov kao gradonačelnik Metkovića uz balote i čašu vina ima pravo pokazati gnjev prema tim relacijama.
No, kao potpredsjednik Vlade on predstavlja državu i to traži neko drugo držanje. Unatoč svemu, “Eppur si muove“, te novoj vlasti valja poželjeti dobar vjetar i mirno more, jer uistinu plove u dobrom smjeru.
Izvor: Slobodna Dalmacija
