O žrtvama na području Sinja i Cetinske krajine, koje se teritorijalno gotovo podudara s Cetinskim dekanato, sve do početka demokratskih promjena u Hrvatskoj objavljena je, koliko mi je poznato, samo jedna knjiga. Autor knjige je Marinko Perić, a nosi naslov Sinj i Cetinska krajina u borbi za slobodu.

Knjiga je, kako autor u uvodu navodi, posvećena “30. obljetnici oslobođenja Sinja i Cetinske krajine 1944.-1974.”. Ukratko, riječ je o knjizi koja je tipični primjer “SUBNOR-ovske historiografije”, tj. neznanstvena je i ideološki obojena. Autor u knjizi, osim što u svom argumentiranju ne navodi korištenu literaturu i izvore, prošle događaje interpretira ideološki i vrlo pristrano, hvaleći herojstva pripadnika partizanske vojske, koja je od samog početka rata bila pod kontrolom Komunističke partije, i sotonizirajući sve njezine protivnike. Nadalje, popisi žrtava rata koje autor donosi u knjizi nisu potpuni. Osim što na njima nema osoba s “poražene” strane, nedostaju i pojedini pripadnici partizanskog pokreta, kao i brojne civilne žrtve čiji broj, što su najnovija istraživanja pokazala, nije bio nipošto malen a time i olako zanemariv .

Od starijih historiografskih izdanja u kojima se spominju i žrtve iz Cetinske krajine, navodim i knjigu Vladimira Žerjavića Gubici stanovništva Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu. Autor u knjizi tvrdi da je u Općini Sinj, koja je u vrijeme njezina objavljivanja 1989. pokrivala cijelu Cetinsku krajinu, u Drugome svjetskom ratu od “fašističkog terora” stradalo 3226 osoba, od toga 1338 vojnika i 1888 civila. Slučajno ili ne, u taj broj autor je uključio 1350 žrtava srpske nacionalnosti, što nikako ne odgovara povijesnoj istini, kao i brojne osobe stradale od pripadnika partizanskih postrojbi u ratu, pred završetak rata i u poraću .

Kao primjer ideološke komunističke selektivnosti pri popisivanju žrtava navodim i primjer vezan uz Dugopolje. Naime, u tom mjestu na pločama “partizanskog” spomenikg u središtu sela 1971. urezana su imena 209 žrtava rata, od kojih je 77 pripadalo partizanskim jedinicama, a 132 bili su civili. Istražujući taj dio dugopoljske prošlosti B. Matković i autor ovog teksta otkrili su da je broj stradalih iz mjesta bio daleko veći. Utvrdili su da je riječ o 445 osoba, od kojih imena čak 236 osoba nisu stavljena na spomenik. Zanimljiv je i podatak da na dugopoljskim pločama nedostaju imenâ 17 pripadnika partizanskih postrojbi i 51 civilne osobe. Danas s velikom vjerojatnošću možemo pretpostaviti da razlog prešućivanja i krivotvorenja dugopoljske prošlosti leži upravo u činjenici što su pripadnici partizanske vojske odgovorni za smrt 131 osobe iz Dugopolja, bilo da je riječ o stradanjima za vrijeme rata ili u poslijeratnim likvidacijama .

Urušavanjem komunističkog režima stvoreni su preduvjeti za slobodnije istraživanje ratnih i poratnih tema. Na temelju Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava Drugoga svjetskog rata, izglasanom 1991. godine, započela je s radom Saborska komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava. U svom radu Komisija je stavila naglasak na žrtve stradale od partizanskih postrojbi i komunističkog režima, o čemu se do tog trenutka šutilo . Koliko mi je poznato, po odobrenju Komisije na području Cetinskog dekanata žrtve su popisivali Mate Akrap i Petar Malbaša.

Važno je istaknuti da su članovi svih navedenih komisija prikupili vrijedne podatke o stradalim osobama. Dok su članovi prve tri komisije postavili su temelj za proučavanje stradalih u Cetinskom dekanatu, članovi Saborske komisije su popisujući osobe stradale i od pripadnika partizanskih postrojbi znatno pridonijeli napretku samog istraživanja. Nažalost, članovi svih navedenih komisija nedostatno su u svom radu koristili postojeći arhivski materijal i matične knjige, čime su pri sastavljanju popisa učinili brojne pogreške.

Veliki doprinos istraživanju žrtava rata i poraća u Cetinskom dekanatu dali su pojedini župnici, koji su nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj odgovorili na poziv mjesnih biskupa i započeli uz pomoć župljana sastavljati popise po pojedinim župama .

Zahvaljujući gore navedenim istraživačima tiskani su popisi žrtava, ali i neki drugi radovi o okolnostima stradanja, za sve župe Cetinskog dekanata, i to kako slijedi: Bajagić , Bisko , Bitelić , Čačvina-Vrpolje , Čaporice , Dicmo Donje , Dicmo Gornje , Dolac Donji , Gala , Grab , Hrvace , Koprivno , Otok , Potravlje , Ruda , Sinj , Srijane-Dolac Gornji , Strizirep , Tijarica , Trilj , Trnbusi , Turjaci , Ugljane , Vojnić-Gardun , Voštane-Rože , Vrlika , Zasiok  i Zelovo .

Najveći doprinos proučavanju stradalih s područja Cetinskog dekanata dao je Ivan Kozlica, koji već godinama proučava masovna stradanja na prostoru Cetinske krajine i Poljica. On je objavio nekoliko vrijednih znanstvenih radova, a javnost je s temom žrtava prvi put upoznao objavom članka Pokolj ispod Kamešnice u ožujku 1944. godine. Prilog rasvjetljavanju nepoznanica iz novije hrvatske povijesti . Potom je objavio dva monografska izdanja Krvava Cetina  i Markovića jama . U knjizi Krvava Cetina autor je javnosti predstavio rezultate svog višegodišnjeg istraživanja masovnih stradanja u dva dekanata Splitsko-makarske nadbiskupije, Cetinskom i Poljičkom, s popisima stradalih i svjedočanstvima preživjelih osoba. Prema rezultatima Kozličinog istraživanja u cetinskom i poljičkom kraju za vrijeme rata stradalo je sveukupno 6315 osoba, u cetinskom kraju 5116 osoba a u poljičkom 1199 osoba, što čini 10% ukupnoga stanovništva toga područja. U knjizi Markovića jama, Kozlica je detaljno opisao do tada najbrutalnije likvidacije koje su počinili pripadnici partizanskih postrojbi u Cetinskoj krajini, točnije, u triljskom kraju. Oni su krajem svibnja i početkom lipnja 1944. likvidirali preko 120 zarobljenih domobrana i nešto civila, bacivši ih na Podima pored Graba u Markovića jamu, duboko oko 55 metara. Među mučki likvidiranim domobranima bilo je i nekoliko osoba iz Tijarice i obližnjeg Kamenskog.

O sudbini 25 svećenikâ Splitsko-makarske biskupije za vrijeme Drugoga svjetskog rata i u poraću pisalo je nekoliko autora. U arhivu Papinskog hrvatskog zavoda sv. Jeronima nalazi se jedan nedatiran popis svećenika napisan na latinskom jeziku . Ivo Omrčanin objavio je u dva navrata popis stradalih hrvatskih svećenika, a na njima se nalazi popisano i 16 svećenika Splitsko-makarske biskupije . Don Anto Baković  i fra Petar Bezina  objavili su u svojim knjigama i popise svećenika Splitsko-makarske biskupije na kojima se nalaze 22 svećenika. U Vjesniku Nadbiskupije splitsko-makarske objavljen je 1990. najdetaljniji popis stradalih svećenika , dok je najopširniji opis okolnosti stradanja 25 svećenika Splitsko-makarske biskupije objavio spomenuti don A. Baković u svom djelu Hrvatski martirologij XX. stoljeća .

Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja objavili su nekoliko knjiga u kojima opisuju ratne i poratne sudbine franjevaca. Nedavno preminuli fra Petar Bezina objavio je tri knjige: Franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1942.-1948. , Progoni biskupa, svećenika i redovnika Splitske metropolije i Zadarske nadbiskupije 1941.-1992. , i Župljani župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja žrtve rata 1941.-1945., 1990.-1995.  Knjiga ratnih sjećanja fra Pavla Matića Tanki sni objavljena je u Sinju 1999. godine . Franjevcima koji su službama bili vezani uz Cetinski dekanat ili su iz njega potjecali najviše se bavio fra Stjepan Čovo, koji je na tu temu objavio četiri knjige: Fra Leonard (Miško) Bajić , Trolist mučenika Franjevačke provincije presvetog Otkupitelja , Fra Metoda Vezilić  i Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini .

Ovim izdanjima treba pribrojiti i romansiranu knjigu Ante Brčića Devedeset dana od Bleiburga, koja je kako autor napominje “napisana na temelju svjedočanstva Mile Brčića rođ. 1921. godine u Gali – Otok Dalmatinski, pripadnika 369. (hrvatske) legionarske divizije i sudionika Bleiburga i ‘križnog puta’” .
Blanka Matković i Ivan Pažanin objavili su na internetu knjigu dokumenata Zločini i teror u Dalmaciji 1943.-1948. počinjeni od pripadnika NOV, JA, OZN-e i UDBE-e. Dokumenti . Potom je uslijedila objava druge knjiga dokumenata koji se odnose također na Dalmaciju, a koju su za tisak priredili Mate Rupić i Vladimir Geiger. Knjiga nosi naslov Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti. Dalmacija .

Najnovije izdanje, osobito vrijedno za proučavanje poslijeratnih represija u Splitsko-makarskoj biskupiji, objavio je Mile Vidović 2015., a nosi naslov Kvirin Klement Bonefačić biskup splitski i makarski za vrijeme komunističkog režima 1944.-1954. .

Autor ovog članka objavio je 2012. već spomenuti članak Žrtve i mučenici Drugoga svjetskog rata i poraća u Splitsko-makarskoj biskupiji , a 2015. i drugi naslovljen Svjedočanstva vjere u Splitsko-makarskoj biskupiji osoba stradalih od pripadnika njemačke i partizansko-komunističke vojske .

1. NEPOTPUN POPIS STRADALIH OSOBA U CETINSKOM DEKANATU U DRUGOME SVJETSKOM RATU (1941.-1945.)

Splitsko-makarska biskupija bila je 31. prosinca 1941. podjeljena na 7 dekanata (Trogir, Split, Omiš, Makarska, Metković, Imotski, Trilj / Sinj), 27 vicedekanata i 147 župa. Triljski / Sinjski dekanat bio sastavljen od 6 vicedekanata i 28 župa , a na čelu biskupije bio je Kvirin Klement Bonefačić (1923.-1954.) .

Za razliku od Triljskog / Sinjskog dekanata u kojem je, kao što je već rečeno, bilo 28 župa, današnji Cetinski dekanat obuhvaća 23 župe . Unatoč tome što će se u članku koristiti današnji naziv “Cetinski”, u radu će ipak biti govora o 28 župa nekadašnjeg Triljskog / Sinjskog dekanata, u kojemu su se nalazile i župe današnjeg Poljičkog (Dolac Donji, Srijane-Dolac Gornji, Trnbusi) i Kliškog dekanata (Bisko, Dicmo Donje, Dicmo Gornje, Koprivno) dekanata. Župe današnjeg Cetinskog dekanata obuhvaćaju područje gornjeg i srednjeg toka rijeke Cetine sve od Vrlike do Trilja, dakle vrlički, sinjski i triljski kraj.

Zbog neistraženosti teme teško je u ovom trenutku sa sigurnošću ustvrditi koliko je ljudi stradalo za vrijeme Drugoga svjetskog rata na području Cetinskog dekanata. Stoga ovdje donosimo samo približno točan broj stradalih. Konačan broj, nažalost, daleko je veći. Tabelu stradalih osoba podjeljenu po župama preuzeo sam neke nadopune iz svog već spomenutog članka Žrtve i mučenici Drugoga svjetskog rata i poraća u Splitsko-makarskoj biskupiji .

2. PARTIZANSKE LIKVIDACIJE U RATU – DIKTATURA KOMESARA

Kao ilustraciju za ponašanje komunističke vlasti u poraću navodim riječi splitskog partizana i komuniste Ante Jurjevića – Baje, koji je prema zapisniku sa savjetovanja oblasnih političkih sekretara Komunističke partije Hrvatske za Dalmaciju 6. veljače 1945. iznio svoje primjedbe na poslijeratno ponašanje komunista.

U Zapisniku stoji: “Drug Baja govorio o čuvanju narodne imovine. Ima mnogo slučajeva da se imovina upropaštava i da komunisti u tom prednjače. Komunisti mnogo toga zapažaju, ali ne reagiraju. Ima slučajeva da se sa radnicima slabo postupa i prisiljava da rade pod uslovima koji nisu dozvoljeni i štetni su (spavanje u vojnim radionicama). Razvila se neka vrst diktature komesara, tako da je bilo straha od kritike, jer je bilo bojazni da će se dotičnog proglasiti bundžijom. Predlaže da se ovom stane na kraj i da se ljudi ne ograničavaju u načinu života bez potrebe, jer to izaziva samo nezadovoljstvo” .

Brojni dokumenti potvrđuju da je “diktaturi komesara” u poratnom vremenu prethodila ona ratna diktatura, što je samo na području Cetinskog dekanata rezultirala smrću više stotina osoba, klerika i laika. Kada su u pitanju ratne žrtve, zbog obimnosti teme bit će govora samo o onim koje su stradale izvan ratnih djelovanja.

2. 1. Likvidacije svećenika

Na području Splitsko-makarske biskupije u ratu i poraću ubijeno je sveukupno 25 biskupijskih svećenika . Prvi je likvidiran don Jure Mladina, župnik Zasioka. Njega su iz mjesta u noći od 6-7. studenoga odveli partizani i pripadnici srpske nacionalnosti iz Zasioka te ga dan poslije u Sajkovićima (BiH) predali partizanima Cviji Oraščiću i Marku Mihaljeviću, nakon čega mu se gubi svak trag. Po svemu sudeći, likvidiran je 7. studenoga .

Sljedeće, 1942. godine ubijeno je osam svećenika. Don Šimuna Karamana, župnika Dugopolja, partizani su likvidirali u Mosoru 4. travnja. Talijanska vojska ubila je župnika Desana don Stipu Vlahovića 23. lipnja. Župnika Podgrađa don Mirka Bašića ubili su partizani 20. kolovoza. Četnici pod zaštitom talijanske vojske ubili su u istom danu, 29. kolovoza, župnika Rašćana don Ivana Čondića i župnika Župe Biokovske don Josipa Braenovića. Don Josipa Čulina, upravitelja župe Vojnić-Gardun, ubili su partizani ispred crkve u Vojniću 20. rujna. Umirovljenog svećenika don Marijana Radojkovića partizani su likvidirali u Biokovu 26. rujna. Četnici, također pod zaštitom talijanske vojske, ubili su 5. listopada zajedno sa sestrom don Franu Babiča, župnika župe Srijane-Dolac Gornji .

U 1943. godini stradala su dva svećenika. Don Ivana Stanića, župniku Svinišća, odveli su partizani u Biokovo i ubili 26. svibnja, a don Ante Rubignoni, župnik Kaštel Sućurca, poginuo je sa župljanima u crkvi 5. prosinca iste godine od anglo-američkog bombardiranja .

U 1944. godini ubijeno je pet svećenika. Partizani su 2. studenog odveli i negdje u Mosoru ubili don Niku Delića, župskog pomoćnika, koralnog vikara i vjeroučitelja u Makarskoj, te don Marka Devčića, župnika Podgore. Don Filip Mandarić, župnik Ciste Velike, likvidiran je 13. studenog u okolici Sinja s još četvoricom svećenika. Vjeroučitelja u Makarskoj don Paška Bilića ubili su partizani 25. studenog, a don Marka Luetića, župnika Kučića, otrovali su na Badnjak 1944. zajedno s prijateljem u zagrebačkom stanu nekog partizanskog agenta .

Tijekom 1945. komunistička vlast dala je likvidirati pet svećenika. Don Ante Dragošević, umirovljeni župnik, ubijen je u Splitu 1.-5. ožujka, profesor don Vjekoslav Bilota u svibnju, a župnik Opuzena don Martin Gudelj Velaga u zagrebačkom logoru u lipnju. Don Kerubin Šegvić, umirovljeni profesor, strijeljan je u Zagrebu u srpnju 1945. godine, a don Ivan Sumić također u Zagrebu 13. srpnja 1945. nakon presude Vojnog suda, izrečene 2. srpnja te iste godine .

Poslije rata pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo je 20. prosinca 1947. u vojsci u Logatecu kod Ljubljane don Ante Vojnović, župski pomoćnik Rogoznice. Don Ante Braškić, župski pomoćnik i koralni vikar u splitskoj katedrali, umro je u Splitu 30. rujna 1948. od posljedica maltretiranja. Župnik Vranjica don Radoslav Jerković umro je od posljedica mučenja u splitskom zatvoru 14. kolovoza 1950. godine. Ovim žrtvama možemo pribrojiti i don Petra Bašića, umirovljenog župnika, koji je umro u Splitu 22. lipnja 1951. od posljedica premlaćivanja komunista u Plini 1946. godine .

Svi svećenici koji su stradali od pripadnika partizanskih postrojbi i komunističke vlasti, izgubili su život izvan ratnih okolnosti, a trojica od njih bili su na službi u župama Cetinskog dekanata, don Jure Mladina u Zasioku, don Josip Čulin u župi Vojnić-Gardun, a don Frane Babič, inače Slovenac, u župi Srijane-Dolac Gornji.

O stradanju u ratu i poraću franjevaca Provincije Presvetog Otkupitelja čitatelje zbog obimnosti teme upućujem na knjige već spomenutihe autora, u kojima se mogu pronaći detaljni i dokumentirani opisi njihovog stradanja. Ovdje donosim samo popis onih franjevaca koji su rođeni ili su živjeli u Cetinskom dekanatu, uz važnu napomenu da su oni gotovo svi ubijeni ili umrli od posljedica mučenja u ratu i poraću od partizana i komunističke vlasti. To su fra Leonard Bajić, fra Krsto Bazo, fra Jozo Borković, fra Stanko Bradarić, fra Ante Cvitanović, fra Petar Glavaš, fra Rafo Kalinić, fra Anselmo Kovačić, fra Milan Lapić, fra Stanko Milanović-Litre, fra Jozo Olujić, fra Petar Paviša, fra Vlade Pavlov, fra Jozo Poljak, fra Ante Romac, fra Ivan Romac, fra Nikola Šabić, fra Metod Vezilić, fra Rudolf Vučić i fra Bože Vugdelija .

2. 2. Likvidacije civila

Ova tema tek je u svom začetku istraživanja i trebat će još dosta rada da bi se do kraja rasvijetlila. U ovoj prigodi navodim samo nekoliko primjera ratne “diktature komesara”. U prvom primjeru opisana je sudbina dviju muških osoba iz Košuta, likvidiranih “po naređenju druga Milića”, a u drugom, likvidacija “narodnog neprijatelja” Jurja Roguljića iz Dolca Donjeg.

Podatak o odvođenju iz Košuta Marka i Ivana Odrljina od strane partizana nalazi se u zapisniku oružničke postaje u Trilju koji je poslan Velikoj župi Cetina u Omišu. Odmah nakon odvođenja ubijeni su 23. prosinca 1942. godine. Presudu su potpisali politički komesar Milić (pravim imenom Maksimilijan – Maks Baće) te komandir straže I(van) Perković. Evo cijelog teksta “komesarove presude”: “Danas smo po naređenju druga Milića streljali seljake iz Košuta i to: Glavara sela Odrl(j)in Marka i Odrl(j)in Ivana, koji su sprovedeni od straže Kamešnica a optuženi da su špijuni te da su imali veze sa Talijanima i Ustašama. Toliko do znanja” .

Likvidaciju Jurja Roguljića iz Dolca Donjeg priznao je Kotarski NO Hvar u svom “povjerljivom” dopisu dostavljenom u prosincu 1945. Kotarskom narodnom sudu u Hvaru. Dopis je potpisao Dušan Marić, a u njemu se nalazi “spisak likvidiranih narodnih neprijatelja i popis ratnih zločinaca”. Na popisu koji broji 98 osoba, pod brojem 41 nalazi se Juraj Roguljić, sin Jurja, rođen u Dolcu Donjem, 40 godina, općinski redar, oženjen bez djece, koji je likvidiran je 1943. “zbog suradnje s okupatorom” .

2. 3. Markovića jama – strogo čuvana tajna

Najteže likvidacije izvan borbenog djelovanja partizani su počinili pred kraj rata i u poratnom razdoblju. Čim bi zauzeli koje mjesto i grad, započeli bi s likvidacijama kako vojnog tako i civilnog stanovništva. Svojevrsna najava bleiburške tragedije dogodila se u triljskom kraju kada su partizani krajem svibnja i početkom lipnja 1944. likvidirali preko 120 zarobljenih domobrana i nekoliko civilnih osoba. Većinu su na Podima pored Graba bacili u Markovića jamu, duboku oko 55 metara. U likvidiranoj postrojbi bili su vojnici iz Imotskog, Tomislavgrada, Ljubuškog, Gruda, Posušja, Vrgorca, Ravnog, Nerežišća i Donjeg Vakufa. Među stradalima bilo je i pet osoba iz Tijarice Donje i Tijarice Gornje, te jedna osoba iz obližnjeg Kamenskog. Bili su to Jure Omrčen, Ivan Pavić Antin, Ivan Pavić “Ćulija”, Mirko Pavić, Ivan Tokić “Carev” i Ante Krolo “Cibrin” .
Za partizansko oslobađanje Aržana i počinjeni zločin izvršitelji su ubrzo pohvaljeni i promaknuti. O samoj Markovića jami u javnosti se šutjelo sve do 1993. godine kada su u organizaciji Komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava iz jame izvađena najmanje 102 posmrtna ostatka sa osobnim stvarima, upaljačima, lulama, češljevima, molitvenicima i očenašima .

2. 4. UDB-in popis 204 likvidirane osobe iz kotara Sinj

Samo pet mjeseci nakon zločina počinjenog pored Graba dogodila se u Cetinskoj krajini još masovnija likvidacija od strane pripadnika partizanskih postrojbi. Oni su krajem listopada 1944., u početku javno a kasnije pod okriljem noći, počeli s likvidacijama 204 osobe s područja kotara Sinj. Teško je ne povjerovati da te, ali i druge poratne likvidacije, koje su počinili pripadnici partizanskih postrojbi nisu bile planirane i strogo nadzirane od samog vrha OZN-e (Odjeljenje za zaštitu naroda), koja je u vrijeme ovih likvidacija još uvijek djelovala u strogoj tajnosti .

S masovnim ubojstvima u kotaru Sinj započelo se odmah nakon što su u listopadu 1944. Sinj i Cetinjsko područje zauzele postrojbe Narodnooslobodilačke vojske i Partizanskih odreda Jugoslavije. Popis likvidiranih osoba, i to ne svih, sastavilo je Opunomoćstvo UDB-e za kotar Sinj i dostavilo 14. travnja 1948. Odjeljenju UDB-e za Dalmaciju – IV. odsjek u Splitu. Tekst koji prethodi spisku likvidiranih osoba potpisao je Gojko Ćoso, a glasi: “ U vezi Vaše depeše pod brojem 56 od grupa 113, od 10. ovog mjeseca, u prilogu Vam dostavljamo spisak likvidiranih narodnih neprijatelja sa našega kotara, koji su likvidirani u oslobodjenju Sinja, oktobra 1944 godine kratkim postupkom ili OZN-e Komande Cetinjskog područja, ili pak jedinica JA, koje su učestvovale u oslobodjenju krajeva našega kotara. Takodjer su u spisak uvrštena i ona lica, koja su likvidirana – kao narodni neprijatelji poslije oslobodjenja naših krajeva, krijući se – kao banditi, spiljari ili dezerteri iz JA” . Na čelu OZN-e Cetinskog područja bio je Sinjanin Predrag Grabovac .

Treba napomeniti da se broj od 197 likvidiranih osoba kojega je G. Ćoso naveo na kraju spiska ne podudara sa stvarnim brojem na spisku navedenih osoba. Naime, nakon nekoliko prebrojavanja popisanih osoba, ustanovio sam da se radi o 204 likvidirane osobe, od kojih je 140 iz župa Cetinskog dekanata, 61 iz raznih mjesta kotara Sinj koja ne pripadaju Cetinskom dekanatu, te 3 osobe srpske nacionalnosti: Marko Katić iz Bračeva Dolca, Gojko Stanojević iz Otišića i Luka Bogovac iz Laktaca.

Sačuvani su i podatci o 15 ubijenih vojnika iz župa Bisko, Dicmo Donje, Dicmo Gornje, Koprivno i Srijane-Dolac Gornji. Svi oni bili su pripadnici Hrvatskih oružanih snaga (HOS), utamničeni u logoru Gripe u Splitu i potom likvidirani. Iz Biska je ubijen Petar Tukić, iz Dicma Donjeg Jozo Bošnjak, Ante Ćapeta, Jakov Ćapeta, Ivo Ćatipović, Miško Ćatipović, Nikola Martetić pok. Bože, Nikola Maretić pok. Jakova, Petar Maretić, Jakov Vrdoljak, Ante Zebić i Martin Zebić, iz Dicma Gornjeg Petar Matić, iz Koprivnog Nikola Podrug, te iz župe Srijane-Dolac Gornji Ivan Burić .

3. PARTIZANSKO-KOMUNISTIČKE LIKVIDACIJE U PORAĆU

Svim žrtvama o kojima smo u ovom tekstu govorili treba pribrojiti i one civilne osobe koje su u poraću likvidirane na najsuroviji način, noću i izvan naseljenih mjesta, s prešutnim pristankom novouspostavljene komunističke vlasti. Najmanje dvanaest ih je likvidirano u nekoliko župa Cetinskog dekanata .

3. 1. Komunističke likvidacije u poraću – Junaci noći

Splitski biskup Kvirin Klement Bonefačić uputio je 10. veljače 1947. dopis Komisiji za vjerske poslove NR Hrvatske u kojem je predstavnike vlasti upoznao sa 12 brutalnih ubojstava na području Sinjske krajine. Dopis je biskup završio riječima: “Sva ova brojna i grozna ubijstva dogodila su se u kratko vrijeme, u najbližoj okolici Sinja, pred očima Kotarskog N.O-a kuda ljudi sa Kotara često održavaju zborove, za mrkle noći, i uvijek od nepoznatih napadača. Ali svijet ipak znade i govori, koji bi mogli biti ti junaci noći, jer obično se čuje, da nisu daleko od mjesta zločina. (…)

Iznio sam ove žalosne slučajeve po pripovijedanju raznih ljudi, pa ne mora svaka sitnica biti ispravna i neka se ispriča” .

Od dvanaest ubijenih ljudi koje biskup u tekstu navodi, iz župe Bajagić bile se dvije osobe, iz Gale jedna, iz Graba dvije, iz Otoka dvije, iz Potravlja jedna, iz Rude jedna, iz Trilja jedna, iz Turjaka jedna i iz Zasiok jedna.

Tekst koji se odnosi na postradale iz župe Bajagić glasi: “Dne 9. srpnja 1946. u mjesto BAJAGIĆ donesena je iz Sinjske bolnice MILOŠ TONA, djevojka od 19 godina, koja je tamo umrla od rana, koje joj je zadao nepoznati napadač, dok se nalazila na paši povrh Bajagića, gdje je bila nađena u krvi, sva izbodena nožem, a čak su joj i žile na rukama bile prerezane .

Dne 17. prosinca 1946. u jutro, u SINJU ključar zatvora našao je obješena SARATLIJU ANTU u ćeliji, u koju je dospio pred 2 dana. Isti je težak iz BAJAGIĆA, oko 40 god., oženjen, poznat u narodu kao malo “šašav”-luckast te bi svakome u lice otkresao što ga ide. Zato je i došao s onu stranu brave i svršio” .

O ubojstvu Ivana Mora iz župe Gala biskup piše: “Dne 15. kolovoza 1946. u mjestu GALA u večer ubijen je na staji ispod Kamešnice MORO IVAN, mladić od 24 god. Za vrijeme rata bio je hrvatski domobran, kao takav dospio u logor, ali slobodan se povratio kući i bavio se stočarstvom” .

O ubojstvu dvoje župljana iz župe Grab u tekstu stoji: “Dne 24. rujna 1946. u mjestu GRAB-PODI bio je noću ubijen RATKOVIĆ LJUBO, mladić od 21 god. Za rata, kažu, da je bio među ustašama, ali povratio se kući koncem 1945. Malo prije smrti bio je pred regrutnom komisijom u Sinju i unovačen.

U mjestu GRAB-SVINJAČA dne 27. prosinca 1946. kasno u noć seljaci, vraćajući se sa derneka u Grabu, našli su na putu u Svinjači svega izmrcvarena nekoga ČIKARU, oko 30 god., prije financa u Sarajevu, a nakon oslobođenja postavljen kao pisar u nekoj zadruzi. Za Božić je došao kući da posjeti rodbinu pa je i on s prijateljima bio na derneku u Grabu. Na povratku dočekali ga nepoznati napadači i svega ga kamenjem istukli i isprebijali. Kada su seljaci naišli na njega, davao je još znakove života, ali je njegovo stanje već bilo beznadno” .

O likvidacijama Ivana Omrčena i Stjepana Vugdelije iz Otoka zapisano je sljedeće: “Dne 30. rujna 1946. OMRČEN IVAN, oko 65 god., težak, iz UDOVIČIĆA, dok se je vraćao iz Trilja, gdje je bio na sajmu, dočekan od nepoznatih lica bio je ubiven blizu sela.

Dne 18. listopada 1946. u večer u mjestu OTOKU, na putu prema komšiluku LITRIĆA, dok je pratio kući jednu svoju mladu rodicu, bio je iza leđa napadnut od dva čovjeka VUGDELIJA STJEPAN, mladić od 26 godina, stud. iur., od kojih je jedan uhvatio Vugdeliju za ramena, naglo njime zavrtio te zamahnuvši desnom rukom, u kojoj je držao nož, – jedanput pa drugi [put] – preklao ga! Djevojka je zapomagala, ali napadači su pobjegli u noć prema ROTNJAČI-UDOVIČIĆIMA. Vugdelija je bio obljubljen od naroda u selu, jer svakome pri ruci kao tajnik mjesne Gospodarske zadruge, pa mu je, kažu, i vlast izrazila priznanje za savjesno i točno vođenje računa. Osim toga bio je i orguljaš u župnoj crkvi i baš toga dana (Sv. Luka) je bila svečanost i dernek u selu, pa mnoštvo svijeta. God. 1945. na taj isti dan bio je podpisani u Otoku u krizmi i upoznao je tragično poginulog mladića.

Neka bude još slobodno pripomenuti ovom prilikom, da je u selu OTOKU (Sinjskoga kotara) već bačena parola i čuje se, da će se za gradnju Doma upotrebiti kamen sa ogradnog zida groblja i popaljene župne kuće, pa će se rušiti” .

O događaju s tragičnim završetkom u Potravlju kada je na blagdan sv. Stjepana 1946. nožem usmrćen Mate Hrgović, biskup Bonefačić piše: “U mjestu POTRAVLJE na Stjepan-dan, dne 26. prosinca 1946. bila je crkvena služba. Odmah po svršetku, malo iza podne – po običaju zametnulo se kolo. Bilo je dosta svijeta iz POTRAVLJA, MALJKOVA i SATRIĆA. Na početku već opazilo se neko odvajanje i neko izazovno nastupanje pojedinaca: Potravčani i Maljkovčani su počeli igrati svoje starinsko narodno kolo uz pjevanje poznatih im ljubavnih pjesama, dok su Satričani uhvatili zajedničko kolo i pjevali neke izazovne pjesme, pometajući drugo kolo, koje se je dva puta odmaklo. Tako je došlo do rječkanja s jedne i s druge strane te su neki od Satričana stali nešto predbacivati i prijetiti Maljkovčanima, na što se je jedan od njih zaletio s nožem na MATU HRGOVIĆA, predsjednika N.O-a iz Satrića, koji je na mjestu ostao mrtav, a još jedan je bio ranjen” .
O stradanju u Rudi Marijana Bitunjca zapisano je: “U mjestu RUDA u noći 22./23. siječnja 1947. ubijen je BITUNJAC MARIJAN od 28 god., težak, ali još i prije rata bio je po svijetu u Češkoj, Njemačkoj i dr. kao galantar-kućarac, i radnik. Pred godinu dana došao je kući i oženio se. Radilo bi se navodno o nekoj zavjeri protiv seoskih odbornika” !

O brutalnom ubojstvu Anđelka Šipića iz župe Trilj biskup navodi sljedeće: “U mjestu VEDRINE kraj TRILJA dne 29. prosinca 1946. u jutro našli su na putu svega izprebijana i istučena ŠIPIĆ ANĐELKA, mladića od 16 god., koji je bio sakat u lijevoj ruci. Vraćao se iz Trilja u Vedrine i sačekan od nepoznatih – sasut kamenjem. Sam dr. Boko u komisiji zgražao se nad tolikim zvjerstvom” .

O tragičnoj sudbini Ljube Ančića iz župe Turjaci, koji je ubijen u Glavicama kod Sinja biskup piše: “Dne 25. studenog 1946. u mjestu GLAVICE-SINJ u noći ubiven je iz revolvera ANČIĆ LJUBO, mladić od 25 god. iz Turjaka. Za rata je bio u hrvatskoj vojsci i dospio je u logor, ali oslobođen došao kući. U rujnu bio je uzet u narodnu vojsku i spremao se da nastupi službu u kadru. Prije odlaska pošao je da pozdravi sestru udatu u Glavicama, ali na povratku dočekan od nepoznatih napadača, bio je pogođen i ostao na mjestu mrtav” .

Isto se dogodilo i Ivanu Domljanoviću iz Zasiok, čiji je život tragično skončan u Muću Gornjem. O tom ubojstvu biskup Bonefačić je napisao: “Na Božić, 25. XII. 1946. na mjesnom groblju u ZASIOKU je otac ukopao svoga sina: DOMLJANOVIĆ IVANA, mladića od 35 god., tangara-vlasnika mastione odjela u Sinju. On je tri dana prije pošao iz Sinja u MUĆ GORNJI, da kupi neki kotao, a odatle da je otišao u Split. Međutim su ga našli na groblju u MUĆU GORNJEM svega izmrcvarena: polomljene kosti na rukama i nogama, a dva metka su mu prošla kroz slabine. Otac se zanimao za slučaj sina, pa ga mrtva donio do Zasioka” .

3. 2. Otkrivanje vlastitih zločina

Sve što je u ovom radu navedeno temelji se na pisanim svjedočanstvima, ratnim i poratnim, poglavito “partizanskim i komunističkim”. Sva ta svjedočanstva, ali i neka druga, dokazuju da se gotovo niti jedan zločin nije dogodio slučajno. U nastavku donosim nekoliko dokumenata koji na najbolji način pokazuju o čemu je zapravo riječ.

U izvješću OZN-e za oblast VIII. korpusa NOVJ OZN-i za Hrvatsku, datiranom 1. kolovoza 1944., u kojem se opisuje stanje u IX. i XX. diviziji i Srednjodalmatinskoj grupi odreda NOVJ, zabilježeno je nekoliko nepravilnosti: “Na sektoru Mosora, gdje operišu jedinice Mososrskog odreda streljano je u posljednje vrijeme više ljudi, za koje se je imalo podatke da saradjuju sa okupatorom i narodnim neprijateljima, ali streljanja su izvršena bez ikakova sudjenja od strane naših vojnih sudova” .
Kakve su bile komesarske preporuke za osobe koje je u nekom mjestu trebalo likvidirati, vidljivo je iz dopisa Kotarskog komiteta KP Hrvatske Sinj upućenog Vojnom sudu oblasti VIII. korpusa NOVJ pri Komandi cetinskog područja. Dopis je datiran u Sinju 9. kolovoza 1944. godine, a u njemu piše: “U vezi vašeg dopisa br. 10/44, od 1.VIII-1944, javljamo vam slijedeće: Jukić Mate iz Otoka nikada nije bio uz naš pokret, ima 2 sina u ustašama, 1 brata u žandarima, njega se može likvidirati mi nebi ništa izgubili politički čak narod u Otoku misli da je već streljan i nitko nepostavlja pitanje u vezi njega, čak bi politički dobili njegovim likvidiranjem !

Iz izvješća Drage Desputa, člana Sudskog odsjeka Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, datiranog 17. siječnja 1945. i upućenog Centralnom komitetu KPH, vidljiva su priznanja o likvidacijama u Dalmaciji, ali i kadrovskim i organizacijskim poteškoćama koje su imali pripadnici OZN-e u svom radu. Iz Izvješća izdvajam sljedeće: “U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi. Od likvidiranih jedan su dio domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio od likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova da se izrade presude u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno.

Kod sprovodjenja navedene direktive sa strane drugova, koji su je sprovodili, učinjeno je krupnih pogrešaka.

Prvo, sve je radjeno vrlo nekonspirativno. Tako su na primjer iz zatvora i zarobljeničkog logora u Splitu odvodjeni zatvorenici i zarobljenici u kamionima u grupama različitog broja sa izjavom, da idu u vojsku. Razumije se, da je to bilo vrlo providno i neuvjerljivo, jer nitko ne može vjerovati da će se zatvorenici i zarobljenici ravno iz zatvora ili zarobljeničkog logora voziti u kamionima u jednice, dok naši borci idu pješice, a s druge strane, kad su porodice likvidiranih počele obilaziti naše jedinice tražeći svoje članove i razumje se nisu ih mogli pronaći, brzo im je postalo jasno što se je s njima desilo. Vrativši se svojim kućama, razumije se da o tome nisu šutile, nego na veliko pripovjedale.

Drugo, kod sprovodjenja te mjere upotrebljavani su ljudi nedovoljno ozbiljni, što dovoljno dokazuje priloženi prilog komandanta zarobljeničkog logora u Splitu druga Milate (Ante Kilaf, o.a.), u kojem je iznio uz službeni pečat logora i svoj potpis, tačan broj lica, koji su iz logora odvedeni i jačinu pojedinih grupa, uz usmeni komentar, da su ta lica odvedena u podrum neke zgrade gdje su postreljana. (…)

Četvrto, kod sprovodjenja te mjere drugovi koji su je sprovodili bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se je desio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osudjenih na smrt bio naveden i jedan gradjanin Dubrovnika, koji se je u tom momentu nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime; – ili slučaj u Splitu gdje se još i danas nalazi u sudskom zatvoru jedan gradjanin Splita, koji je bio odredjen za strijeljanje i neposredno prije odvođenja na strijeljanje nekim slučajem dospio je u sudski zatvor. Kod OZN-e je zaveden u popisu likvidiranih. (…)

Osim toga medju likvidiranim ima i takovih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati medju narodom, izvesti na javno sudjenje i onda suditi. Kao primjer navodim slučaj sa 20 popova u Dubrovniku. (…)

Pod kraj studenoga mjeseca prošle godine organima odsjeka za zaštitu naroda izdata je nova direktiva po kojoj oni više nemaju ovlaštenje da vrše likvidaciju bez suda, osim naročitih izuzetaka. Usprkos toga na nekim sektorima organi OZN-e nisu se te direktive pridržavali. Navodim slučaj u Sinju, gdje je tamošnja OZN-a u momentu svog rasformiranja likvidirala, koliko je poznato, 6 ljudi iz Sinja i okolice, a da za to nije postojao nikakav razlog. (…)

U Biokovskom području je takodjer OZN-a likvidirala oko 20-25 osoba nakon primitka nove direktive, a bez ikakvih posebnih razloga.

Nadalje na našoj konferenciji svih predsjednika sudskih vijeća i sudskih organa izvjestio me je istražitelj vijeća kod biokovskog područja da tamošnji opunomoćenik OZN-e sadistički muči ljude, a onda traži od suda da se isti moraju osuditi bez obzira da li im se krivnja ustanovi ili ne, jer bi bilo vrlo nezgodno da ih se pusti na slobodu nakon što su tako istučeni. Kao primjer naveo mi je slučaj dviju žena, seljakinja, koje je isti organ OZN-e najprije strahovito istukao, a onda im nije dao vode za piti tako, da su bile prisiljene piti svoju vlastitu mokraću; – ili slučaj iz splitskog područja, odnosno sudskog vijeća u čiji su zatvor dopraćene dvije žene iz komande mjesta Kaštela gdje su bile zlostavljane – palili su im noge itd. – a za koje se u toku postupka ustanovilo, da nisu gotovo ništa krive i trebaće ih osloboditi.

Osim toga ima slučajeva da imovina nekih lica, koja su u prvim danim uhapšena razgrabljena i raznijeta, a od suda se traži da iz tih razloga ti moraju svakako biti kažnjeni. …. Ili slučaj sa 74 godine starim svećenikom don Antom Dragoševićem iz Omiša kome su takodjer sve stvari razvučene, a iz razloga, što se u toku postupka nije moglo ustanoviti neko teže djelo, a iz političkih razloga trebalo je donijeti ili uslovnu kaznu ili oslobadjajuću presudu. U jednom i u drugom slučaju zahtjev da se isti moraju kazniti iz napred navedenog razloga dat je sa strane članova kotarskog komiteta, koji su se nastanili u njihovim kućama. (…)
Na završetku navodim izjavu opunomoćenika OZN-e XIX divizije, koji mi je kazao da mu opunomoćenik OZN-e zadarskog područja šalje u jedinicu ljude s napomenom da ih se u jedinici na zgodan način likvidira, jer da je nemoguće izvesti ih pred narodni sud pošto ga sud ne bi osudio na smrt” .

ZAKLJUČAK

Umjesto zaključnih misli poslužit ću se riječima koje su izrečene na već spomenutom savjetovanju oblasnih političkih sekretara KP Hrvatske za Dalmaciju 6. veljače 1945., na kojem se raspravljalo i o “popovima”. Mislim da taj tekst najbolje objašnjava sva ubojstva i represije koje su partizani i poslijeratna vlast, koji su bili pod strogom kontrolom Komunističke partije, počinili za vrijeme rata i u poraću. U Zapisniku sa savjetovanja stoji: “Popovi su nam neprijatelji. Katolička crkva je pripremala i odgajala sve što je ustaško i nezdravo u narodu. Pristupanje popova pojedinaca u Front je posljedica snaga masa. U borbi s njima moramo biti oprezni i vanjska hajka protiv njih nije oportuna. Vatikan je moćna snaga. Ali to nikako ne znači, da ćemo dozvoliti pomirljivost prema njima ili da ćemo u Fronti trpiti mir, jer to bi bilo rušenje jedinstva. Budno paziti svaki njihov korak i tražiti intervenciju Fronte. Neka sam narod, neka svaki naš čovjek raskrinkava i udara po njihovim smicalicama, neka ih tjera kad dodju da unašaju nemir i ruše jedinstvo” .

Josip Dukić

_______________________

  [1]Sličnimideološkimrazlozima vođeni su u svom radu i članovi triju Komisijazaistraživanje žrtavakojesuuspostavljeneprikrajuinakonDrugogasvjetskograta. Prvi popis sastavilajeZemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača. Komisiju je osnovalo Predsjedništvo ZAVNOH-a 18. svibnja 1944., a djelovala je do veljače 1947. godine. Projekt sastavljanja drugog popisa potaknuo je i vodio Glavni odbor Saveza boraca Narodnooslobodilačkog rata Jugoslavije 1950. godine. I konačno, rad na trećem popisu povjeren je odlukom vlade SFRJ od 10. lipnja 1964. Saveznoj komisiji za popis žrtava rata 1941.-1945. godine. Nitijedanodtripostojećapopisa žrtavanijecjelovit. Na njimanedostajuosobeubijeneodpripadnikapartizanskihpostrojbi za vrijeme rataiuporaću.
[2]
      [2]Jugoslavenskoviktimološkodruštvo, Zagreb, 1989., str. 159, 168.
[3]
      [3]Usp. Blanka Matković – Josip Dukić, Dugopoljski žrtvoslov (1941.-1948.), Općina Dugopolje, Dugopolje, 2011.Najnovijaistraživanjabroja žrtavaiudrugimmjestimapokazalasudaprimjerDugopoljanijeusamljenslučaj.
[4]
      [4]Saborskakomisijadokinutajepočetkomtrećegtisućljeća.
[5]
      [5]O njihovom radu vidi JosipDukić, ŽrtveimučeniciDrugogasvjetskogrataiporaćauSplitsko-makarskojbiskupiji, Hrvatskimučenicii žrtveizvremenakomunističkevladavine, ZbornikradovasMeđunarodnogaznanstvenogskupa, Zagreb, 24.-25. travnja 2012., (ur. MileBogović, JosipDukić, JureKrišto, MatoRupić, MiljenkoStojić), Glas Koncila, Zagreb, 2013., str. 376-403. Za Triljski / Sinjski dekanat vidi od 387 do 392 stranice.
[6]
      [6]PetarBezina, Župljani župapovjerenihFranjevačkojprovincijiPresvetogOtkupitelja žrtverata 1941.-1945., 1990.-1995., Provincijalat franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, Split, 2003. str. 412-419; PetarMalbaša, Komunističkizločiniprotivpravdei čovječnosti, bezmjestaigodineizdanja, str. 360-364.
[7]
      [7]MateAkrap, Popisratnihiporatnih žrtavaII. svjetskogratasapodručjaBiska, Političkizatvorenik, br. 85, travanj 1999., str. 26-27; br. 86, svibanj 1999., str. 35-36; br. 87, lipanj 1999., str. 35-36; br. 88/89, srpanj/kolovoz 1999., str. 47-48.
[8]
      [8]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 30-44; IvanKozlica, KrvavaCetina. MasovnipokoljiucetinskomekrajuiPoljicimauDrugomesvjetskomratu, Hrvatski centar za ratne žrtve i dr., Zagreb, 2012., str. 269.
[9]
        [9]Autor posjeduje kopiju popisa žrtava koju je sastavio nekadašnji župnik don Marin Matijaca; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 673.
[10]
        [10]MateAkrap, StradaliuDrugomesvjetskomratuu Čaporicama, Triljskimost, III (2008), br. 1 (3), str. 78-79; M. Akrap, StradaliuDrugomesvjetskomratuu Čaporicama,Izvori, III (2009), br. 1 (5), str. 13-16.
[11]
        [11][Mirko Skejić, Popis nastradalih], Jana, (2001), br. 1, str. 1-24. (Prilog); P. Malbaša, Komunistički zločini…, str. 73-93.
[12]
        [12]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 186-189, 283-289.
[13]
        [13]Mirko Skejić, Poginuli u Drugome svjetskom ratu i poraću, Poljica, XXVIII (2003), br. 28, str. 28-41.
[14]
        [14]Ivan Kozlica -PetarMravak, StradanjauDrugomesvjetskomratu, Gala-Gljev. ŽupaSvihSvetihuSplitsko-makarskojnadbiskupiji, (ur. LukaTomašević), Zbornik Kačić, Split, Split – Gala, 2010., str. 199-211; P. Bezina, Župljani župa…,str. 420-426; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 143-148, 177-180.
[15]
        [15]Kopija popisa žrtava koju je sastavio nekadašnji župnik fra Ivan Jukić nalazi se u posjedu autora; P. Bezina, Župljani župa…, str. 426-449; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 181-185, 202-206, 269-282, 425-436, 627-630.
[16]
        [16]Mirko Buljac, Hrvace. Župa Svih Svetih, Split – Hrvace, 2004., str. 113-120; P. Bezina, Župljani župa…, str. 449-457; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 190-201.
[17]
        [17]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 239-242.
[18]
        [18]P. Bezina, Župljani župa…,str. 458-476. I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 296-303.
[19]
        [19]P. Bezina, Župljani župa…,str. 478-489; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 305-361, 448-457, 694-700.
[20]
        [20]Autor posjeduje kopiju popisa žrtava koju je sastavio nekadašnji župnik don Josip Melki; I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 309-316; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 481-515.
[21]
        [21]I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 269, 291, 316-323; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 68-69, 167-176, 207-208, 219-221, 299-304, 538-546, 581-584.
[22]
        [22]M. Skejić, Poginuli u Drugome svjetskom ratu i poraću, Poljica, XXVIII (2003), br. 28, str. 41-47.
[23]
        [23]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 576.
[24]
        [24]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 216-218, 588-598.
[25]
        [25]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 599-600, 623-626, 253-263; [P. Bezina], Ubijeni u Košutama u Drugome svjetskom ratu (1941.-1945.), Fra Rafo Kalinić, XII (2001), br. 12-13, str. 110-115; B. Marić – M. Marić, Košute – Kukuzovac, 24. 9. 1943. Zločinimailiceiime, Triljskimost, I (2006), br. 1 (1), str. 64-68.
[26]
        [26]M. Skejić, Poginuli u Drugome svjetskom ratu i poraću, Poljica, XXVIII (2003), br. 28, str. 48-49.
[27]
        [27]T. Brekalo, Žrtve rata u Turjacima (1941.-1946), Fra Rafo Kalinić, VII (1996), br. 7, str. 35-37; P. Bezina, Župljani župa…,str. 491-496; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 606-615.
[28]
        [28]P. Bezina, Župljani župa…,str. 497-503; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 577-578, 619-622.
[29]
        [29]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 149-151, 631-637; I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 326.
[30]
        [30]I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 291-295, 308, 326-335.
[31]
        [31]N. N., Žrtve Drugoga svjetskog rata iz župe Vrlika, u: Vrličko kolo, III (1995), br. 2 (7), str. 25-37; C. Belamarić, Žrtve župe Vrlika u II. svjetskom ratu, Fra Rafo Kalinić, VII (1996), br. 7, str. 44-52; C. Belamarić, Poginuli u Drugome svjetskom ratu u župi Vrlika, Fra Rafo Kalinić, VIII (1997), br. 8, str. 56-61; [C. Belamarić], Poginuli u Drugome svjetskom ratu u Vrlici, Fra Rafo Kalinić, IX (1998), br. 9, str. 61-64; P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 641-672; P. Bezina, Župljani župa…,str. 515-541.
[32]
        [32]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 690-693.
[33]
        [33]P. Malbaša, Komunističkizločini…, str. 694-700.
[34]
        [34]Triljskimost, III (2008) 1, (3), str. 70-77.
[35]
        [35]I. Kozlica, KrvavaCetina. MasovnipokoljiucetinskomekrajuiPoljicimauDrugomesvjetskomratu, Zagreb, 2012.
[36]
        [36]I. Kozlica, Markovićajama. PartizanskizločinuAržanuiPodima, Hrvatski centar za ratne žrtve i dr., Zagreb, 2014.
[37]
        [37]Tekst je napisan na tipkaćem stroju na dvanaest stranica. Na predlistu je rukom napisano Sacerdotes occisi durante II. bello mundiali. Podatci za šest splitskih svećenika nalaze se na 4, 5, 6 i 7 stranici.
[38]
        [38]Kroatische Priester ermordet von Tschetniken und Kommunisten, Logos, München, 1959., str. 23-24; Le martyrologe croate (1940.-1951.), Paris, Nouvelles Éditions Latines, 1962., str. 27-29.
[39]
        [39]StradanjaCrkveuHrvata. Svećenici žrtverataiporaća, Vlastitanaklada, Zagreb, 1994., str. 49-53.
[40]
        [40]Progonibiskupa, svećenikairedovnikaSplitskemetropolijeiZadarskenadbiskupije 1941.-1992., Vlastitanaklada, Split, 2000., str. 58-60.
[41]
        [41][SlavkoKovačić], NašisvećenicistradalizavrijemeDrugogasvjetskogrataiprvihgodinaposlijenjega, VjesnikNadbiskupijesplitsko-makarske, br. 6., 1990., str. 11-14.
[42]
        [42]HrvatskimartirologijXX. stoljeća, Martyrium Croatiae, Zagreb, 2007.
[43]
        [43]Zbornik Kačić, Split, 1995.
[44]
        [44]Vlastita naklada, Split, 2000.
[45]
        [45]Provincijalat franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja u Splitu, Split, 2003.
[46]
        [46]Svetište Gospe Sinjske.
[47]
        [47]Služba Božja, Makarska, 2003.
[48]
        [48]Franjevački samostan Sinj, Sinj, 2008.
[49]
        [49]Služba Božja, Makarska, 2010.
[50]
        [50]Franjevački samostan Sinj, Sinj, 2015.
[51]
        [51]Vlastita naklada, Gala, 2009.
[52]
        [52]Knjiga je objavljena u Zagrebu 2011., a možesepreuzeti nainternetadresi:http://www.scribd.com/doc/56938053/Zlocini-i-Teror-u-Dalmaciji-1943-1948 (pristup 26.2.2016.).
[53]
        [53]Hrvatskiinstitutzapovijest, PodružnicazapovijestSlavonije, SrijemaiBaranje, SlavonskiBrod – Hrvatskiinstitutzapovijest, Zagreb, Zagreb, 2011.
[54]
        [54]Crkvausvijetu, Split – OgranakMaticehrvatskeMetković, Split – Metković.
[55]
        [55]Hrvatskimučenicii žrtveizvremenakomunističkevladavine, ZbornikradovasMeđunarodnogaznanstvenogskupa, Zagreb, 24.-25. travnja 2012., (ur. MileBogović, JosipDukić, JureKrišto, MatoRupić, MiljenkoStojić), Glas Koncila, Zagreb, 2013., str. 376-403.
[56]
        [56]Mučeništvo i mučenički tragovi kroz hrvatsku prošlost, Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 13. ožujka 2014., (MileBogović, JosipDukić, JureKrišto, MateRupić, MiljenkoStojić, ur.), Glas Koncila, Zagreb, 2015., str. 242-258. U istom Zborniku objavljen je i članak I. Kozlice Svjedočanstvavjereu Splitsko-makarskojbiskupijiosobastradalihodpripadnika talijanske i četničke vojske, str. 259-267.
[57]
        [57]StatuspersonalisetlocalisdioecesisSpalatensisetMakarskensisolimSalonitanaedie 31 decembris 1941 EcclesiamCatholicamgubernantePioPapaXII, Typis Leonianae, Spalati, 1942., str. 8-20.
[58]
        [58]ObiskupuK. K. Bonefačićuvidi: SlavkoKovačić, Dr. KvirinKlementBonefačić biskupsplitskiimakarski, VjesnikSplitsko-makarskebiskupije, Split, 2007., br. 1, str. 30-33; MiroslavAkmadža, PrilogpoznavanjudjelovanjabiskupaKvirinaKlementaBonefačićauvrijemekomunističkevlasti, Časopiszasuvremenupovijest, (2008), br. 3, str. 773-799; MileVidović, Kvirin Klement Bonefačić biskup splitski i makarski za vrijeme komunističkog režima 1944.-1954., Split – Metković, 2015.
[59]
        [59]Župa Zelovo nije navedena u knjiziStatuspersonalisetlocalisdioecesisSpalatensisetMakarskensis, što je očita pogreška priređivača.
[60]
        [60]Telefonskiimenikiadresarustanova, osoba, župaisamostanaSplitskemetropolije, (ur. NediljkoAnteAnčić, RatomirVukorepa), Splitsko-makarskanadbiskupija, Split, 2015. U novije vrijeme, 2012., od župeTriljosamostaliloseKošute, pasebroj župa povećao s 22 na 23.
[61]
        [61]Str. 397-398.
[62]
        [62]Za P. Bezinu i sljedeće autore navedene u ovoj tabeli, vidi u ovom tekstu bilješke od 8 do 35 broja.
[63]
        [63]B. Matković – I. Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, str. 93, br. 7.
[64]
        [64]VidiJ. Dukić, Žrtveimučenici…, str. 400-402.
[65]
        [65]O sudbini don Jure vidi: MuzejCetinskekrajine, GrađaizII. svjetskograta, IzvještajKotarskeoblasti, Sinj, 17. XI. 1941., taj. br. 1124, str. 2; OjdanaKoharević, Nakon 72 godineotkrivenatajnaprvoglikvidiranogsvećenika, SlobodnaDalmacija, Split, 18. X. 2013., str. 15.
[66]
        [66]VidiJ. Dukić, Žrtveimučenici…, str. 400-402.
[67]
        [67]VidiJ. Dukić, Žrtveimučenici…, str. 401.
[68]
        [68]VidiJ. Dukić, Žrtveimučenici…,str. 401-402. OsudbinidonFilipaMandarića postoji i pisanosvjedočanstvuiz 1951., u posjedu autora, u kojem se navodi da su ga naprijevaruuhitilipartizanirodomizCisteiBiorina, mučili, apotompredaliuSinjgdjejeilikvidiran.
[69]
        [69]VidiJ. Dukić, Žrtveimučenici…, str. 402.
[70]
        [70]VidiJ. Dukić, Žrtveimučenici…, str. 402.
[71]
        [71]P. Bezina, Franjevci ProvincijePresvetogOtkupitelja…; P. Bezina, Progonibiskupa, svećenika…; S. Čovo, Fra Leonard (Miško) Bajić; S. Čovo, Trolist mučenika…; S. Čovo, Fra Metod Vezilić; S. Čovo, Franjevci žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća u Cetinskoj krajini.
[72]
        [72]IvanKozlica, KošućanilikvidiranipredBožić 1942., Triljskimost, V (2010), br. 5, str. 86.
[73]
        [73]B. Matković – I.Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, str. 551, br. 219.
[74]
        [74]I. Kozlica, Markovićajama, 2014.; I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 217-225.
[75]
        [75]I. Kozlica, Markovićajama, str. 52-74.
[76]
        [76]U jednom izvješćuOZN-ezaoblastVIII. korpusaNOVJOpunomoćenikuOZN-eKomandesplitskogpodručja, kojega je 25. srpnja 1944. potpisao Lj. Ljubić, piše: “NaredjujesesvimOpunomočenicimaOZNEdaupozoret.j. naredesvimpovjerenicimauneoslobodjenimgradovima, daiposlijeeventualnogoslobodjenjapojedinihnašihmjestaigradovamorajuostatiidaljeunajstrožojkonspiraciji. Zaneizvršenjeovenaredbebiti ćeprekoVassviodgovorniličnoovomOtsjeku.
           TežištedanašnjegradanekaVambudeusmjerenonajvišeiuglavnomnasredjivanjekartotekenarodnihneprijatelja, špijuna, agenataitd. uoslobodjenimineoslobodjenimgradovimaiselima, anaročitouovimposljednjim”. Usp. B. Matković – I.Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 104, str. 316. ObjavljenoiuPartizanskaikomunističkarepresijaizločiniuHrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, knj. 4. Dalmacija, (prir. MateRupić iVladimirGeiger), Zagreb 2011., br. 34, str. 125.
[77]
        [77]B.Matković – I.Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 234, str. 578-609. ObjavljenoiuPartizanskaikomunističkarepresija…, br. 284, str. 812-843.
[78]
        [78]Usp. I. Kozlica, KrvavaCetina, str. 240.
[79]
        [79]B. Matković – I.Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 128, str. 352-356. ObjavljenoiuPartizanskaikomunističkarepresija…, br. 66, str. 193-200.
[80]
        [80]Još uvijek nije utvrđen konačan broj stradalih osoba iz Cetinskog dekanata koje su pripadnici postrojbi poubijali nakon 8. svibnja 1945. godine. Nakon tog datuma krenuo je veliki izbjeglički val vojnih i civilnih osoba prema Sloveniji i Austriji. Nekoliko desetaka tisuća ljudi nikad se nije vratilo svojim kućama. Na najbrutalnije načine likvidirali su ih pripadnici partizanske vojske. Među “bleiburškim žrtvama” nalazio se još uvijek neutvrđen broj osoba iz Cetinskog dekanata, što bi trebala biti tema nekog budućeg znanstvenog rada.
[81]
        [81]Miroslav Akmadža, Crkva i Država. Dopisba i razgovori između predstavnika Katoličke crkve i državne vlasti u Jugoslaviji, Svezak I. 1945.-1952., Zagreb, Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić, Zagreb – Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod, 2008., str. 119-121. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 249-253.
[82]
        [82]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 119. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 250.
[83]
        [83]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 120. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 251.
[84]
        [84]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 120. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 250.
[85]
        [85]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 120-121. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 252.
[86]
        [86]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 120-121. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 251-252.
[87]
        [87]M. Akmadža, Crkva i Država…,str. 120. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 251-252.
[88]
        [88]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 121. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 252.
[89]
        [89]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 121. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 252.
[90]
        [90]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 120. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 251.
[91]
        [91]M. Akmadža, Crkva i Država…, str. 121. Objavljeno i u M. Vidović, Kvirin Klement Bonefačić…, str. 252.
[92]
        [92]B.Matković – I.Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 108, str. 327. ObjavljenoiuPartizanskaikomunističkarepresija…, br. 35, str. 132.
[93]
        [93]BlankaMatković – IvanPažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 108, str. 327. ObjavljenoiuPartizanskaikomunističkarepresija…, br. 38, str. 135.
[94]
        [94]B. Matković – I. Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 6, str. 83-88. DokumentjeobjavljeniuPartizanskaikomunističkarepresija…, br. 96, str. 288-293.
[95]
        [95]B. Matković – I. Pažanin, ZločiniiteroruDalmaciji…, br. 7. str. 89-90.

 

Izvor: hrsvijet.net

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save