FRA ANTE VUČKOVIĆ: Kršćanstvo je u prijelazu iz tuge u radost
“Životna radost i vjera” tema je izlaganja koje je misionar milosrđa dr. fra Ante Vučković održao na dvosatnom večernjem susretu s vjernicima u nedjelju 17. travnja u župnoj crkvi Sv. Anselma u Ninu. Emocije su jako važne, a emocija radosti tiče se kršćanske vjere do njene srži, istaknuo je fra Ante.
Radost je važna za kršćane, za razumijevanje kršćanstva i odnosa s Bogom. Kršćanska knjiga, Evanđelje, znači radosna vijest. “Postoji zbrka oko emocija. Čovjek ima pamet i srce i stalno su u sukobu. Učili su nas, mora ti pamet upravljati srcem. Moraš zauzdati svoje emocije. Čovjek je složeno biće, ima razum, srce i jezik i sve je to međusobno neodvojivo”, istaknuo je fra Ante, rekavši kako se i u nebu, kad se vrati izgubljeni grešnik, događa radost.
Podsjetio je na Isusovu riječ u šesnaestom poglavlju Ivanova evanđelja, gdje se puno puta ponavlja riječ radost. Isus kaže da će njegovi plakati i žalostiti se, a svijet će se veseliti. No ta će se žalost okrenuti u radost. Što god zaištemo u Isusovo ime, dat će nam, da radost naša bude potpuna. “Radost je rezultat preokretanja žalosti u radost. Kršćanstvo nije u tuzi i u radosti, nego u prijelazu iz tuge u radost. Isus kaže, svijet će se veseliti, a ne, svijet će se radovati. Svijet ne zna što je radost. Svijet zna što je veselje, zabava, oraspoložiti, društvo. Radost je drukčija. Radost nije površna, ona zahvaća duboko”, istaknuo je fra Ante.
Podsjetio je i na primjer kad je Isus susreo udovicu iz Naina koja je išla pokopati sina jedinca. Isus toj ženi kaže ‘Ne plači’. “Time ne misli površno, nego kaže: U dubini duše, tvoj život se pretvorio u tugu. Ako hoćeš da tvoje dijete ima šansu za život, prije nego se vrati u život, moraš prestati tugovati”, rekao je fra Ante, istaknuvši kako neki roditelji, nakon smrti djeteta, misle da bi izdali pokojno dijete, ako se raduju životu. Ne mogu to preboljeti i cijeli svoj život ispune tugom.
“Naše emocije pokazuju kako mi sebe razumijemo. Kad kažemo da imamo neku emociju, ona nije protiv razuma, nego je ona način kako mi sebe razumijemo. Nama je uvijek nekako. Nikad nismo emotivno neutralni, premda to možemo skrivati”, rekao je fra Ante. Naš život ima neki temeljni osjećaj koji je stalno prisutan. Potaknuo je nazočne da se zapitaju kako im je najčešće. Jesu li najčešće radosni, žalosni. Ljudi dopuste da im jedna emocija obilježi život, a svojim emocijama utječemo na ljude oko sebe.
“Postoje ljudi koji su sebe uvjerili da je kršćanstvo biti žalostan, tužan, nevrijedan, ponižen i pretvore kršćanstvo u stalno kukanje. Bože, ja ništa nemam, ti imaš, daj mi. Ja ništa ne mogu, ti možeš, pomozi mi. Ja ne vrijedim, ti vrijediš, promijeni mi to. Rezultat takvog života je frustrirajući. Imate osjećaj da je život promašen, želite da Bog nešto promijeni, a ništa se ne događa. Kad je Isus htio reći kakav je Bog i odnos s Bogom, služio se slikom bogatog čovjeka. Bog je bogat. Svoje je raspodijelio – i otišao.
Isus je htio reći: Ne polazimo odatle da nemamo, da smo osakaćeni, da nismo dobili. Polazna točka je, dobio si njegovo. A on je otišao. Ti s njegovim možeš činiti što i kako hoćeš. Dobio si život, sposobnost, znanje, vrijeme, sve je to njegovo. Jednog dana vrati se gospodar i kaže, što si napravio od vremena kojeg si dobio, od svojih osjetila, odnosa, sposobnosti. Neki ljudi će od toga što su dobili puno učiniti. I kaže im gospodar, ‘Uđi u radost gospodara svoga’. Rezultat dobrog života je radost”, istaknuo je fra Ante.
Tumačio je i kako na elementarnoj razini naš kontakt ide preko pet osjetila, pet prozora u svijet: oči, uši, okus, miris, dodir. “Nađimo mjesta gdje se svako od pojedinih osjetila pojavljuje kao prijelaz koji vodi u životnu radost i pokazuje što je kršćanstvo. U Novom zavjetu svih pet osjetila opisano je na čudesan način”, rekao je propovjednik, tumačeći to na primjerima. Uz osjetilo očiju, fra Ante je uputio na evanđeoski primjer slijepca, što ujedno govori o svakom čovjeku.
“Odnos s Bogom je kao kad imaš pred sobom slijepca. Moguće je imati život u kojem ništa ne vidim. Ako smo opterećeni nekom mukom, odnosom, prolazimo kroz svijet ne videći ga. Čovjek pod teretom ništa od svijeta ne vidi”, rekao je fra Ante, potaknuvši nazočne da promisle što je s njihovim pogledom, da otvaranje očiju povežu s odnosom s Bogom. “Odnos s Bogom je pitanje kakav je moj odnos s temeljnim pitanjem života. Vidim li ja ili ne vidim? Što vidim, a što ne vidim? Puno toga ne vidimo. Neki nisu u stanju vidjeti najbliže. Živite sa ženom koja se bori s nekim pitanjima o kojima muž nema pojma. Dijete se hrva s pitanjima života a roditelj to ne zna. Blizu smo, imamo otvorene oči, a ne vidimo. Ima ljudi koji se tako odnose prema Bogu. Imaju sjajan pogled, ali nemaju pogled razumijevanja da Boga ima, da je on stvaran, živ”, rekao je fra Ante.
Potaknuo je da kroz svijet hodamo slušajući, osluškujući. “Političari žele kamere da ih se čuje, svijet hoće pred sobom nekoga tko te sluša, to je opojno. Čovjek je potreban pažnje, pozornosti. Možemo proći kroz život, a da nismo pobudili sposobnost slušanja. Uši su dodir s Bogom”, rekao je fra Ante, istaknuvši i da je sv. Leopold Bogdan Mandić svetac ušiju, ispovijedi. Cijeli život je slušao najgore ljudske priče. “Kad dođu u Božje uho, ružne ljudske priče se pretvaraju u tople, u radost. Svećenici vide kako se to događa u ispovijedi. Svećenici imaju vlast koja mijenja ljudski život, a ne pripada njihovoj moći. To nije njihovo znanje. Dano mu je nešto što nije njegovo, tu je za druge”, istaknuo je fra Ante. Uši znače pozornost, a ispovijed pokazuje kako se zbog pozornosti život pretvara u drukčiji život.
“Božje uho u ispovijedi je pozorno, ima razumijevanja za moj život. Kad mu sve izreknem, to pretvara u novo, svježe, čisto, u novu šansu. Svećenikov glas i trud je dio onoga što se Bog trudi oko čovjeka. To nije samo svećenik, nego preko njega Bog hoće ući u tvoje srce i doći unutra kao životna snaga”, poručio je dr. Vučković koji je pohodio ninsku župu u sklopu priprave svibanjske proslave 500 godina od ukazanja Gospe od Zečeva u Ninu.
MISIJA / IKA
