Pregledajući liste za kurikulum Hrvatske koji me zanima kao i svakog državljanina Hrvatske pred mene je iskočilo jedno ime

Temeljem Javnog poziva za prijavu kandidata za članove 18 stručnih radnih skupina za izradu prijedloga predmetnih kurikuluma za Hrvatski jezik, Engleski jezik, Njemački jezik, Francuski jezik, Talijanski jezik, Matematiku, Prirodu i društvo, Glazbenu kulturu i Glazbenu umjetnost, Likovnu kulturu i Likovnu umjetnost, Prirodu, Biologiju, Fiziku, Kemiju, Geografiju, Povijest, Tehničku kulturu, Informatiku i Tjelesnu i zdravstvenu kulturu i Javnog poziva za prijavu kandidata za članove 11 stručnih radnih skupina za izradu prijedloga predmetnih kurikuluma za Filozofiju, Sociologiju, Psihologiju, Logiku, Politiku i gospodarstvo, Etiku, Grčki jezik, Latinski jezik, Katolički vjeronauk, Pravoslavni vjeronauk i Islamski vjeronauk objavljenih 25. svibnja 2015. izabrani su:

■ XIII. ZA KURIKULUM POVIJESTI

1. Daniela Jugo – Superina ‐ OŠ Fran Franković, Rijeka

2. Dijana Dijanić ‐ Poljoprivredna škola, Zagreb

3. Domagoj Novosel ‐ OŠ Žuti Brijeg, Zagreb

4. Martina Glučina ‐ Srednja poljoprivredna i tehnička škola Opuzen; Gimnazija Metković

5. Miljenko Hajdarović ‐ SŠ Čakovec 11

6. Mirela Caput ‐ I. riječka hrvatska gimnazija, Rijeka

7. Neven Budak ‐ Filozofski fakultet, Zagreb

8. Rona Bušljeta ‐ Odjel za edukacijske znanosti i izobrazbu nastavnika Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu

9. Snježana Koren ‐ Filozofski fakultet, Zagreb

10. Sonja Bančić ‐ OŠ Stoja, Pula

11. Valerija Turk Presečki ‐ Gimnazija Daruvar

Iskočilo je ime Mijenka Hajdarovića glavnog urednika portala ‘Hrvatski povijesni portal’ kako ga je samodopadno nazvao. Jer po mom osobnom mišljenju primjereniji je naziv Jugokomunistički historijski portal po onome što sam Hajdarović objavljuje na njemu. Naravno nemoguće se osvrnuti na sve što se tu objavi a o kakovoj je “stručnoj osobi” i povjesničaru riječ možemo se uvjeriti i iz dva naslova

*Magistar povijesti i magistar edukacije sociologije, diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Urednik Hrvatskog povijesnog portala i vlasnik obrta Inter nos. Radi u Srednjoj školi Čakovec. Član stručne radne skupine za izradu kurikuluma povijesti.

U prvome naslovu – Mogućnosti terenske nastave u Jasenovcu objavljenom 25/10/2008 (čitav tekst možete pročitati na linku http://povijest.net/mogucnosti-terenske-nastave-u-jasenovcu/ ) Hajdarović nas kroz usta kustosa Đorđa Mihovilovića upoznaje sa sljedećom tvrdnjom:

Glavna tema stručnog skupa bila je “Mogućnosti terenske nastave u Jasenovcu” koju je održao Đorđe Mihovilović, kustos JUSP Jasenovac. Kustos Mihovilović je nazočnima održao uvodno predavanje o koncentracijskom logoru Jasenovac i zločinima koji su se dešavali na tom području tijekom postojanja tzv. NDH. Koncentracijski logor Jasenovac je po načinu masovnog ubojstva bio “manufaktura” jer se ubijanje nije vršilo industrijski već manualnim metodama. Rasni progon u NDH je započeo još i prije donošenja rasnih zakona, a ustaše su Jasenovac organizirali po uzoru na nacističke logore. Dodatna uznemirujuća činjenica je da je Jasenovac bio prvi logor za djecu. Među poimenično identificiranim žrtvama Jasenovca čak je 18.812 djece mlađe od 14 godina (trećina ukupnog broja stradalnika Jasenovca)

No što je sporno u ovo malo slova. Očito je da Miljenko Hajdarović zajedno sa Đorđem Mihovilovićem želi hrvatskome narodu prišiti rasizam stariji i od nacističkog što je u opreci sa svim onim što se događalo. Jer povijest sukoba i netrpeljivosti na ovim prostorima nije krenula sa NDH i Antom Pavelićem nego mnogo, mnogo prije.
Služeći diktatorskom režimu dinastije Karađorđevića, četnici su između dva svjetska rata činili (samostalno ili u suradnji sa srpskom vojskom ili žandarmerijom), mnoge zločine, posebice nad hrvatskim seljacima, o čemu također postoji obimna literatura. Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine), samo u sjevernom dijelu Hrvatske, djelovalo je 117 većih ili manjih četničkih skupina.

Oni su u sprezi sa centralističkom strujom srbijanskog režima (od kojega su bili instruirani, te organizacijski, financijski i politički podržavani) po svaku cijenu nastojali spriječiti uspostavu hrvatske autonomije.. Stoga nije ni malo čudno da su netom poslije sporazuma potpisanoga 23. kolovoza 1939. godine između Vladka Mačeka i kneza Pavla o uspostavi Banovine Hrvatske – kao autonomne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije – svi velikosrpski krugovi ustali na stražnje noge nastojeći po svaku cijenu spriječiti čak i ovakav, ograničeni suverenitet hrvatskoga naroda na svome teritoriju.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Hrvatske, u ove akcije bili su uključeni svi velikosrpski intelektualci, velikodostojnici i svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, uz potporu državnog činovničkog i vojnog aparata koji ovu odluku kneza Pavla nikada nije prihvatio.

Stoga ne treba čuditi, da se zahuktavanjem sveobuhvatne antihrvatske propagandne kampanje svim sredstvima, u Hrvatskoj nužno produbljivao jaz između dva naroda (Hrvata i Srba), dijelom i na tragu ranijih podjela s kraja XIX-og i prve polovice XX-og stoljeća (treba se samo prisjetiti djelatnosti lista Srbobran, članka Nikole Stojanovića Do istrage vaše ili naše, djelovanja Sime Lazića Lukina i drugih srpskih ekstremista, masovnog otpora srpskog stanovništva u Dalmaciji ponovnom prisajedinjenju ove regije Hrvatskoj i Slavoniji, akcija terorističke velikosrpske organizacije Crna ruka i ORJUN-e, sve do ustrojavanja četničkih odbora koji su nastupali kao najradikalniji velikosrpski eksponenti – u početku kao tobožnji borci za “ujedinjenje Južnih Slovena”, dok su s približavanjem Drugoga svjetskog rata sve češće otvoreno pokazivali svoje namjere i ciljeve ), što je s približavanjem svjetskog sukoba sve više eskaliralo i dobijalo na težini.

Plamen mržnje i netrpeljivosti širio se planski i organizirano, što je dovelo, u desetljeću koje je prethodilo Drugome svjetskom ratu, postali ljuti i nepomirljivi protivnici. Jedni su se borili za pravo na samostalnu državu i vlastitu opstojnost, dok su drugi planirali dovesti do kraja posao koji je započeo Nikola Pašić i stvoriti etnički čistu “Veliku Srbiju”.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku – morala su dovesti do međusobnog sraza.

Desetljećima podgrijavana iracionalna mržnja, uzrokovala je stravične posljedice i teško opterećenje u budućim međusobnim odnosima Srba i Hrvata.

U takvom povijesnom kontekstu i uz spomenutu vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalističkih i četničkih skupina koje su nastojale po svaku cijenu spriječiti nastanak samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Bjelovaru, Lici, zapadnom dijelu Bosne, te Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju itd.), nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj strani i Hrvata i muslimana na drugoj, dobila masovne razmjere. To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna, ali niti podjednako kriva.

Pavelićeva ideologija koja se silom prilika morala oslanjati na fašističke sile i velikosrpski nacionalistički pokret, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive krajnosti, uz brojne druge okolnosti vezane za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnio i hrvatski i srpski i muslimanski narod.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile prikazivane krajnje jednostrano i bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju i o kojima se za čitavo vrijeme od 45 godina u “ravnopravnoj socijalističkoj zajednici svih naroda, Jugoslaviji”, nije smjelo niti progovoriti.

Polaziti od teze kako s Antom Pavelićem, ustaškim pokretom i “hrvatskim rasizmom” počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ, je ne samo zlonamjerna i netočna, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima! Upravo to čini i Đorđe Mihovilović ali i Hajdorović.

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – “sve je počelo” 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je “od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima«; “ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba”; “samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba”; “u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom”; “katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima”; “u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga”; “Srbi su oduvek prolivali krv za svoju južnoslovensku braću” …, moglo bi se, uistinu, nabrajati u nedogled… Srpska i komunistička propagandna mašinerija je moćno sredstvo širenja laži …

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati notorne činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je postojala, sviđalo se to nekome ili ne) između velikoga dijela Srba i Hrvata, moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine Vasilije Krestić, Milan Bulajić i slični njima.A slični su im Hajdarović i Mihovilović

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim sukobljavanjima ova dva naroda oko političkih i egzistencijalnih pitanja, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način.

U Hrvatskoj, u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća (o čemu je već bilo riječi, pa nećemo ići u detalje), izražena srpska nacionalna “integralistička” koncepcija, došla je u sukob s državotvornom koncepcijom hrvatskoga naroda koji je želio svoju samostalnost i slobodu na vlastitoj zemlji.

Srbi su, pak, tražili konstitutivnost što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim “pravima” i svojim “zaslugama” u obrani prostora “Vojne krajine” (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti vladari u tim područjima, smatrajući to prirodnim!). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju skloni pozvati se na ugarske, odn. austrougarske zakone (pod uvjetom da im idu u prilog), iako tvrde kako su te države oduvijek smatrale okupacijskim, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njihov “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.

Što se pak “zasluga” u obrani (u sastavu “krajiške” vojske) tiče, općepoznato je da su se u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu, od oko 40% ukupnog stanovništva, dok je broj boraca bio daleko manji?

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih srpskih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dovodilo do tenzija. Srbi iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija, nastavak su krvavog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava. Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad seljačkim pučanstvom; zločin nad hrvatskim zastupnicima u Skupštini; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; organizirano i zajedničko sudjelovanje četnika i kraljevih žandara u teroru i zločinima nad Hrvatima kroz cijelo međuratno razdoblje; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune “do istrage naše ili vaše” ; aktivnosti srpskih popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama “Srbi na okup” prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine? Treba biti ili slijepac, ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljednične veze događanja od 1918. do 1945. godine, pa i dalje.

Komunistička propaganda također potvrđuje činjenice o velikosrpskom teroru u Prvoj Jugoslaviji, ali samo u kontekstu isticanja svoje “herojske borbe protiv tiranije” . No, kad se raspravlja o korijenima i uzrocima sukoba između dva naroda ili o genezi nastanka ustaškog pokreta, onda se taj element jednostavno ne uzima u obzir!

To što se jedan (manji) dio Hrvata (nakon svega!) odlučio za revolucionarne (oružane) metode borbe – i to tek poslije 06.01.1929. – ne nalazeći nikakvoga drugog načina za legitimnu političku borbu, samo po sebi nije ništa čudno niti neobično. Ono što se kasnije događalo kao plod međunacionalne mržnje i isključivosti u uvjetima fašističkog poretka, uzrokovalo je (na žalost) tragične i dalekosežne posljedice. Ustaša, međutim, nema, otkada su posljednji od njih pobijeni poslije Drugoga svjetskog rata (osim malobrojnih koji su uspjeli pobjeći u Argentinu ili neke druge zemlje, najveći broj je osuđen na smrt i pogubljen neposredno nakon svršetka rata, drugi su pobijeni bez suđenja – također po svršetku rata – na Bleiburgu, Križnom putu, ili od Udbinih agenata diljem zapadne Europe).

Ustaša također nije bilo niti nakon što su četnici iz Srbije i okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1991. godine započeli agresiju na ove republike, pobili na desetine tisuća ljudi, a na stotine tisuća protjerali i tako etnički očistili 1/3 Hrvatske, 70% Bosne i Hercegovine – uz pogrom i progon Albanaca tijekom rata na Kosovu 1999. godine Pa, ipak, u glavama velikosrpskih šovinista i ljudi koji su podložni njihovoj promidžbi, oni su još uvijek jedini krivci za sva zla koja su se na ovim prostorima dogodila.

Ustaša i nema ali četnika i komunističkih lažaca očito je ima.

I druga tvrdnja da je Jasenovac bio prvi logor za djecu. Među poimenično identificiranim žrtvama Jasenovca čak je 18.812 djece mlađe od 14 godina (trećina ukupnog broja stradalnika Jasenovca).

Nikako ne stoji jer ne postoji egzaktan dokaz o tim zločinima osim popisa. No ne zaboravimo komunisti i velikosrbi su sa svojim “popisima ” dolazili i do brojke od milijun ljudi ubijenih u Jasenovcu i čak više od 100 000 djece. Sami iskazi svjedoka jednostavno nisu dovoljni posebice kada su i ti svjedoci upitni.

U drugome naslovu na istom portalu ‘Što je bilo s Jasenovcem nakon pada NDH?’ objavljenom 22/04/2014 (čitav tekst možete pročitati na linku http://povijest.net/sto-je-bilo-s-jasenovcem-nakon-pada-ndh/ ) Hajdarović iznosi niz kontradiktornih zaključaka u svojoj kolumni. Hajdarović pozivajući se na Savjet JSUP Jasenovca tvrdi :
Iako zbivanja nakon 18. svibnja 1945. na prostorima bivšeg ustaškog koncentracijskog logora Jasenovac izlaze iz Zakonom propisanog djelokruga rada Spomen područja Jasenovac, radi iskazanog velikog interesa javnosti i brojnih upita o tome što se poslije 2. svibnja 1945. događalo na prostoru bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu, Savjet JUSP Jasenovac inicirao je u proljeće 2002. pomnije istraživanje kako bi se utvrdile relevantne činjenice.

Utvrđeno je:

– U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu nisu pronađeni nikakvi dokumenti o tome
da je na području bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu poslije rata postojao partizanski (komunistički) zarobljenički ili kažnjenički koncentracijski logor.

– U SPJ pohranjeno je dvadesetak opširnih audio zapisa i pisanih iskaza mještana Jasenovca i sudionika poslijeratnih događanja na tom području. Preciznost tih svjedočenja i njihova velika međusobna podudarnost omogućuju utvrđivanje prilično precizne kronologije događanja i opće slike stanja na području bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu poslije 2. svibnja 1945.
(prema: tekstu Radna grupa Jasenovac 1945.-1947., Slavko Goldstein; Jasenovac 1941.-1945. logor smrti i radni logor, Nataša Mataušić, Javna ustanova Spomen područje Jasenovac, 2003. ,175-184)

– Iz prikupljenih izjava mještana Jasenovca, službenih osoba koje su obavljale razne dužnosti u Jasenovcu od 1945. do 1948. te ratnih zarobljenika koji su u tom razdoblju radili u Jasenovcu, očito je da su zgrade bivšeg ustaškog logora bile u takvom ruševnom stanju da se nisu mogle koristiti za smještaj ratnih zarobljenika.

U nekadašnjem logoru u cijelosti su bili sačuvani samo istočni i jugoistočni logorski zid, sačuvani su temelji ciglane i donji postroj lančare, dok su svi ostali logorski objekti bili zatečeni u različitim stanjima urušenosti uslijed miniranja ili spaljivanja.

U državnim arhivima ne postoje niti arhivi o poslijeratnim zločinima, logorima, udbaškim ubojstvima raseljavanjima stanovništva ne samo Hrvata no i drugih naroda primjerice Nijemaca i Austrijanaca pa to i ne znači da se zločini nisu i dogodili. O zločinima i logorima nad Hrvatima ali i svim nesrpskim narodima postoje vjerodostojni zapisi ali i svjedočenja i još ih je i više relevantnih i egzaktnih (Huda jama, Tezno, mjesta komunističkih zločina po Hercegovini) nego što su dokazi o Jasenovcu.

Ti se zločini na sve načine opravdavaju ne libe se to činiti ni političri ni povjesničari. Političari poput Mesića ili pak Vesne Pusić ali i mnogih drugih.

Ne da ne priznaju zločine no ih opravdavaju.

No vratimo se kolumni Hajdarovića. Mada na početku kolumne tvrdi da, pozivajući se na JUSP Jasenovac i njihova istraživanja,

– U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu nisu pronađeni nikakvi dokumenti o tome
da je na području bivšeg ustaškog logora III Ciglana u Jasenovcu poslije rata postojao partizanski (komunistički) zarobljenički ili kažnjenički koncentracijski logor.

Nastavak iste kolumne nam govori nešto posve drugo

– Prvi ratni zarobljenici koji su već u svibnju 1945. radili na deminiranju logorskog zida i mjesta Jasenovac bili su smješteni u šupama nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot škole u mjestu Jasenovac.

– Ratni zarobljenici koji su do konca 1945. i tijekom prve polovice 1946. iz logora u Bročicama i Staroj Gradiški dovođeni u Jasenovac na različite prisilne radove, također su bili smješteni u taj objekt. Radilo se o skupinama od do stotinjak ratnih zarobljenika koji su po završetku poslova (demontaža električne centrale i tvornice oružja, prikupljanje željeza, raščišćavanje ruševina, vađenje posmrtnih ostataka žrtava ustaškog logora iz rijeke Save i njihovo pokapanje u postojeće masovne grobnice na logorskom prostoru, sezonski poljoprivredni poslovi u okolnim selima, rušenje logorskog zida, čišćenje cigle i utovar u vagone, sakupljanje bodljikave žice na prostoru bivšeg logora i prijevoz u dvorište šumarije, obnova željezničke pruge Jasenovac-Novska) vraćani nazad u logore iz kojih su dovedeni. Radilo se većinom o zarobljenim njemačkim vojnicima i pripadnicima oružanih snaga NDH.

– U ljeto 1945. na Viktorovcu u Sisku formiran je veliki zarobljenički logor koj je u jesen iste godine pretvoren u kažnjenički logor pod imenom «Zavod za prisilni rad Sisak».

Iz tog je logora u jesen 1945. upućeno oko 600 zatočenika, ratnih zarobljenika, na prisilni rad u Jasenovac. Vanjsko osiguranje ove grupe vršili su pripadnici Korpusa narodne odbrane Jugoslavije (KNOJ-a), a unutarnje Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a).

Naziv te grupe zatočenika bio je «Zavod za prisilni rad Sisak – Radna grupa Jasenovac», a sastojala se pretežno od bivših pripadnika oružanih snaga NDH te manjeg broja četnika i pripadnika «Bijele garde» iz Slovenije. Neki su zbog počinjenih zločina već bili osuđeni na višegodišnji prisilni rad, dok je dio njih čekalo suđenje. Među zatočenicima bilo je i onih koji su pod tuđim imenima skrivali svoj pravi identitet. Oko dvadesetak ih je otkriveno i njima se sudilo pred nadležnim sudovima.

Osuđenima u Radnoj grupi Jasenovac presude su se uručivale i u Jasenovcu te su upućivani u Lepoglavu i na druga odredišta izvršavanja kazni.

– Zatočenici iz Radne grupe Jasenovac bili su smješteni na tri lokacije u mjestu Jasenovac: u barakama šumarije, u šupama nekadašnjeg ustaškog magazina hrane nasuprot školi i u samoj zgradi škole. Na rad su odlazili šest dana u tjednu, radili su od 7 do 19 sati, s pauzom za ručak. Doručak i večeru dobivali su u smještajnom prostoru, a ručak na radilištu. Nedjelja je bila neradni dan i tada su primali posjete rodbine, preobuku, poštu i pakete.

– Zatočenici iz Radne grupe Jasenovac borave u Jasenovcu od jeseni 1945. do jeseni 1947. (Radna grupa Jasenovac I, pod zapovjedništvom Save Šakana od jeseni 1945. do travnja 1946. te Radna grupa Jasenovac II, pod zapovjedništvom Mirka Šimunjaka od travnja 1946. do jeseni 1947.).

– Iz izjava svih svjedoka koje su pohranjene u SPJ, vidljivo je da se u tom razdoblju na području bivšeg ustaškog logora III Ciglana Jasenovac nije desilo niti jedno pojedinačno ili masovno ubojstvo. Spominju se pojedinačne likvidacije i ubijanja manjih skupina u okolnom području i u blizini bivšeg ustaškog logora III Ciglana (u šumi Zelenika i oko željezničke pruge). Žrtve su bili povratnici ili bjegunci s Križnog puta i Bleiburga, osobe iz obližnjih krajeva koji su dobrovoljno ili prisilno bili u unovačeni u ustaše te su pri povratku kućama bili presretani i ubijeni.

– U svim izjavama spominje se likvidacija zatočenika jedne kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta, potkraj svibnja ili početkom lipnja 1945. u selu Trebež, oko 15 kilometara uzvodno od Jasenovca. Radilo se o ratnim zarobljenicima dovedenim na likvidaciju iz Zavoda za prisilni rad Sisak.

– Zbog porušenih mostova, kolone ratnih zarobljenika s Križnog puta nisu prolazile niti se zadržavale u Jasenovcu.

U izjavama suvremenika onog vremena spominje se boravak u Jasenovcu samo jedne skupine ratnih zarobljenika s Križnog puta, u ljeto 1946. Kolonu na putu prema Novskoj pratnja je zbog nevremena skrenula i zatražila smještaj u Jasenovcu. Nakon osam sati boravka u prostorijama šumarije, gdje su boravili odvojeno od zatočenika Radne grupe Jasenovac II, ova kolona ratnih zarobljenika nastavila je put prema Novskoj.

– U jesen 1947. završeni su radovi na raščišćavanju ruševina bivšeg ustaškog logora Jasenovac te je u Jasenovcu ostalo oko 170-180 zatočenika koji su zajedno s novopridošlim zatočenicima, zarobljenim njemačkim vojnicima i pripadnicima «Plavog bataljona», radili na obnovi željezničkog mosta preko rijeke Save i pruge. Ova skupina ratnih zarobljenika bila je smještena u barakama u neposrednoj blizini željezničkog mosta uz rijeku Savu.

– Okončanjem poslova, svi ratni zarobljenici odvedeni su 1948. iz Jasenovca.

Ako su tu dovođeni ljudi prisilno ali i zadržavani su tu je li Hajdarović nama tvrdi da je logor dovoljno preimenovati u “Zavod ” i tada logora jednostavno nema. Ako su dovođeni ljudi iz tih “Zavoda” na rad kakav je argument da se drugi sa Križnog puta nisu dovodili zbog porušenih mostova. Kako su dovođeni ostali i navodno vraćani? Ako je sve bilo srušeno kako je moguć bio smještaj i ovih grupa o kojima piše Hajdarović ?

Kakva je razlika od kuda su ljudi dovedeni na likvidaciju. Sa Križnog puta ili iz “Zavoda” pa likvidirani su. Kakva je razlika između likvidacija unutar logora Ciglane i likvidacija u blizini Ciglane?

Niz pitanja se otvara za jednoga laika, a ne za jednoga magistra povijesti i magistra edukacije sociologije i izabranika za “stručni tim” kurikuluma.

Ne radi se na koncu o kurikulumu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije niti kurikulumu Socijalističke Republike Hrvatske. Radi se o kurikulumu Republike Hrvatske suverene države nastale domovinskim ratom baš u srazu sa komunistima i velikosrbima i u takovom kurikulumu za komunističke i velikosrpske laži i izmišljotine i pamflete nema mjesta.

Daran Bašić /Hrvatsko nebo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save