List sklon SDP-u zagovara odcjepljenje Dubrovnika
SEPARATISTIČKE TEŽNJE – Navedene tvrdnje su smiješne i ponižavajuće za sve one koji su živote dali za obranu domovine Hrvatske i koji su branili hrvatski jug, rekao je Mato Franković za direktno.hr
Dubrovački dnevnik, list sklon SDP-u, ‘briljirao’ je novim tekstom. Naime, u ponedjeljak su objavili članak “POVRATAK REPUBLIKE Treba li se Dubrovnik odcijepiti od Hrvatske i biti samostalna država?”. Takve teze zadnji su zastupali trebinjski ratni zločinac Božidar Vučurević i Novak Kilibarda.
“Kroz čitavu svoju dugu i slavnu povijest, Dubrovnik je imao malo veze s Hrvatskom – po prvi put u historiji, Dubrovnik je potpao pod državu koja u nazivu nosi ime Hrvatska, za vrijeme Drugog svjetskog rata, u famoznoj NDH, što nije dugo potrajalo i SFRJ u sastavu SR Hrvatske. Treći, a ujedno posljednji put je ova danas Hrvatska u kojoj se još uvijek nalazi.
Dubrovnik je stoljećima bio neovisna država – Republika je osnovana još 1358. godine i trajala je sve do ulaska Napoleonovih trupa 1808. godine. Samo ta višestoljetna neovisnost bila bi joj dovoljna da se pokrene legitimna inicijativa za ponovnu uspostavu samostalne države poput San Marina, Luksemburga, Malte ili Lihtenštajna. Stari Dubrovčani, postoje brojni dokazi, nisu se osjećali ni kao Hrvati, ni kao Srbi, ni kao Crnogorci – osjećali su se, jednostavno, kao Dubrovčani”, tako počinje tekst koji potpisuje Maro Marušić.
Dodaje kako veliki prilog tezi da se stari Dubrovčani nisu osjećali Hrvatima daje Marin Držić u Dundu Maroju.
“U tom uratku, naime, postoji sporedni lik koji se zove Gulisav Hrvat. Među tridesetak dramskih osoba u Dundu Maroju, jedino je Gulisavu, Držić imao potrebu udijeliti dodatak imenu Hrvat. Valjda Držić, da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, ne bi imao nikakvu potrebu jednog jedinog lika označiti da je Hrvat”, objašnjava autor.
Međutim, zasigurno je srbokatolički pokret u Dubrovniku najbolji pokazatelj da se stari Dubrovčani nisu smatrali Hrvatima, piše u tekstu.
“Naime, dubrovački srbokatolici bili su istaknuti Dubrovčani katoličke vjere (bilo ih je više od tisuću), a u pokretu je bilo dosta katoličkih svećenika, koji su se također izjašnjavali kao Srbi, a mnogi istaknuti Dubrovčani koji su se izjašnjavali Srbokatolicima još uvijek nose nazive dubrovačkih ulica poput Meda Pucića, Pera Budmanija, Baltazara Bogišića… Zašto je ovo važno za našu priču? Da su se stari Dubrovčani osjećali Hrvatima, sigurno nikad ne bi pokrenuli srbokatolički pokret i izjašnjavali se kao Srbi. Sad ćete reći da je ipak većina Dubrovčana željela biti u Hrvatskoj i da su se zbog toga osjećali Hrvatima. Istina, veći broj Dubrovčana nije bio za srbokatoličku ideju, nego je budućnost vidio u Hrvatskoj, ali ne zato jer su se osjećali kao Hrvati, nego samo zato jer su s Hrvatima dijelili jednaku vjeru. Da su Srbi ili Crnogorci bili katolici, veliko je pitanje gdje bi Dubrovnik danas bio”, stoji u članku.
Ipak, tekst ubrzo skreće u staru priču o decentralizaciji pa se autor pita gdje bi Dubrovnik bio da PDV ide u gradski, a ne državni proračun i na kraju zaključuje kako “poanta ovog teksta nije zagovaranje povratka Dubrovačke Republike, nego prisjećanje na tužnu činjenicu kako se službeni Zagreb odnosi prema dubrovačkoj provinciji”.
Franković: Dubrovnik omalovažavaju, ali separatizam je neprihvatljiv!
U vezi navedenog teksta kontaktirali smo Matu Frankovića, predsjednika GO HDZ Dubrovnik koji je za Direktno hr. objasnio zašto su takvi stavovi ponižavajući za sve koji su branili Hrvatsku.
“Navedene tvrdnje su smiješne i ponižavajuće za sve one koji su živote dali za obranu domovine Hrvatske i koji su branili hrvatski jug, a nisu bili samo Dubrovčani, nego su bili i svi oni koji su dolazili sa strane. Nevjerojatno je da jedan gospodin sebi za pravo uzima umanjivati žrtve svih oni koji su branili Hrvatsku i Dubrovnik.
S druge strane, istina je da postoji jal građana Grada Dubrovnika koji već skoro sedam godina trpe omalovažavanje od centralne vlasti, a koje su oduzele Dubrovniku i Trgovački sud, pa su mu ukinule carinarnicu, unatoč povijesnim činjenicama da je još za vrijeme Dubrovačke Republike osnovana poznata carinarnica. Tako nešto se usudila napraviti ‘kukuriku vlada’.
Na žalost, ministar Orepić, koji potječe s juga Hrvatske, iz Konavala korijene vuče, ponovno je odlučio lupiti još jedan šamar Dubrovniku i svim Dubrovčanima i ukinuti nam i policijsku upravu. Sigurno da je voda došla do grla svim građanima Grada Dubrovnika i da jednostavno više ne možemo trpjeti ovakvo omalovažavanje kakvo mi doživljavamo jer mi jesmo ‘građani drugog reda’, mi do matice zemlje ne možemo doći kao svi normalni građani, mi moramo prolaziti granice, ali takvi separatistički stavovi koji bi odcijepili jug Hrvatske od svoje matice zemlje, a to je Hrvatska, to nije put kojim treba ići! Ali da treba jasnije artikulirati stavove od strane svih političkih stranaka u zaštiti interesa juga Hrvatske – sigurno treba”, kazao nam je Franković.
Evo tko je još pričao o separatizmu Dubrovnika
Podsjetimo na publikaciju ‘Dubrovnik: Rat za mir’ koju je izdao Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji koja spominje tko je zadnji imao separatističke teze o Dubrovniku. Tekst donosimo u izvornom obliku i jeziku:Tokom priprema operacija na jugu Hrvatske, Dubrovnik je imao posebno mesto u srbijanskoj propagandi. Naime, jedna grupa Dubrovčana (na čelu sa Acom Apolonijem) iz Beograda inicirala je ideju o formiranju Republike Dubrovnik. Među prvima koji su spominjali formiranje Republike Dubrovnik bio je Vuk Drašković, koji je to najavljivao godinudana pre nego što je rat počeo. U medijima se plasirala sledeća teza: “Kadasu se 1945. godine formirale republike, jedna grupa Dubrovčana s puno razloga zalagala se da Dubrovnik bude makar autonomna pokrajina (AP) ako ne i zasebna pepublika”.
Srpski mediji su čak objavili i proglas kojim se najavljuje ‘’osnivanje Republike Dubrovnik koja je u sastavurepublike Jugoslavije’’, čime se nastavlja tradicija Dubrovačke Republikekoja je ‘’ukinuta 1808. godine od strane Carevine Francuske’’. Narodnastranka Crne Gore u to vreme lansira ideju da se Dubrovniku vrativjekovna samostalnost i nezavisnost. Dr Novak Kilibarda tada izjavljuje da su preduzete i konkretne mjere kako bi se narodu te regije omogućilo da se izjasni o svojoj budućnosti, jer od svih autonomija u Jugoslaviji, Dubrovačka Republika ima najviše istorijskog razloga da postoji. Kilibarda dalje zaključuje, da “Dubrovačka Republika treba da bude tampon zona između Crne Gore i Hrvatske, te da bi bilo pogibeljno da se vojska povuče sa dubrovačkog fronta, dok se prostor potpuno ne demilitarizuje”.
U suštini, ideja o autonomnoj pokrajini ili republici Dubrovnik već je najavljena Prilogom javnoj raspravi o ustavu Udruženja književnika Srbije (1988), čiji je predlagač bio Dobrica Ćosić. Naime, već tada se, u članu 16. predlaže “uspostavljanje punog nacionalnog i kulturnog integriteta svakog jugoslovenskog naroda pobnaosob, nezavisno od republike ili pokrajine u kojoj se nalazi”. Zatim, u članu 19. istog Predloga stoji: “Univerzalizovanje prava na obrazovanje autonomnih jedinica na područjima od posebnog nacionalnog sastava, ili posebnog istorijskog i kulturnog razvitka, a na osnovu slobodno izražene volje stanovništva tih područja”.
S obzirom da su druge jugoslovenske republike odbile zahtev Srbije da se u tom smislu menja ustav iz 1974. godine, ovi predlozi kasnije su postali deo ratne strategije Beograda, stvaranjem srpskih autonomnih pokrajina (SAO), masovnim etničkim čišćenjem, najpre u Hrvatskoj, a potom u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.
Javnosti se u to vreme prezentiraju teze kojima se objašnjava da je “Dubrovnik nešto što spaja i da je on u prošlosti, a ne danas, današnji Dubrovnik ostavimo po strani, barem onoliko srpski koliko je i hrvatski. (…) Na primer, grad Dubrovnik je velikim delom sagrađen sredstvima koja su stvorena, ako hoćete, upravo u Srbiji, od Nemanjinih vremena pa dalje, stalno. Inače, mislim da se Dubrovnik ne može vratiti sebi pomoću sile nego samo voljom njegovih ljudi (…) Zaprvo, verovatno bi bilo najbolje da Dubrovnik bude jedno zasebno telo, kao što je vekovima, odnosno tisućama godina, kako su govorili njegovi pesnici, živeo na svojoj neokrnjenoj slobodi”.
Izvor: direktno.hr
