Prema dokumentima, Jasenovac kao logor korišten je nakon Drugog svjetskog rata. Pritisnuti dokazima, to su devedesetih godina nevoljko priznali Slavko i Ivo Goldstein. Potvrdili su da je to bio logor, ali su dodali kako nakon 1945. nije bio „tako strašan“.

Dokumentarni film Jakova Sedlara ‘Jasenovac-istina’, očekivano podigao je buru u javnosti, ponajviše zbog teze da su komunisti u Jasenovcu ubili više ljudi no što je to učinio režim Ante Pavelića. Digla se zbog toga na noge sva povjesničarska svita u Hrvatskoj, mahom ona lijevog predznaka predvođena Hrvojem Klasićem ne bi li osporili ono što je Sedlar u filmu nedvojbeno argumentirao. Međutim, Klasić, koji priznaje da film nije ni pogledao, tezu o postratnom partizanskom logoru naziva sramotnom i naziva je revizionizmom ustaštva, te relativizacijom događanja u Jasenovcu, što je po njemu sramota za svako civilizirano društvo.

Ovu temu sličnom retorikom obradio je u nedavno predstavljenoj knjizi ‘Jasenovac-tragedija, mitomanija i istina’ i Slavko Goldstein, a da sve ostane u krugu obitelji autor jednoga članka u knjizi je i njegov sin Ivo, koji se pozabavio brojčanim žrtvama za što su Goldsteinovi „eksperti“ jer znaju na svoj način brojati do milijun.

Ekipa je ovo koja također demantira postojanje partizanskog logora Jasenovac, a njih pak demantira dokument koji je u posjedu našega tjednika, a koji dolazi baš iz njihovih arhiva. Uz to, stav o ovoj tezi za naš je tjednik iznio i onaj koji je cijelu raspravu i zakuhao, odnosno ugledni redatelj Jakov Sedlar, koji priznaje kako je burne reakcije na svoj film očekivao, sluteći iz koje će oni struje doći.

– Posljednji film koji je rađen na temu Jasenovca, nastao je 79. godine. Prema tome, očito je da se te teme nitko nije htio prihvaćati. To je na neki način kao tema zacementirano u našim glavama, a hrvatsko društvo na žalost vrlo je podijeljeno. To su razlozi zbog kojih se i moji kolege nisu htjeli baviti temom Jasenovca, a tu među ostalim nema novca niti interesa. Veći je problem nedostatak interesa, jer se govori ono što se govorilo 50 godina, što se smatra rečenim. Bilo je lako za pretpostaviti da će Klasić, Jakovina i to društvo pričati svoje stare priče koje su samo djelomično točne. Naravno da je glavna optužba što se filma tiče, ono što se događalo iza 45. godine. Mi smo u filmu u periodu do te godine ponovili sve što je de facto manje više poznato. Ni u jednom dijelu filma nisam negirao ustaške zločine. Govorio sam i o svim javno iznesenim brojkama koje su do sada bila poznate. Nisam se opredijelio za niti jedan broj, a koliki je uistinu stvaran broj to dragi Bog valjda jedini zna, tvrdi redatelj dodajući da je masa dokumentata iz toga vremena uništena, osobito onih koji datiraju iz perioda od 45. do 51. godine. Premda u filmu dva slovenska partizana progovaraju o partizanskom Jasenovcu, dijelu povjesničara to nije autentično.

Je li za antifašiste bilo žrtvata na Bleiburgu?

– Primjerice, Goldstein se pita gdje su zapovjednici i dokumenti. To je totalno smiješno. Ne postoje dokumenti ni za Goli otok, pa nema dokumenata za ništa jer komunisti su uništili sve što su mogli uništiti i sve što bi ih moglo kompromitirati. Po tome nitko ni na Bleiburgu nije stradao, jer nema popisa. Evo sada Roman Leljak u Sloveniji istražuje jame u kojima će se naći oko 13 tisuća leševa ljudi kod Celja koji su pobijeni, a prije toga su živi zakopani u rudnik. Ni za to se ne zna tko snosi odgovornost. Masa dokumenata kod nas ne postoji. Ili su uništeni, ili su pokradeni ili popis nije rađen, jer tko bi se prijavio danas da je bio čuvar ovih ljudi koji su stradali u Zagrebu u logoru na Kanalu. Smiješne su stvari kada se oni pozivaju na to da im fale dokumenti, a nema ih jer ih je uništio komunistički sustav, zločinački jednako kao i fašistički samo sa drugim predznakom. Ali to je apsolutno svejedno. U krajnjem slučaju na listi zločinaca se nalaze i Staljin, i Hitler i svi komunistički razbojnici, naglašava Sedlar. Posebno se osvrnuo na Goldsteinovu knjigu, ali i na dio hrvatskih povjesničara koji rade na tome da se povijest ne temelji na službenim podacima, već su oni u službi političkih režima.

– Kada govorimo o povijesti, uzmite primjer Karlovca gdje su komunisti rušili židovsko groblje nakon rata 59. godine, da bi na židovskim narodnim spomenicima stavili biste dva partizanska heroja pred ‘Zorin domom’. Tek 92. godine kada su ih srušili onda se vidjelo da je to židovsko groblje. Znate li koliko su komunisti sinagoga srušili u Hrvatskoj? Goldstein i ekipa o tome ne govore. Rušenje sinagoge u Karlovcu dogodilo se 1959.godine, on o tome nije rekao ni jedne riječi, a Karlovac je mali grad. Tragično je da se ruši bilo koja crkva. Njih ne zanimaju čak niti dokumenti, već samo ono što oni hoće u ime ideologije kazati, uvjeren je Jakov Sedlar koji smatra da nove generacije moraju ponovno napisati povijest jer je puna falsifikata. Za razliku od povjesničara, javnost je za Sedlarov film i više nego zainteresirana, a projekcije su mu za sada pune. S napadima se lako nosi, jer svjestan je da živi u zemlji ideologiziranih znanstvenika. A ideologizirano je čini se donedavno bilo i Ministarstvo kulture i HAVC koji nisu sudjelovali u financiranju ovoga filma koji je zaintrigirao javnost, ali niti to ne čudi previše redatelja Sedlara, jer napominje da to nije niti očekivao.

Neupitno je postojanje partizanskog logora

Više nego dobro s temom Jasenovca upoznat je povjesničar i sveučilišni profesor dr. Josip Jurčević. On napominje da je prastara informacija da je Jasenovac bio logor i poslije završetka Drugog svjetskog rata.

– To je nedvojbeno potvrđeno i prije 20 godina. Na toj sam temi magistrirao. Prema dokumentima, Jasenovac kao logor korišten je nakon Drugog svjetskog rata. Pritisnuti dokazima, to su devedesetih godina priznali Slavko i Ivo Goldstein. Rekli su, otprilike, da je točno da je to bio logor, ali su dodali da nakon 1945. nije bio „tako strašan“.

Dakle, prema svjedocima, a niz ih je bio živ prije dvadesetak godina, ali i prema komunističkim dokumentima, nedvojbeno je njegovo postojanje. Osim toga, komunisti su koristili i sve druge logore na području Jugoslavije, poslije rata su imali cijeli sustav logora. Jasenovac uopće nije upitan sa motrišta činjenica. Zatvaranje očiju ima neke druge motive, odnosno političke. Glavni razlog je u tome što se danas stvara ‘jasenovački mit’, a ne istina. Manipulacija s Jasenovcem rasplamsava se danas žešće nego u vrijeme Miloševića, tvrdi Jurčević i dodaje kako taj mit danas bukti više nego u Jugoslaviji 87., 88. ili 89. godine.

Zanimljivo, u bivšoj Jugoslaviji unutar Centralnog komiteta Saveza komunista postojao je organizirani institucijski otpor Miloševićevom širenju mita. Akademik Ljupko Boban tada se žestoko i organizirano kao član tadašnjeg Sabora protivio histeriji koja se širila iz Srbije.

– Danas nažalost nemate niti jednu instituciju koja se tome organizirano suprostavlja, a kamoli u Saboru da se o tome govori, već je to prepušteno pojedincima. I to je razočaravajuće, a glavni motiv toga je odvlačenje na jednu temu da bi se prikrili stvarni problemi, a pogotovo da bi se prikrila srbijanska agresija i svi zločini koje su oni činili diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Kosova prije 20-ak godina, objašnjava Jurčević napominjući da je to dio veleizdajničke politike, koja je kod nas aktivna. Rasprava o dalekoj prošlosti odgovara veleizdajničkoj strukturi u Hrvatskoj, ali i Srbiji. Također, problem je manjak institucija koje bi se među ostalim trebale zapitati tko našu zemlju gura u tu prošlost bježeći od problema sadašnjice.

Nemamo što tvrditi o Jasenovcu, objavljeni su dokumenti o njegovom postojanju, postoje iskazi svjedoka i sada se to može samo istraživati dubinski. Jedna je stvar to sada interpretirati kakav je bio, ali njegovo postojanje je neupitno. Taj logor je sigurno funkcionirao po mojim istraživanjima do 48. Godine, te je bio u funkciji represije jugoslavensko-totalitarističkog režima. O njegovom djelovanju nema rasprave. Sedlarov film sam pogledao, ali rekao bih da je šteta što u njemu nisu sudjelovali stručnjaci s obzirom da se radi o osjetljivoj i zagonetnoj temi, zaključuje Jurčević.

Goldsteinovo recikliranje povijesti

Na Goldsteinovu knjigu i teze iznesene u njoj oglasili su se povjesničari Blanka Matković i Stipo Pilić.

Već uvodni dio knjige ukazuje čime se autor zapravo bavi. To je Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac koje je nakon odbijenice Ureda za Udruge grada Zagreba tek nakon deset mjeseci registrirano odlukom Ministarstva uprave Republike Hrvatske. U nemogućnosti javnog djelovanja Društvo je u međuvremenu otvorilo svoju mrežnu stranicu koja je uskoro postala prilično posjećena. Vrlo brzo po registraciji Društvo je krajem svibnja 2015. izdalo svoju prvu knjigu već objavljenih radova o tematici ratnog i poslijeratnog logora Jasenovac i to pod naslovom „Jasenovački logori – istraživanja“.

Prvo izdanje od 1000 primjeraka veoma brzo je rasprodano, pa je već u studenom uslijedilo drugo izdanje knjige u istom broju primjeraka. U knjizi su objavljena tri rada. Prvi je rad dr. sc. Vladimira Horvata koji se općenito osvrnuo na problem istraživanja ratnog i poslijeratnog logora u Jasenovcu. U drugom radu novinar Igor Vukić fokusira se na jasenovački logor tijekom Drugog svjetskog rata. Oba rada objavljena su u obliku feljtona u Glasu Koncila 2013. i 2014. Rad mr. sc. Blanke Matković i Stipe Pilića „Poslijeratni zarobljenički logor Jasenovac prema svjedočanstvima i novim arhivskim izvorima“ objavljen je u broju 56. radova Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru u prosincu 2014.

Sve ove podatke o tome gdje su objavljeni radovi autor Slavko Goldstein precizno ne navodi, osim što kaže kako su već bili objavljeni. Prešućivanje i krojenje informacija vlastitim škarama, umetanjima i podmetanjima dobro je poznati rad Slavka Goldsteina, komunističkih i neokomunističkih sličnih mu autora i suradnika od 1945. pa sve do danas. Razumljivo je zašto Goldstein osobito za posljednji rad ne navodi mjesto objavljivanja: umanjiti značaj i autora i rada, ali i ukloniti neispunjenu ambiciju i traumu njegova sina i njega osobno – neuspjeh ulaska među akademijine besmrtnike. Taj dio nas kao autore ne zanima. Ono što jest važno napomenuti da je taj rad zadovoljio uvjete i kriterije znanstvenog časopisa u kojem je objavljen.Goldstein je svojim postupkom podcijenio naš rad svrstavajući ga u red publicističkih radova, gdje njemu ni po čemu nije mjesto, no svojim stavom podcijenio je i kvalitetu i značaj izdanja HAZU. Iako su S. Goldstein i promotori njegovu knjigu nazvali polemičkom, njegov odnos, pristup i osvrt na naš rad mogu se opisati kao pamflet, poručuju među ostalim spomenuti povjesničari koji također tvrde da je Jasenovac bio logor smrti i nakon 1945.

Autor: I. Delić / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save