ANTIFE SVE DRŽE: Ni na vidiku nema ideje, vodstva ili skupine koja bi im se odlučno suprotstavila!
U vrlo suženom nacionalnom prostoru koji još nije pokorila antifa ostale su razmrvljene oaze ljudi, skupina i interesa, koje samo svjedoče tragikomičan trenutak nacionalne Hrvatske. I međusobno se bore za sve manje mrvice s nacionalnog stola
Treba li antifama suprotstaviti ustaše u borbi za Hrvatsku?
Na ovu temu me je potaklo priopćenje udruge Vigilare, koja se zalaže za „stop cenzuri“ zbog navodnog ponovnog progona Karoline Vidović Krišto.
Niti Vigilare, niti Bujica niti srodne grupacije neće mrdnuti repom da netko zadavi kolegu iz nekog drugog, manjeg ili većeg desnog medija, s jasnim nacionalnim profilom, ako ne spada u njihove interesne krugove, ili, ako bi im mogao biti nekakva konkurencija, kod pokrovitelja. Brinu se samo za najuži krug ljudi oko sebe, pokušavajući svoju kršćansku, državotvornu ili čak nacionalističku paradigmu nametnuti kao – monopolno vlasništvo i pravac za djelovanje na njihov poziv. Najgore u svemu je što su u takvim okolnostima i kršćanstvo, pravaštvo, i takav tip nacionalizma i interesna sfera s koje polaze – pretpostavljeni hrvatstvu kao integralnoj političkoj činjenici, upravo sektaškim sužavanjem njegovog značenja. To je tipična progreška ljudi i grupa koji svoje djelovanje prilagođavaju interesima grupe, namećući ih kao – hrvatske interese.
Neka na margini, ili u svom toru, hrvatuju do mile volje
Cijeli smisao borbe hrvatske desnice u zadnjih petnaestak godina sveo se na proizvodnju nekoliko ikona općeg domoljubnog profila koji na periferiji, na koju ih je izgurala vladajuća antifa, hrvatuju do mile volje baveći se većinom reakcijama na provokacije, izmišljajući svoje odgovore i potpuno zanemarujući kompleksan pristup integralnim nacionalnim pitanjima. Uz prešutni blagoslov antife, jer im upravo takvo sektaško hrvatstvo savršeno odgovara.
Zbog toga mi je odmah u kontekstu otvorenoga natječaja za mjesto ravnatelja HRT-a pala na pamet i mogućnost da je svjesno ili nesvjesno Karolina Vidović Krišto, koju su te grupacije svaka za sebe prihvatile kao nekakvu nacionalnu heroinu, zapravo iskorištena kao medij u unutarstranačkim sukobima interesnih grupacija u HDZ-u prije svega, za ostvarivanje prednosti svome kandidatu u aktualnom natječaju.
U vrlo suženom nacionalnom prostoru koji još nije pokorila antifa, ostale su jako razmrvljene oaze ljudi, skupina i interesa, koje samo svjedoče usprkos svojim nastojanjima – tragikomičan trenutak nacionalne Hrvatske. I međusobno se bore za sve manje mrvice s nacionalnog stola.
Tako su se u zadnjih nekoliko godina kao oaze hrvatstva silom prilika nametnule emisija Bujica, zatim jedno vrijeme Ozana Bašić, zatim Karolina Vidović Krišto, Dujmović i Jurčević, a najnovije desničarske ikone su Josip Šimunić i stalni Jakov Sedlar.
Tu i tamo se priključi poneko, pojavi se i nestane, ali je i u ovim slučajevima sve uočljivije ograđivanje svojih torova i prije svega usmjerenost na konkurenciju iznutra, dok se prema antifama manje više koriste stereotipi i patetika hrvatskog stradanja.
Te strukture su počele ozbiljno parazitirati status hrvatske žrtve, koju veličaju i proizvode i kad ima i kad nema povoda. Nije u Hrvatskoj vrijeme za jauke i kuknjavu, već za promišljene postupke na svim razinama, kako bi se jednom zauvijek otklonila realna ugroza nacionalne samostalnosti, slobode i državne suverenosti. Niti se nešto može postići nazivajući Ranka Ostojića Ostojom Rankovićem, dok njegove „trupe“ preuzimaju ne osvrćući se na to izrugivanje sve veći udio hrvatskog društva. Ako se treba i rugati Ostojiću, više je nego dovoljno reći – Ranko Ostojić.
To ime normalnog čovjeka asocira na nepodnošljivu društvenu i političku sramotu.
Koliko je god Hrvatskoj bilo ponižavajuće gledati emisije HTV-a na kojima su godinama carevali Rimac, Puhovski, te legendarni Stankovićevi gosti svakakvih ušiju i rogova, toliko ništa drukčija nije situacija ni u Bujici, niti kod sličnih navodno desničarskih medija, emisija ili portala.
Na žalost, dojam je da se i organizacije bliske Katoličkoj crkvi izrazito sektaški ponašaju, vodeći računa isključivo o interesnim sferama svojih pripadnika i ljudi oko njih. Rijetko je sresti u tim medijima, na televizijama, u njihovim emisjima ili krugovima ljude kao što su recimo Matko Marušić, Josip Pečarić, Ivan Aralica, sve rjeđe dr. Ante Nazor i desetina mladih povjesničara, pri čemu je više nego evidentno da nevidljivu zabranu u odnosu na te ljude drže mentori tih desničarskih skupina.
HDZ-ove liste i većina Hrvata
Nije smisao promjena na HTV-u nakon antife-Radmana dovesti i proglasiti anti-Radmana, odnosno „Radmana ustašu“. To bi Vidović Krišto i ostali koji očekuju slične stvari morali znati. Ili im nije mjesto na tom mediju. Nije novinarski, urednički ili voditeljski posao komentirati, definirati, ocjenjivati. To je radio Alfier. Vrhunski je novinar onaj koji nađe pametnog gosta i sugovornika a ne onaj koji sam nudi odgovore na sva pitanja. Pa, ako ima stav koji mu je bliži osobno, neka izborom gosta obriše pod sa stavom ili politikom koja mu ne odgovara.
Ovako, vrlo radikalno suženi javni i politički prostor, koji je nametnula organizirana antifa nastojeći isključiti većinu Hrvatske, potpuno prihvaćaju i anti-antife, novohrvatske „ustaše“ i navodne nacionaliste ili desničarske ikone, sužavajući ga još više, pri čemu ne shvaćaju da u takvim okolnostima zapravo obična, stvarna Hrvatska nema izgleda. A to je opasnost i izravna voda na mlin nesuverenističkim ciljevima i politikama. Zbog toga se u višegodišnjim bitkama s antifama i pojavljuju uvijek isti ljudi, pa i oni koji su izgubili stotine utakmica. I ne ostavljajući alternative, jer ništa ne valja ako oni nisu u prvom planu.
Tako su bile i sastavljene Karamarkove izborne liste, koje su HDZ stajale ovakve političke paralize.
Dovoljno je pogledati samo kandidate za mjesto ravnatelja HRT-a pa vidjeti o čemu govorim. Vrlo se jasno da iščitati da je snažna stranačka struktura spremna prije svega zadovoljiti stranačke interese i namiriti vlastite pozicije bez obzira na kompetencije, koje izvan svake sumnje imaju insajderi Kovačić i Barišić, ali su svakako hendikepirani nedostakom ukorijenjenosti u stranačkim labirintima. U nacionalnom je interesu da Kovačić i Barišić nisu nastali u stranačkim hodnicima kao Munižaba ili Radman, ali u stranačkom je interesu da se nacionalno podredi stranačkom.
Tome upravo svjedočimo.
Zbog čega je dakle još uvijek Hrvatska zarobljena antifa inicijativom, idejom, politikom i namjerama?
Zbog nepostojanja jasne svijesti o tome da današnju Hrvatsku nitko niti može niti smije braniti iz svojih bunara, močvara, gruntova, kvartova, sa svojih specifičnih očekivanja i nekakvih žrtvoslovnih pozicija. Tisuće prosvjeda, nezadovoljstava, reakcija, grupica i grupacija jednostavno – moraju naći zajedničku nit, identitetsku kvalitetu, a eventulane nesporazume, sukobljavanja ili suprotstavljene osobne i grupne interese, ostaviti za vrijeme nakon trajnog učvršćivanja nacionalnih državnih temelja. A za to je nužno antife svesti na – folklor iz pozicije današnjih gospodara Hrvatske.
Kružoci ‘liječenih Hrvata’ nisu rješenje
Ne bi smio prvenstveni cilj djelovanja nositelja današnjih nacionalnih inicijativa biti razvijanje i održavanje nacionalne frustracije, gnjeva pa i isključivosti, stvaranje neke vrste „molitvenih“ skupina, kružoka ili liječenih Hrvata, niti je smisao javnoga ponašanja autentičnih hrvatskih nacionalista po definiciji samo odgovarati na provokacije i nova antifa osvajanja. Bit je stvari prije svega postići odgovarajući nacionalnu snagu, pa prije svega umom, znanjem i kompetencijama postići pozicije s kojih se antife i njihova destrukcija jednostavno mogu – otpuhati.
Dok se Hrvatska, ona za koju se nadam da je većinska, bude ponašala kao žrtva, do tada će i biti žrtva. Ustaše su nastali kao reakcija na progon, a ustašizacija i borba za Hrvatsku s ustaških pozicija danas, pristajanje je na progon – hrvatstva, jer je ustaška paradigma kakva je god, samo manji, suženi dio hrvatskog političkog i povjesnog identiteta.
Desnici manjka – vodstvo.
Od prvoga dana proglašenja nezavisnosti Republike Hrvatske, ne samo na suparničkoj strani koja nije ni skrivala svoje namjere, a i potvrdila ih je topovima i klanjem, cijela armija tipova oko HDZ-a, istinski državotvorne stranke jedino zbog Tuđmanove državničke vizije i nekolicine suradnika oko njega, nastojala je zauzeti mjesta ljudi u kojima su gledali moć do 1990. godine. Zauzeti njihove pozicije, društveni status i ono što su oni prepustili – za ešalon iz drugoga i trećega reda.
Na žalost, većinom su ciljevi te skupine ljudi završavali u otvorenim baščama restorana, uz janjetinu na državni, općinski, gradski ili županijski račun, pred očima rodijaka i prolaznika, jer je to bio izvanjski pokazatelj – vlasti. A pravu, stvarnu, isitnsku vlast su prepustili ljudima koji su putovali svijetom, tražili nove saveze za opstanak u novim okolnostima, sklapali sva moguća partnerstva za trajno gospodarenje novonastalom državom i smijali se „vlastima“ koje su oštrili zube na – janjetini.
Prvi ešalon komunističke vlasti živ i zdrav kao nikad dosad
Činjenica je da se i ponašanje na vlasti – uči.
Zauzvrat, nova vlast ili u većini janjičari, su prvi komunistički ešalon ostavili nedirnutim, dijelom zbog impresija, dijelom zbog nedostatka elementarne svijesti o tome s kim imaju posla, dijelom zbog nesposobnosti da vide bilo što dalje od janjeta na roštilju, zavidnog prolaznika i susjeda koji ga čeznutljivo gleda s ulice. Tako je nastala financijska, gospodarska, institucionalna i svaka druga baza današnjih antifa na potpuno prepuštenom terenu cjelokupne državne i društvene infrastrukture.
Sukladno naslijeđu iz devedesetih godina, kada je gomila nesposobnih, nevjerodostojnih i svakavih tipova nahrlila u HDZ kao pobjednički vlak, do danas HDZ i cijeli desni spektar, onaj na njegovoj periferiji ili pod kontrolom – djeluje posve inferiorno tome establišmentu.
Zbog toga i izbjegavaju stvarne sudare s njim, zbog toga pristaju na tajne saveze s njim, a u golemoj većini upravo zbog toga pristaju i na kriterije, definicije i ciljeve svih politika koje oni nameću kao nešto – civilizacijsko. I europsko. Jer desnica bježi od Europe, usmjeravajući svoj gnjev na apstraktnu Europu kakvu predstavlja antifa, s kojom gotovo i nema ozbiljnijih kontakata. To ostavlja savršen prostor antifama, ne samo da preuzmu kontrolu nad međunarodnim komunikacijama Hrvatske, već da svojim svinjarijama od poljudske svastike, stalnog isticanja ustašluka, antisrpstva, do lex Perković ili podizanja zida prema Mađarskoj, zapravo Hrvatsku usmjere – na Balkan. Dok se marginaliziranim desnim skupinama ostavlja slobodan prostor za veće ili manje hrvatovanje ili, još poželjnije vladarima – ustašovanje, na sve užim društvenim gruntovima. Praktično u getu.
Prvenstveni cilj današnjih lidera desnice je eliminirati konkurenciju za svojim, koliko god sve manjim i siromašnijim jaslama. Umjesto da se stranka i politika bore da zauzmu što veći grunt, prostor, kontrolu nad što većim bogatstvom, radije su se oslonili na eliminaciju suvišnih usta uz sve siromašniji stol. To je sva istina o razvoju HDZ-a i njegovih desnih partnera i svih struktura oko njih.
Tim ljudima nikada ni u gospodarstvu, ni u diplomaciji, ni u kulturi, ni u obrazovanju i znanosti, na sveučilišnim ili uopće u akademskim sustavima, nije bila namjera zauzeti cijeli nacionalni prostor, očistiti ga od antihrvatskih snaga, ideja i programa. Onaj tko je do jučer bio gladan i žedan lako se zadovolji punim trbuhom, čega bilo. Cilj im je jedino bio, očito, ili pod utjecajem infiltriranih antifa, ili zbog golemoga respekta koji su do jučer imali i pokazivali prema antifama na vlasti i u javnosti, zadržati potpunu kontrolu nad svojim ograničenim – ozemljem. I, eliminirati konkurenciju, sve redom iz istog društvenog i svjetonazorskog statusa do jučer. Povijesni državnički poučak uspješnih država je da se jedino u upravljanju nacionalnom državom ne smije biti skroman, imati ograničene i skromne ciljeve i interese, te u konačnici – želje. Tu se uvijek moraju ciljevi postavljati vrlo visoko.
A protivniku i neprijatelju prepuštati malo ili nimalo.
Današnja snaga antifa je u tome što oni to znaju i što nikada nisu konkurirali za mrvice i otpatke, već za mjesto za stolom, ostavljajući konkurenciji mjesto pod stolom gdje su mrvice neizbježne.
A na cjelokupnom spektru nacionalne Hrvatske nema ni na vidiku ideje, vodstva i skupine koja bi mogla ujediniti ukupne nacionalne potencijale i pobrisati pod s ovakvim – antifama. To „ustaše“ ne mogu uraditi.
Autor: Marko Ljubić / 7Dnevno
