Hoće li se SDP-u u Splitu ponoviti Bandić?
Vae victis! Jao si ga poraženima: to je surovo, makijavelističko načelo kojeg se drže u SDP-u, kao nekoć u staljinističkim vremenima, kad se znalo da će partijska struja koja je poražena na plenumu završiti u nemilosti, a možda i u logoru, te izbrisana s povijesnih fotografija. No je li se SDP takvog ponašanja ikad i odrekao?
“Nema u SDP-u osvete. Ako je to nekome izgovor za vlastitu nesigurnost, kažem da griješi. U SDP-u zauvijek ostaje pravo na neargumentiranu i nekažnjivu kritiku. Pričaj, brate, što hoćeš!”, rekao je Milanović u Tvornici kulture 31. ožujka ove godine. Nije trebalo dugo čekati da pogazi sve što je rekao.
Za Milanovića se zna da je tašt, umišljen, samoživ, tako da je odluka o raspuštanju splitskog SDP-a mogla iznenaditi samo neke SDP-ovce koji i dalje u Milanoviću vide čovjeka koji će ujediniti Hrvatsku. Iako je za četiri godine uspio ne samo razjediniti zemlju više nego li i jedan premijer do sad, nego i razjediniti vlastitu stranku. On otvoreno prakticira staljinističke koncepte: nakon partijskog plenuma, slijede čistke onih koji nisu na liniji partije, a liniju povlači Milanović. To i nije neka novost: na prvim izborima unutar SDP-a nakon Račanove smrti, Milanović je pobijedio ponajviše zahvaljujući spinu kako je to bila “oporučna želja” Ivice Račana, koji je SDP digao iz mrtvih u svega desetak godina, i doveo ga na vlast. Iako je isti taj Račan tek nešto prije smrti smijenio tog istog Milanovića sa svih partijskih dužnosti, uključujući onu glasnogovornika, i usput mu očitao bukvicu da je nesposoban i da nikad neće dogurati ni do pomoćnika ministra. Ostao je tek koordinator za izbore u jednoj od izbornih jedinica.
Protukandidati su mu tada bili Milan Bandić, tadašnji i sadašnji, i po svemu sudeći doživotni gradonačelnik Zagreba, stranačka veteranka Željka Antunović, i Tonino Picula. Primorsko-goranski župan Zlatko Komadina, njegov protivnik na proteklim unutarstranačkim izborima, odustao je tada od kandidature. Kako je završilo po poražene, znamo. Željka Antunović je marginalizirana, i od gubitka unutarstranačkih izbora 2007. se o njom malo čulo. Tek je jednom, 2010. kad se kandidirala za predsjednicu zagrebačke organizacije SDP-a, izjavila kako SDP nije Milanovićevo privatno vlasništvo, pa da bi si mogla dozvoliti birati suradnike po ukusu predsjednika stranke, a ne onako kako se po statutu biraju – na stranačkim izborima. Rekla je i da s Milanovićem mora surađivati iako joj je on javno poručio da mu se ona ne dopada. Picula je marginaliziran i poslan izvan zemlje, tamo daleko u Bruxelles, kako ne bi kvario idilu. Bandić je dvije godine kasnije izbačen iz SDP-a, nakon brojnih pokušaja da ga se riješe – jer ga SDP nije htio kandidirati za gradonačelnika Zagreba, pa se kandidirao mimo volje stranke.
Tada je Bandić prije objave kandidature Zoranu Milanoviću poslao pismo kojim je tražio da mu se na 90 dana zamrzne članstvo u SDP-u, želeći zaštititi svoje ljude od odmazde. Pritom je svoju kandidaturu obrazložio člankom Statuta stranke koji kaže da svaki član SDP-a ima pravo “samostalno poduzimati inicijative koje su u skladu sa Statutom i osnovnim programskim i političkim stavovima stranke”. Reakcija iz Zoranovog krila je bila očekivana: “Može on pisati majci u Poganu Vlaku!”, poručili su mu iz Milanovićeg stožera, onako elitistički i šovinistički, uz prezir spram porijekla. I rekli da se može slikati sa statutom.
Slično se događa sad: oni koji su podržali Komadinu, morat će otići, milom ili silom. O raspuštanju splitskog SDP-a članstvo je doznalo putem SMS poruke. Obrazloženje je tragikomično: s Baldasarom, kažu, ne mogu dobiti izbore! Iako je Baldasar, uz neuništivog Obersnela koji unatoč sustavnom upropaštavanju Rijeke i riječke ekonomije nema prave konkurencije, jedini od SDP-ovaca uspio zadržati/osvojiti vlast u nekom većem gradu nakon zadnjih izbora. A njega smjenjuje Milanović, koji je protiv HDZ-a izgubio sve izbore u zadnje 4 godine – ukupno 6 izbornih ciklusa koji su uključivali lokalne, predsjedničke, europske i parlamentarne izbore! Reći da “Baldasar nanosi ogromnu štetu SDP-u”, što se čulo u Crikvenici gdje je baš na dan Svetog Duje odlučeno o raspuštanju splitskog ogranka, dok su u vrhu te stranke Milanović, Ranko Ostojić, i Grčić, je izvan svake pameti. I priče o Baldasarovom “dovođenju uhljeba u stranku” su posve licemjerne kad o tome govore Milanovićevi ljudi: nitko poput njega nije Hrvatskom raširio kronizam i korupciju, zapošljavanje po partijskoj osnovi, do razine tajnice u agenciji ili tehničara na HRT-u. Usto, dovođenje ljudi u stranku nije ni u kom slučaju uhljebljivanje, jer to nije plaćeni posao: to što se Milanovićevi ljudi boje da bi ti ljudi mogli biti odani Baldasaru a ne Milanoviću, je njihov osobni problem – u demokratski strukturiranim strankama to nitko ne postavlja kao pitanje.
Za pravovjerni dio SDP-a, Baldasar je ustaša i veći od Hasanbegovića, jer je na spomenik braniteljima iz HOS-a položio vijenac. I zbog nekih drugih stvari, gdje je djelovao više pomiriteljski nego isključivo, onako kako inače djeluju Milanovićevi mladoturci. To je, naravno, tek izgovor: pravi razlog udara na splitski SDP nije tajna, Baldasar je otvoreno podržao Komadinu na stranačkim izborima. Zašto se kažnjava cijeli splitski SDP, umjesto da samo izbace Baldasara, kad već ne mogu i ne znaju podnijeti poraz? Tu se opet vraćamo na staljinistički gen u SDP-u, pa i Milanovićevi prethodnici na čelu partije, dok se partija još nije predstavljala kao branitelj ljudskih prava i demokracije – dapače je oboje prezirala, prikazujući ih kao imperijalističku američku ujdurmu uperenu protiv suvereniteta nacije – imali običaj poraženu struju poslati na Goli otok ili tako neko mjesto na preodgoj. Sve po uzoru na svoje boljševičke uzore iz SSSR-a, koji su u tu svrhu koristili rudnike u Sibiru. Forma se mijenja, danas više nije moguće slati ljude na robiju tek tako, no suština ostaje ista: “Ili mi ili oni”, kako je to lijepo rekao vođa partije.
Hoće li se SDP raspasti nakon ovoga? Malo je vjerojatno, jer je to etabilirana stranka, no dvije stvari su sigurne, a jedna vjerojatna. Prva stvar koja je sigurna je da je ovo praktički smrt SDP-a u Dalmaciji, jer će se ovo gledati i kao obračun Zagreba sa Splitom, kao nametanje volje središnjice Dalmaciji protiv volje tamošnjeg članstva. Dakle, razdor koji postoji na relaciji Zagreb – Split će se svakako produbiti: Milanović je uvijek bio majstor za izazivanje razdora, i majstor taktike “zavadi, pa vladaj”. SDP se neće raspasti na nacionalnoj razini zbog ovog, ali će svakako Dalmacija dobiti svoj lokalpatriotski SDP, jer se izbačeni članovi, na čelu s Baldasarom, ne misle vraćati u SDP, bar ne ovaj i ovakav SDP. Ne dok ga vodi Milanović. Ali je Baldasar već najavio da će se kandidirati za gradonačelnika Splita, za što će mu trebati lista, a vjerojatno će to voditi osnivanju stranke.
Druga stvar koja je sigurna da će ovo dodatno odvratiti razumne ljude u SDP-u od stranačkog angažiranja, te da je ta stranka sad u potpunosti prepuštena samovolji Zorana Milanovića. Ali, tu dolazimo do onog što je vjerojatno – a to je da će Baldasar dobiti iduće izbore u Splitu. Naime, Milanović je na čelo SDP-a Split postavio svog poslušnika Darka Parića, a za gradonačelnika će kandidirati Roka Andričevića, malo poznatog čovjeka kojeg će Splićani, nesporno, doživjeti kao ne samo Milanovićevog kandidata, nego kao kandidata Zagreba naspram “njihovog čovjeka”, kog su oni izabrali unutar splitskog ogranka stranke, koji je sad raspušten. Tako bi se mogla ponoviti situacija iz Zagreba, kad je Milanović preko Bernardića pokušao rušiti Bandića, pa nije uspio. Malo je vjerojatno da će Milanovićev čovjek u Splitu dobiti izbore protiv Baldasara. Naročito ako HDZ bude dovoljno pametan da podrži potonjeg, ili da mu ne suprotstavi jakog protukandidata.
Jasno je da takvo ponašanje Milanovića nema veze s demokracijom. Jasno je i je Milanović pogazio obećanje, jer je rekao da “neće biti revanšizma”. Istina, nitko tko ga je pratio ove četiri godine koliko je bio premijer nije ništa drugo ni smio očekivati: on je lažljiv, sujetan, i podmukao. Podmuklo je i da je odluka o tome donesena izvan i mimo Splita, bez ikakvih najava i razgovora sa splitskom organizacijom, bez pokušaja dogovora. Jasno je isto tako da se Milanović drži demokratskih pravila igre samo onoliko koliko u danim okolnostima najmanje mora. I da u SDP-u i dalje živi duh totalitarizma i kulta vođe. Kako se dogodilo da jedna takva stranka, stranka opasna po demokraciju, u javnosti stekne auru “one demokratske, liberalne” opcije naspram “autokratskog” HDZ-a, ostaje kao pitanje koje prelazi okvire ovog teksta.
Autor: Marcel Holjevac/dnevno.hr
