NA DANAŠNJI DAN 11. svibnja 1937. – pokopane senjske žrtve ubijene od velikosrba
Hrvati su već za vrijeme prve Jugoslavije doživljavali brojne progone i ubijanja od strane srbijanskih vlasti.
Tako su poznate Bjelovarske žrtve iz 1920. kada je ubijeno 30 seljaka, pa Sibinjske žrtve, Stajničke žrtve, Žitničke žrtve, prosinačke Zagrebačke žrtve, Beogradske žrtve na čelu sa Stjepanom Radićem, a na današnji dan 1937. pokopane su malo poznate senjske žrtve.
Bila je to skupina od 7 hrvatskih mladića i djevojaka ubijenih od srpske žandarmerije.
U Senju se toga dana održao koncert hrvatskog pjevačkog društva “Trebević” iz Sarajeva. Održao se i zbor posvećen Matiji Gupcu i braći Radić u organizaciji HSS-a, pred čak 6000 nazočnih.
HSS-ovci su se uobičajeno kritički osvrnuli na protuhrvatsku politiku režima, a sudionici zbora potom su se mirno razišli gradom.
Povorka je pjevala hrvatske pjesme, a iz kamiona su Ličani veselo klicali Senjanima.
Pri prolasku četvrtog kamiona Gospićana, u kojemu je 33 mladića i djevojaka uz tamburice pjevalo “Hajd’mo, hajd’mo, narode, pod barjak slobode” zapovjednik žandara, kapetan Koprivica, dao je znak rukom, na što je kaplar Besedić ispalio paljbu iz svoga revolvera. Kod gostionice “Nehaj” iz pušaka i strojnica pucalo je još 19 žandara.
Na mjestu je ubijeno pet civila:
Tome Nikšić
Nikola Bevandić
Marko Smolčić
Katica Tonković
Frane Jelača
Dok su teško ranjeni i istoga dana podlegli ranama:
Jakov Milković
Pere Frković
Službena izvješća nastojala su žrtve prikazati kao “ustaše, frankovce i komuniste”, no prema izjavama očevidaca, žandari su ovaj događaj unaprijed pripremali. Stradali rodoljubi pokopani su nakon dva dana u Gospiću, dostojanstveno, na velikom sprovodu.
Prešućeni zločini nad hrvatskim narodom – do kada?
Zločini nad hrvatskim narodom u prvoj Jugoslaviji bili su brojni pa je nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini došlo do velikih demonstracija u Zagrebu gdje je bilo preko 30.000 Zagrepčana. Tom prilikom ubijeno je 5 ljudi, preko 50 ranjeno, a više od 100 uhićeno.
Prije smrti 8. kolovoza, konačno shvativši svoje zablude, Radić je rekao da sa Srbima nema i ne može biti demokratskog dogovora, te da se više radi toga ne treba ići u Beograd.
Godine 1931. ubijen je u Zagrebu znanstvenik svjetskog glasa Milan Šufflay, a malo kasnije pokušano je u Ilici i ubojstvo književnika Mile Budaka koji je jedva preživio atentat, te pobjegao u inozemstvo.
U Dugom Selu 1933. ubijen je potpredsjednik HSS-a Josip Predavec iza koga ostaje žena i 6 djece, a vrlo brzo nakon toga u Zagrebu mladi povjesničar Ivo Pilar.
Godine 1935. u Sibinju je ubijeno osmero ljudi, a u Kravarskom dvojica Hrvata
Tada je zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer predao je namjesniku Pavlu memorandum u kojem je detaljno naveo na desetine slučajeva terora (ubojstava, ranjavanja, teških premlaćivanja) provođenog od strane srbijanske vlasti nad Hrvatima. U dokumentu se poimence nabrajaju žrtve žandarmerije diljem Hrvatske: u Đurđevcu, Bizovcu, Zaboku, Semnici, Adolfovac, Vojni Križ, Laslovo, Žitnik, Hreljin, Novalja, Vrbanja, Stari Grad na Hvaru itd. Na kraju, moleći da se ovo bezakonje konačno spriječi, nadbiskup kaže:
„Ne mogu gledati kako se sije sjeme koje može u budućnosti uroditi samo mržnjom.“
Teror nije prestao,već je ubrzo ubijen kod Gospića HSS-ovac Karlo Brkljačić, a ubrzo u Senju i 7 hrvatskih mladića i djevojki koji su pokopani na današnji dan. Na sam dan izbora iste godine u Primoštenu ubijena su četiri Hrvata.
Zabilježena su ubojstva hrvatskih seljaka u Imotskom, Požegi i Novoj Gradiški. Bili su to vrlo teški dani za Hrvate koji su bili izvrgnuti višegodišnjem teroru Srbijanaca.
Srbijanski teror doveo je do nepodnošljive situacije koja je dovela do sporazuma Cvetković-Maček, kojeg hrvatski Srbi nisu htjeli prihvatiti, pa se odmah krenulo u onemogućavanje funkcioniranja Banovine Hrvatske.
U tome su najaktivniji bili četnički odbori i njihove naoružane skupine, koje su diljem Hrvatske svojim terorističkim aktima i nasiljem ugrožavale nesrpsko stanovništvo, sijući strah i paniku. U tobožnju obranu „ugroženih“ srpskih interesa ustaju i sve druge snage organizirane na velikosrpskoj platformi.
U takvoj mučnoj situaciji Hrvatska i hrvatski narod dočekao je II. svjetski rat.
Izvor: Narod.hr
