Od Podstrane do Santiaga de Compostele pješačio 2800 kilometara
Od Podstrane do Santiaga de Compostele pješačio 2800 kilometara, nećete vjerovati što je sve doživio na hodočašću života…
“Put sv. Jakova (El camino de Santiago) počinje u kući svakog putnika”, glasi izreka koja i danas živi u španjolskom puku, a kojom se, uz snažnu vjeru, nepokolebljivo vodio 36-godišnji Jurica Popović iz Gornje Podstrane kada je prvoga dana 2016. iz svojega doma pod obroncima Peruna pješice krenuo na putovanje života dugo 2800 kilometara – hodočašće u Santiago de Compostelu, španjolski grad veličanstvene arhitekture u čijoj se katedrali nalaze moći apostola Jakova Starijeg.
Mnogi su bili skeptični prema njegovu naumu, neki su komentirali “prvo skoči, pa reci hop”, drugi pak sumnjičavo u nevjerici vrtili glavom sumnjajući u ishod njegova podviga.
Jurica ih je nakon 135 dana dugoga hodanja razuvjerio, toliko mu je pješice trebalo od Gornje Podstrane do Santiaga, na putu kojeg mu je otežavao i 20 kilograma težak ruksak na leđima.
Cijelo je hodočašće propješačio u jednim te istim cipelama (nećemo reklamirati proizvođača), dnevno prevaljujući 30-ak kilometara i zaradivši za svo to vrijeme samo dva žulja.
Naravno, njegovo putovanje ni u kojemu slučaju nije bilo med i mlijeko, prošao je puno patnje i boli, ali najradije bi, kaže, nastavio dalje, jer u mislima i dalje putuje.
Velebitska depresija
– Tu i tamo bio sam u polusvjesnom stanju, ali sam išao naprijed. Nisam želio stati… Događalo mi se da nisam imao potrebu za hranom i pićem. Samo sam htio hodati, organizmu je tako odgovaralo, um je samo želio dalje.
Morao sam se koncentrirati i resetirati, reći sebi: “Moraš stati, moraš jesti i moraš se napiti”. Čovjek postane stroj, samo hoda, kao da ga obuzme nekakva euforija… Osjetio sam to u nekoliko navrata tijekom cijeloga puta. I ne bi to dugo trajalo, možda dan ili dva.
Ali patnja je to, stvarno nije zafrkancija. Ne bih nikome preporučio, a svima bih preporučio. Ponekad u životu mora biti malo patnje. Ako je život kamilica, onda to nije život. Isto kao i ovaj put, ovo je samo, kako bih rekao, jedan životić u životu – priča nam, nakon iznimnog fizičkog i mentalnog napora samo pet kilograma mršaviji, u bradu obrasli Jurica na terasi obiteljske kuće u Gornjoj Podstrani, gdje su mu sestra i braća, uz 40-ak članova obitelji, susjeda i prijatelja, po povratku priredili nezaboravan doček.
Nije ga očekivao, jer su ga pripremali u tajnosti, čak je bio pomalo razočaran ne vidjevši u prvi mah nikoga od njih po slijetanju u Zračnu luku u Resniku, dok je pogledom tražio nevjestu i nećake s kojima se dogovorio da dođu po njega. A onda je doživio erupciju oduševljenja ulaskom u vlastiti dom…
– Hvala, hvala, ovome se stvarno nisam nadao – zaranjao je u čvrste zagrljaje čestitara, koji su ga ljubili očiju punih suza. Sestra Ivana, braća Roberto i Josip, ujak iz Australije, stric pustolovna duha, koji je i sam u mladosti pješačio Europom, susjedi, prijatelji… svi su jedva čekali čuti Juričinu priču iz prve ruke.
– Hrvatska mi je stvarno bila gadna, do Velebita sam imao dogovorena spavanja kod prijatelja, rodbine…, ali na Velebitu sam stalno noćio u šatoru. Zahtjevno je bilo, premda, srećom, nije bilo bure. Govorili su mi kako će me odnijeti vjetar, jer je ipak bio siječanj, ali hvala Bogu, dobro je prošlo, bilo je vedro vrijeme, evo kao sad.
Ali na Velebitu sam se baš osjećao depresivno, samo kamen oko mene, nema žive duše, kuće zatvorene… – prisjetio se Jurica sada već davnih siječanjskih dana.
Dok je hodao dionicom u Hrvatskoj, ustajao je u tri i hodao do 15 sati poslijepodne.
– Bilo je samo deset posto volje nakon buđenja, devedeset posto mene ne bi htjelo ustati u to doba noći, ali morao sam. Nije to baš ni jednostavno, morao sam spremiti ruksak, odmah i doručkovati, jer tijelo treba energiju, pa onda pričekati da se ta hrana malo “slegne”, složiti šator i tek onda krenuti. A sve oko mene smrznuto…
Tri puta me noću zaustavila i naša policija i provjeravala. Od Rijeke do slovenske granice je također bilo gadno, sve uzbrdo, onda su još na granici mislili da sam izbjeglica, pa su me dodatno provjeravali.
Bila mi je to jedna od najgorih dionica puta nakon koje sam spavao u šatoru na temperaturi od minus 10 stupnjeva. Ali imao sam dobru vreću za spavanje… – smije se Jurica, kojega je spašavala i odjeća načinjena od vune merino ovce. Skupo ju je, veli, platio, ali se isplatila svaka kuna uložena u nju. Jer nema gdje nije spavao…
Najbolja noćenja besplatna
– Kad sam krenuo, nisam imao koncept gdje ću noćiti, čak sam na dijelu puta do Rijeke plaćao hostele i apartmane, a onda sam rekao sebi:”Pa zašto bih plaćao! Puno je to novca za noćenje. Ući ću u crkvu, kucat ću ljudima na vrata…”
Jedna mi je žena u malom dalmatinskom mjestu već četvrtog dana putovanja spavanje naplatila 30 eura. Klima u apartmanu nije radila, bilo je hladno, ma smještaj nije imao veze s turizmom. Nigdje mi se kasnije na putu takvo što nije dogodilo. Ljudi mi ne bi naplaćivali noćenje ili bi prepolovili redovnu cijenu smještaja kad bi čuli da sam hodočasnik.
No, nakon Rijeke sam spavao po crkvama, samostanima, kod dobrih ljudi… Isprva je znalo biti reakcija u stilu “pa ovo nije hodočasnički put”, ali kako sam imao pečate iz crkava i potpise obitelji kod kojih sam prethodno noćio, ljudi bi mi povjerovali. Spavao sam i u šumama, na livadama, pokraj ceste, pod mostovima…
Nekad bih, kada sam uspio pronaći smještaj, dobio garažu, hodnik, ostavu…
Cijeli članak pročitajte ovdje.
