U lijepo dizajniranoj brošuri i iz prezentacije saznali smo koliko HAVC uprihodi iz proračuna, koliko od HRT-a koji mu je dužan, po sili zakona, plaćati 2% od prihoda, koliko je novca dobio od europskih filmskih fondova. Lijepa svotica: bude tu stotinjak milijuna kuna godišnje.

Hladni građanski rat

Drugi svjetski rat u Hrvatskoj očito nije završio, a ni Domovinski. Ovo što se događa je prije svega posljedica neodrađene lustracije, pa danas imamo ravnotežu mržnje među dva tabora Hrvata umjesto uređene države. Tragično je da se suveren države mora osvrtati na govor lokalnog svećenika. Oni jednostavno nisu ista razina. Ipak, ponekad je neizbježno. Ono što je Predsjednica rekla, rekao je pred 24 godina i Tuđman, jasno i glasno, govoreći o HOS-u: “Meni je jasno da je među tim mladićima bilo i hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale, ali je začuđujuće da nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na smeđekošuljaškim i crnokošuljaškim tradicijama? To je bila jedna od glavnih smetnji za međunarodno priznanje Hrvatske, to je nešto što svijet ne može prihvatiti, traži se demokratski poredak”, kazao je tada Tuđman. Sad, vi možete napasti Kolindu Grabar Kitarović, ali budite sigurni da bi Tuđman na sličan način reagirao. On je više puta rekao da su ljudi koji se pozivaju na NDH dijelom ubačeni provokatori i udbaši, a dijelom obični naivci koji politiku ne razumiju.

U Hrvatskoj međutim i dalje traje hladni građanski rat. Atmosfera je zatrovana, i otrov se može rezati nožem kao dim u balkanskoj krčmi, a retorika se radikalizira, po sistemu “tko nije s nama taj je protiv nas”. Povod predsjedničinom obraćanju je bio pater Prcela, koji je, posve nepotrebno i nedolično svećeniku, održao politički govor u kojem se postavio kao odvjetnik NDH. Svećenici, jasno, mogu sudjelovati u političkom životu, suprotno tvrdnjama “sekularista” koji ne razumiju niti što taj pojam znači. Svećenici se mogu i trebaju zalagati za poštivanje kršćanskih vrijednosti u društvu, jer im je to i svrha.

Ali svećenici ne mogu s oltara držati političke govore, oni moraju biti neutralni i neovisni od vlasti, režima, pa i države: katolička je vjera, kako joj ime kaže, univerzalna. Tim više što ljudi koji dolaze u crkvu ne moraju nužno o NDH misliti što i dotični svećenik, pa se time vjernike dovodi u nepriliku. Njihov posao nije biti odvjetnikom bilo koje svjetovne vlasti, naročito bilo koje diktature ili totalitarizma. Crkva u svom djelovanju mora biti neovisna od ma koje svjetovne vlasti i ne smije joj služiti, kamoli je pravdati u kršenju onog što su osnovne kršćanske vrijednosti i to time da su Amerikanci bacili atomsku bombu na Hirošimu: to je komunistička retorika, retorika Staljina, koji je vječno na sva pitanja iz SAD-a o slanju ljudi u konc-logore u Sibiru odgovarao “a što ste vi radili Indijancima”? I njega bi mogli braniti time da nije nikog ubio izvan svojih granica, zar ne, pa i Tita.

No u veću nepriliku Prcela dovodi Hrvatsku kao takvu, naročito domoljubne snage koje ljevica, naročito projugoslavenska, sustavno od ’91. pokušava kolektivno proglasiti ustašama. HDZ je davno proglašen “strankom opasnih namjera”. Karamarku se stalno predbacuje ustaštvo, temeljem čega? Temeljem toga što je rekao da treba provesti lustraciju! Hasanbegoviću se stalno pokušava nametnuti ustaštvo – temeljem čega? Temeljem toga što je musliman, član HČSP-a, i, najgore od svega, što je odlučio zavrnuti proračunsku pipu “antifašistima”. A najbolja definicija antifašizma koju sam čuo kaže da je to stanje trajne ovisnosti o proračunu i para-proračunu države. Istovremeno, “antifašisti”, koji inače “mrze generalizarinje”, vole generalizirati cijelu hrvatsku konzervativnu i patriotsku političku scenu kao ustašku, a tu im Prcela i te kako ide na ruku.

U konačnici, mi možemo do besvijesti raspravljati o ustašama i partizanima, samo to ne vodi baš nigdje. Ako predsjednica igdje griješi u svom govoru, to je pozivanje na pomirenje djece ustaša i partizana. Oni se neće pomiriti, tu pomirenja nema, isto kao što se neće potomci četnika pomiriti s potomcima ustaša. Tu je griješio i Tuđman, umjesto da i ustaše i partizane prepusti povijesnom zaboravu: prvi su poraženi 1945., oni drugi 1995., i to bi trebao biti kraj priče. A osobno bih izostavio i spominjanje “antifašizma u hrvatskom ustavu” koji ne postoji, demokracija je sasvim dovoljna, i govora mržnje, jer je to riječ koja se koristi za svašta, a ne znači baš ništa. To je tek eufemizam za “verbalni delikt”.

No kao činjenica ostaje da istupi poput Prcelinog ni na koji način ne koriste nikome osim srpskoj propagandi, dapače guraju na vlast Milanovića, a hrvatskim interesima i hrvatskoj stvari izrazito štete. Nemoguće je ljevici predbacivati njihovu retardiranu zatelebanost u diktatora i diktaturu ako se ne nastupa samo i jedino s jasnih demokratskih pozicija, i nikakvih drugih i drukčijih.

Društvenu klimu neće biti moguće promijeniti samo akcijom s jedne strane. Ako želi zaustaviti ideološki rat, radikalizacija i polarizacija na “ustaše i partizane”, ona mora pozvati Zorana Milanovića i lidere ljevice i postići dogovor s njima: oni isto tako moraju utjecati na svoju stranu političkog spektra, i moraju reagirati na napise poput onih o svetom Leopoldu Mandiću, na novinarstvo Dežulovića, Tomića, Mazzoca, i ostalih čije je pisanje krajnje ofenzivno i uvredljivo. No, od Milanovića nitko ne očekuje sličnu reakciju, tako da će napori predsjednice biti jalovi dok ne nađe razumnog sugovornika s druge strane. Onog dana kad na čelo SDP-a sjedne netko podjednako razuman, tko će jasno osuditi komunistički totalitarizam, moći ćemo proglasiti primirje.

Samoubojstvo SDP-a u Dalmaciji

Milanović je egocentrik, i loš gubitnik. To je ponovo dokazao raspustivši cijeli splitski SDP, koji je tako praktički ostao bez članstva. Proklamirani povod takvoj odluci je to što je s “Baldasarom nemoguće dobiti izbore”: to Baldasaru, čovjeku koji je jedini od SDP-ovaca uspio osvojiti vlast u jednom većem gradu na zadnjim lokalnim izborima, poručuje Milanović, koji je izgubio sve izbore u zadnje četiri godine.

Pravi razlog je svima jasan, radi se o osveti za svrstavanje na stranu Komadine, koji je Milanoviću bio protukandidat na unutarstranačkim izborima. Već kad je Baldasar od Milanovićeve strane unutar stranke proglašen ustašom i fašistom jer se drznuo položiti vijenac na spomenik mladićima koji su pali u obrani Hrvatske (1991., ne 1941., ali za pravovjerni dio SDP-a svi su oni jednako ustaše i fašisti) je bilo jasno da su mu dani u stranci odbrojeni. Ipak, malo tko se nadao da će to završiti raspuštanjem cijelog stranačkog ogranka. Očito, Milanović se boji da bi tamo moglo biti ljudi koji nisu lojalni njemu osobno, već socijaldemokraciji, što je osobina totalitarnog uma.

Milanović je pred izbore u stranci govorio kako osvete neće biti, i kako su oni demokratska stranka. Nitko mu nije povjerovao, pa ovo nikoga niti ne čudi. Kao što nikoga ne čudi ni to da će Baldasar izaći samostalno, bez SDP-a, na iduće izbore za gradonačelnika Splita, i vjerojatno pobijediti, jer će Split vjerojatno potez Milanovića protumačiti i kao usmjeren protiv Dalmacije kao takve, odnosno kao nametanje odluka iz Zagreba, i ignoriranje Splita. Time će SDP dobiti još jednog Bandića, disidenta od stranke. Nastavi li Milanović tako, u svakom gradu ćemo imati jedan spin-off SDP-a.

Možda je najbolje situaciju oslikao Milanovićev trbuhozborac Peđa Grbin: “Baldasar je prestao oslikavati ono što SDP jest”, rekao je. To je točno. Milanović, narcisoidni i nezreli šmokljan sklon luksuzu, najbolje oslikava ono što SDP danas jest. Podsjetimo i da je Peđa prije deset godina napustio SDP, samo ne kao Baldasar, nego svojom voljom. Napisao je tada Ivici Račanu: “Napuštam SDP jer ste se poklonili Tuđmanu. Radi se o osobi koja je ovoj državi nanijela mnogo zla”. Baldasar se poklonio palim hrvatskim borcima, a vjerojatno su i oni, kao “Tuđmanovi bojovnici”, u Peđinoj i Milanovićevoj vizuri nanijeli njihovoj državi mnogo zla.

Proizvodnja filmova u Hrvatskoj

HAVC je održao tribinu – prigodno, u kinu Europa, koje vodi Boris T. Matić, jedan iz kruga ljudi povezanih s Hrvojem Hribarom, tako da će i novac od najma dvorane ostati u familiji, ako nije dana besplatno.

A to je i bila tema tribine: financijsko izvješće HAVC-a za proteklu godinu. O brojnim aferama oko dijeljenja novca za filmove poznatima i prijateljima, praksi poznatoj kao kronizam, nije bilo ni riječi – riječi je bilo o brojkama. U lijepo dizajniranoj brošuri i iz prezentacije saznali smo koliko HAVC uprihodi iz proračuna, koliko od HRT-a koji mu je dužan, po sili zakona, plaćati 2% od prihoda, koliko je novca dobio od europskih filmskih fondova. Lijepa svotica: bude tu stotinjak milijuna kuna godišnje.

Saznali smo i kako se novac troši, saznali smo i koliko je tona igranih filmova i kubnih metara dokumentaraca proizvedeno udarničkim radom njihovih režisera, režiserčina, i režiseronja. Saznali smo i sve o broju nastupa na festivalima i festivalskim nagradama, ponajviše s festivala koje organiziraju ljudi iz istog kruga. Osim dvoje mrskih provokatora koji su se drznuli pitati “kako vas nije sram dijeliti novce između sebe” i “zar mislite da je javnost toliko glupa”, te potom napustili dvoranu, drugih incidenata nije bilo.

Ono što nismo doznali i na što nismo dobili odgovor je vrati li se ikome išta od tih sto milijuna u bilo kojem obliku: bilo izravno financijski, kroz prihode od prikazivanja tih filmova, bilo kroz poboljšani imidž države u inozemstvu. Nismo gotovo ništa saznali niti o gledanosti tih filmova. Ukratko, para ima, filmovi se proizvode, a kupuje li ih itko, zanimaju li koga, i gleda li ih itko uopće, to nije problem HAVC-a. Oni film proizvedu, a gdje oni završe nakon prikazivanja na festivalu, baš i nije njihova briga.

Problem s filmovima koji se ne gledaju je taj što ne donose korist ni neizravno zemlji koja ih producira da bi sebe promovirala, ni izravno kroz povrat uloženog novca. Čak i kad bi ti filmovi bili snimljeni u svrhu propagiranja zemlje, a ne u svrhu njezina difamiranja, kao što je čest slučaj, primjerice kod danskog dokumentarca o Dvoru na Uni. Pa se postavlja pitanje ne bi li bilo pametnije taj novac potrošiti na nešto drugo, recimo na hranu djece u zagrebačkim vrtićima, ili iz tog novca financirati onih famoznih tisuću eura po djetetu. Jer, ako je jedina svrha proizvodnje filmova u Hrvatskoj ta da možemo reći da se u Hrvatskoj, eto, snimaju filmovi, i da filmski djelatnici dobiju plaću i imaju posao, onda je svakako bolje da nemamo vlastitu kinematografiju uopće.

Ili, da budem još jasniji, ako ćemo financirati filmsku industriju novcem koji se za TV pretplatu otima bakicama koje žive od tisuću kuna mirovine, preko ovrha koje šalje Odvjetničko društvo Hanžeković, da bi se snimali filmovi koje gledaju uglavnom filmski kritičari iz medija u vlasništvu istog tog Hanžekovića i bliža rodbina glumaca, onda nam ona treba koliko i rupa u čelu. Tim više što se novac za projekte dodjeljuje po sustavu veza i poznanstava.

Proizvodnja afera u Hrvatskoj

Kad već nismo u stanju proizvesti nešto što bismo uz kakvu zaradu prodali svijetu, bile to naranče, filmovi, čavli, ili lokomotive, s izuzetkom možda Rimčevih električnih bicikala i Vegete, u stanju smo proizvoditi afere.

Posljednja, koja je dobila ogroman odjek, je oko ugovora iz 2013. između Drimie, tvrtke u vlasništvu Ane Šarić, buduće Ane Karamarko, i Petriusa, tvrtke u vlasništvu Josipa Petrovića, starog prijatelja Tomislava Karamarka. Drimia je tvrtka koja se bavi marketingom, a ugovorom je bilo regulirano da će oni za 2500 eura mjesečno za Petrius pratiti energetsko tržište i analizirati medijske napise o energetici u regiji.

Petrović je lobist mađarskog MOL-a, koji je u postupku arbitraže s Hrvatskom oko INA-e: MOL je naime pokrenuo arbitražu jer smatra da Hrvatska nije ispunila ugovorne obveze. Zakonom o privatizaciji iz 2003., kojeg je potpisao Slavko Linić, Hrvatska se obvezala po ulasku u EU smanjiti svoj udio u INA-i ispod kontrolnog paketa dionica, odnosno ispod 25% dionica, a obvezala se, ugovorom o prodaji, i izdvojiti plinski biznis, koji donosi goleme gubitke, iz poslovanja INA-e. Istina, ni Mađari nisu bili sveci, i oni su kršili ugovorne odredbe, prije svega obveze investiranja u dvije rafinerije. Hrvatska pak traži da se sporni ugovor iz 2009. o izdvajanju plinskog biznisa poništi jer ga je potpisao Sanader, međutim malo je vjerojatno da će se to dogoditi: ugovor je, naime, potpisala cijela tadašnja vlada, koja nije u zatvoru.

Zaključak tjednika Nacional, koji je aferu i pokrenuo, je: Karamarko je u sukobu interesa, i radi za MOL. Ta afera će, lako moguće, rezultirati rušenjem Vlade, jer su koalicijski partneri HDZ-a iz Mosta već tražili Karamarkovu ostavku zbog toga.

Međutim, nitko tu nije primijetio slona u sobi: prvo, ugovor nema veze s MOL-om, niti s Petrovićevim lobiranjem za MOL. Drugo, ugovor je sklopljen gotovo dvije godine prije nego je pokrenut proces arbitraže, krajem 2014. Treće, ugovor je raskinut gotovo godinu dana prije nego je Karamarko ušao u Vladu, i davno prije izbora, pa sukoba interesa nije moglo niti biti. I četvrto, Ana Šarić u vrijeme sklapanja ugovora nije bila Karamarkova supruga, to je postala otprilike u vrijeme kad je ugovor raskinut. Da tu kršenja zakona nema, pa ni sukoba interesa, potvrdila je novinarima i Dalija Orešković, Predsjednica povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa: “Sam poslovni odnos gospođe Karamarko i gospodina Petrovića ne postavlja povredu odredbi Zakona o sprječavanju sukobu interesa, on nije zabranjen i tu nema ničeg spornog što se tiče Povjerenstva za sprječavanje sukoba interesa”, rekla nam je.

Naime, suludo je pretpostaviti da je početkom 2013., kad je sklapan ugovor a Milanović bio na vrhuncu popularnosti, bilo tko od aktera tog ugovora mogao znati da će doći bilo do dolaska HDZ-a na vlast (to se tada činilo nemogućim, a u najboljem slučaju godinama dalekim kao što je i bilo), da će MOL pokrenuti arbitražni postupak protiv RH, i da će se Karamarko i Ana Šarić oženiti. Jer, ako je tu bilo nekog paklenog plana, onda je netko morao imati staklenu kuglu iz koje je mogao čitati budućnost. A iskreno, kad bih ja htio podmititi nekoga sa 60.000 eura, svakako bih mu dao keš na ruke i ne bih sklapao nikakve ugovore. I sigurno ne bih nikoga 2013. podmićivao za nešto što bi mogao uraditi tri-četiri godine kasnije, kad i ako eventualno dođe na vlast. Samo bi idiot to uradio. Petrović svakako nije idiot. Pametan čovjek bi podmitio aktualnu vlast, ne hipotetsku buduću tri godine prije izbora, i to godinu dana prije nego je postupak arbitraže uopće pokrenut.

Afera je, dakle, u osnovi iskonstruirana ni iz čega, ali je pala na plodno tlo nepovjerenja između koalicijskih partnera. No Dalija Orešković napomenula je i da postoji “interesna povezanost”, što je realno i što podrazumijeva da postoji mogućnost da bi Karamarko mogao ići na ruku MOL-u u arbitraži. Ta afera međutim prijeti rušenjem Vlade, dok Milanović čeka u busiji. Nisam baš siguran da zastupnici Mosta točno znaju što rade potencirajući aferu iz koje bi upravo oni mogli izaći kao najveći gubitnici.

Samoubojstvo Vlade

Na sve ovo nastavlja se i pravi rat unutar Vlade: kome treba oporba kad je ona unutar same izvršne vlasti? Na optužbe iz Mosta u smjeru Karamarka, kojima je doduše on sam dao materijala kad je predložio, pa i ultimativno postavio Mostu kao uvjet za suradnju odustajanje od arbitraže, nadovezale su se optužbe iz HDZ-a u smjeru Mostovog zastupnika Bulja, oko prodaje stana kojeg je dobio od MORH-a za sitniš. U pozadini Bandić preslaže svoju stranku kako bi izgurao Most iz Vlade, a Peđa i Stazić, i ostali Titovi pioniri, veselo trljaju ruke čekajući da im vlast sama padne u krilo.

Na žalost, po prvi put imamo premijera koji, čini se, zna što radi, koji ima i neko realno znanje o pregovaranju, biznisu, i – najvažnije od svega – za kojeg se može sa sigurnošću reći da nije u politici zbog osobnog financijskog interesa. Taj premijer se, kako stoje stvari, neće dugo održati, jer u Hrvatskoj je svakoga očito više briga za ustaše, partizane i podmetanja negoli za nekakav napredak na ekonomskom i kulturnom planu. A i održi li se, ruke će mu biti vezane jer se koalicijski partneri, HDZ i Most, ne mogu dogovoriti ni oko najjednostavnijih stvari. A nema tog čovjeka koji može uraditi išta ako nema potporu svojih suradnika.

Revolucija iz dječjeg vrtića

Tete iz vrtića su se digle na prosvjed – i, za razliku od brojnih drugih profesionalnih prosvjednika, za to imaju valjan razlog. U zagrebačkim vrtićima nema dovoljno mjesta (što mogu i osobno potvrditi, jer mi dijete ide u privatni obzirom da nije bilo mjesta u državnom), za djecu nema dovoljno pedagoških igračaka a ni s prehranom mališana ne stoji najbolje, osoblja nema dovoljno da bi se ispoštovao “pedagoški standard” o broju djece u grupi.

Tete dakle ne prosvjeduju zbog sebe, svojih plaća, nego prvenstveno zbog – djece i uvjeta u vrtićima. Ugodno osvježenje, samo što njihov prosvjed nailazi na gluhe uši. U državi u kojoj je natalitet najveći stvarni problem društva, u kojoj se daje novac za sve moguće proračunske parazite od stranaka do HAVC-a i od gubitaških javnih firmi do NGO-a i Frljića, ne može se naći novca za vrtiće za ono malo djece koliko ih ima!

Sukladno svom populističkom genu, odmah se oglasio i gradonačelnik Bandić koji se pohvalio time koliko je vrtića lani sagrađeno i rekao kako je stanje u Zagrebu najbolje od svih gradova u Hrvatskoj. Što mu vjerujem, samo kakvo je onda tek stanje u drugim gradovima, kad znamo koliko je loše u Zagrebu? Očito, lakše je naći novac u proračunu za službene aute nego za vrtiće.

Naravno, odmah se oglasila i oporba. “SDP će za godinu dana, kada preuzme gradsku vlast, provesti plan izgradnje novih kapaciteta, a dio toga će biti i mobilni vrtići. Dio plana je i da sva djeca uče besplatno jedan strani jezik i imaju jednu besplatnu aktivnost”, rekao je šef gradskog SDP-a Bernardić. Što ih je sprječavalo da to urade dok su bili na vlasti, što ih sprječava da to rade danas u gradovima u kojima jesu na vlasti poput Rijeke i Splita, i što ih je sprječavalo da to rade u Zagrebu tijekom cijelog prošlog desetljeća, dok je Bandić bio njihov član, nisu rekli. Naime, ovakva situacija s pretrpanim grupama traje od – 1997. kad je donesen “program racionalizacije” koji dopušta rad pretrpanim grupama.

Unosan manjinski reket

Furio Radin zgrožen je zbog toga što njegova izdavačka kuća, u njegovom vlasništvu, nije dobila novac od države za izdavanje knjiga za talijansku nacionalu manjinu, i traži – kao i brojni drugi koji nisu dobili novac na koji su se navikli – hitnu ostavku ministra Hasanbegovića. Radi se o čovjeku koji u Saboru sjedi na temelju sedamstotinjak glasova.

“Edit je stavka koja uopće ne pripada Ministarstvu kulture, naše ministarstvo se ne bavi financiranjem manjinskih udruga, ovo je presedan, relikt, ugovor iz vremena kad su to dogovarali Furio Radin i Ivo Sanader”, rekao je prije dva tjedna ministar Hasanbegović, potvrdivši rezanje sredstava za “La Voce del popolo” i najavivši da ih za “Edit” preko Ministarstva kulture neće ni biti.

I Ministarstvo kulture, naglasio je, nije ukinulo nijedno manjinsko glasilo jer se ona financiraju iz Savjeta za nacionalne manjine. „Bila je riječ o jednoj vrsti političkog reketa koji su sve hrvatske vlade plaćale za glas i političku lojalnost vladajućoj većini saborskom zastupniku Furiju Radinu. Ja sam prekinuo s tom praksom i vrlo jasno istaknuo da kao ministar nikome neću plaćati financijski reket, bez obzira na to je li riječ o takozvanim lijevim ili desnim glasilima“, poručio je Hasanbegović.

To je, naravno, izazvalo burnu reakciju Furija Radina, koji je usput rekao kako je Hasanbegović konačno izrekao jednu stranu riječ. Želeći valjda dokazati da je Zlatko Hasanbegović, inače doktor znanosti, usto i relevantan znanstvenik, neuk. Zato Furio Radin stalno izgovara strane riječi. Na talijanskom, kad se pretvara da je pravi Talijan.

Autor: Marcel Holjevac / 7Dnevno

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save