SDP na putu od titovke do kokarde
Evolucija u SDP-u – umjesto titovki dolaze kokarde
Prijevremenih izbora ne će biti – barem tako smatra Zoran Milanović. Unatoč premoćnoj pobjedi nad boljševikom Komadinom, u SDP-u počinje tradicionalna čistka. Čistke ne bi bilo kad bi postojala vjerojatnost za prijevremene izbore.
“Oštećeni” SDP-ovci kukaju da se radi o osveti, a to prenose i većinski mediji. Zoran Milanović je možda lud, ali nije glup. Zašto bi se osvećivao starom partijskom kadru koji je bio protiv njega, pogotovo ako postoji mogućnost skorašnjih parlamentarnih prijevremenih izbora? Radi se o dubljem, mračnijem i za Hrvatsku pogubnijem potezu.
Naime, Milanović nastavlja ono što je započeo obračunom sa Slavkom Linićem. Linić je, kao najmoćniji bivši čovjek Partije jedini imao mogućnosti srušiti Milanovića, i nije uspio. Ipak, njihova međusobna netrpeljivost ne počiva na osobnim razlozima već na ideološkim. Nakon Račanove smrti, Partija je zaključila da ne može više na čelu imati nepismenog boljševika kojemu je trebalo pola sata dok izgovori “Dobar dan”, već mora pružiti priliku mlađem – Milanoviću – i tu su grdno pogriješili.
Smatrahu da su budućem partijskom naraštaju dovoljno zorno i nepatvoreno prenijeli komunističke ideje, uprispodobili im sve one slasti koje ih prožimahu dok su haračili, pljačkali, silovali i ubijali po hrvatskim gradovima 1945., dok su s podsmjehom gledali zazidavanje tisuća živih u jame i grobove, dok su od gladi, umora, žeđi i batinanja deseci tisuća svakodnevno padali duž postaja Križnog bleiburškog puta, dok su tukli, mučili i ubijali političke neistomišljenike na Golom Otoku, Jasenovcu i drugim logorima, dok su s radošću likvidirali hrvatsku emigraciju po cijelom svijetu, dok su trošili novac hrvatskih građana, uništavajući pritom hrvatsko selo, obrtnike i poduzetnike kako bi financirali sinekure diljem neprežaljene im Jugoslavije – sve su to partijski seniori smatrali dostatno prenesenim mlađim partijskim naraštajima – kako bi potonji znali nastaviti, čemu težiti i kako to sprovesti.
Kao što je Dražu Mihajlovića odgojio Pariz, tako je i Zorana Milanovića odgojio Bruxelles; on je ipak najbolji dio mladosti proveo u srcu Zapada i srcu kapitalizma i tamo je upoznao sve svoje hedonističke ljubavi s kojima je i danas vrlo prisan. Briselski je Zoka na vrijeme shvatio da je boljševistička ideja zastarjela, da je samoupravni socijalizam, koliko god mu naklonjen bio, rudiment nekih minulih doba. Zato se okrenuo progresivizmu, odnosno četništvu.
Jugoslavija, prva, druga i posljednja, bila je samo predstupanj velike Srbije – to je Milanović brzo shvatio te se nije dao smesti drugarskim romansama i šansonama o drugu Lenjinu, Staljinu i Titu, te od tad počinje radikalno posrbljivanje odveć posrbljene Partije. Od suptilnog velikosrpstva, Milanović se, došavši na vlast, okrenuo otvorenom i javnom velikosrpstvu. To se lako dade objasniti ljudima kojima se okružio: Ostojić (Ranko, Rajko i Veljko), Lalovac, Grčić, Opačić, Miljenić, Stazić, Jovanović…
Upravo je to napuštanje komunističke ideje i poistovjećivanje Partije sa Šešeljevom Srpskom radikalnom strankom uzrokovalo sukobe na relaciji Milanović-Linić. Nitko nije primijetio da se Zoka nikad nije posvadio s Pupovcem?! Ne više briselski, nego četnički Zoka čisti stranku od ofucanih boljševika i otromboljenih skojevaca, a tomu su se pokušali suprotstaviti još i Josipović, Holy, Komadina, Kolarić i odnedavno, Baldasar. Samo bi potpuni idiot raspustio stranačku organizaciju u gradu u kojem je na vlasti. Jer SDPartija nije na vlasti ni u Zagrebu, ni u Puli, ni u Varaždinu, ni u Dubrovniku, Ni Vukovaru, ni u Zadru… ni u Rijeci – tu je na vlasti rivalitetna Obersnel-Komadina komunistička frakcija. Milanovića nema u niti jednom iole većem hrvatskom gradu! Radi se samo o promjeni osoblja i preobražaju Partije iz komunističke u četničku. Dakle, svi članovi Partije koji u njoj žele ostati, trebaju što prije titovku zamijeniti – kokardom.
Zaključno, ono što će se narednih mjeseci događati unutar Partije nije osveta i revanšizam, već evolucija na djelu – prirodna progresija iz jugoslavenskog antifašizma u velikosrpstvo, odnosno četništvo.
Crveni se crv tako oslobađa svoje jugoslavenske kukuljice i dobiva velikosrpska krila.
Mila Marušić/hrsvijet.net
